Sedam izvanrednih filmova koji daju odgovor na problem zla u svijetu

Ako Bog želi spriječiti zlo, a ne može
onda nije svemoguć
ako Bog može spriječiti zlo, a ne želi
onda je zloban
ako Bog može i želi spriječiti zlo
zašto se onda zlo događa
ako ne može i ne želi
zašto ga onda zvati Bogom?

(Epikur)

Šokantne i tragične novinske naslovnice koje viđamo posljednjih nekoliko mjeseci dovode vjernike da se u čudu pitaju: zašto Bog dopušta ovo zlo? Zar ne bi Bog trebao biti svemoguć i sama ljubav? Pitanja postaju još teža kada ih postavljaju oni koji su sami izravno uključeni u patnju.

Ovaj problem, filozofima poznat kao “problem zla u svijetu”, star je koliko i Knjiga o Jobu. Mnogi teolozi i umjetnici, od Augustina i Tome Akvinskog, do Dostojevskog i Thorntona Wildera, mučili su se s ovim temeljnim pitanjem. U filmskoj umjetnosti ovaj je teološki problem također prisutan, a njegovu emocionalnu težinu i potencijalno rješenje problema možemo sagledati i ako promotrimo ovih sedam izvanrednih filmova:

Djevičanski izvor, Hannah i njezine sestre, Zločini i prijestupi, Sedmi pečat, Misteriozni znakovi, Drvo života, i Zemlja sjena.

Dva su filma Woodyja Allena koja u sebi sumiraju intelektualnu stranu problema zla u svijetu (također sadržana u Epikurovu citatu na početku članka). U filmu “Hannah i njezine sestre” jedan njegov lik – koji se nalazi u dubokoj egzistencijalnoj krizi – postavlja pitanje: “Ako postoji Bog, zašto je toliko zla u svijetu? Jednostavno rečeno, zašto su postojali nacisti?” U drugom filmu “Zločini i prijestupi”, tijekom scene obiteljskog okupljanja na seder večeri (obiteljska večera u predvečerje blagdana Pesaha, op. prev.), jedan klonuli humanist objašnjava kako se Hitler “izvukao” s pokoljem šest milijuna Židova. “Gdje je Bog bio za vrijeme holokausta? Zašto ga nije zaustavio ili zašto barem nije kaznio zločince?”

Poput Woodyja Allena, i brojni su se teolozi i kršćanski mislioci bavili problemom zla na intelektualnoj razini. Pisac Fjodor Dostojevski koristi patnju nevine djece kao podlogu za ateizam njegova lika Ivana u knjizi “Braća Karamazovi”. Teolog David Bentkey Hart postojanje zla u svijetu naziva “najvećim i najboljim argumentom” protiv Boga (nota bene, svim ateistima) i uzrokom postepenog gubitka vlastite vjere.

U filmovima Woodyja Allena rješenje za ovaj problem često je predloženo u obliku sarkazma: “Kako bih ja mogao znati zašto su postojali nacisti? Ne znam ni kako ovaj otvarač za konzerve funkcionira.” Unatoč tome na filmskom platnu pronalazimo ozbiljne intelektualne pokušaje rješavanja problema zla u svijetu. Oni naglašavaju čovjekovu slobodnu volju, njegov pad i postojanje zla radi nekog većeg dobra. U filmu “Zemlja sjena” kršćanski intelektualac, apologeta i bivši ateist C.S. Lewis – kojeg glumi Anthony Hopkins – s pouzdanjem govori kako Bog dopušta patnju u svijetu jer smo “nalik komadima kamenja iz kojih kipar stvara čovjeka. Iako nam njegovi udarci dlijetom uzrokuju bol, on nas nastoji učiniti savršenim.”

Ali duši onoga čije je dijete upravo oteto ili mu je dijagnosticiran rijedak i agresivan oblik raka, ovakav legalistički odgovor nije dovoljan – posebno kada se patnja čini tako besmislenom i nepotrebnom. Ovi odgovori mogu dati općenito objašnjenje na pitanje zašto Bog dopušta patnju; no zašto on dopušta patnju baš sad, na ovakav način, meni i mom djetetu? Filozof Peter Kreeft naglašava kako u tome nikakvo intelektualno manevriranje neće pomoći jer – “ovo nije samo intelektualno istraživanje, već pobuna u suzama”. Ovo je emocionalna strana problema zla u svijetu.

Anthony Hopkins i Debra Winger u filmu ‘Zemlja sjena’.

Problem zla u svijetu jasno je prikazan u filmu “Zemlja sjena”. C.S. Lewis koji je na jasan način govorio o općenitosti tog problema, doživljava osoban poraz kada se suočava s patnjom u svome životu: gubitak svoje prve i velike ljubavi Joy Gresham u njezinoj bitci s rakom.

“Ne govorite mi da je tako najbolje”, kaže svojim kolegama intelektualcima i teolozima. On predviđa njihove najbolje odgovore i ne želi ih čuti. Jedan dobronamjeran svećenik unatoč njegovim odbijanjima ustrajno pokušava: “Samo Bog zna zašto se ovakve stvari događaju”. Lewis nije zadovoljan s ovakvim odgovorom i kontrira mu: “Ne slažem se. Sve je to velika zbrka i ništa više.”

Snaga i bol emocionalne strane ovog problema majstorski je prikazana u dva filma Ingrama Bergmana: “Sedmi pečat” i “Djevičanski izvor”.

“Sedmi pečat” sadrži poznatu scenu u kojoj srednjovjekovni vitez (Max von Sydow) igra partiju šaha sa smrću. Ovaj nas prizor poziva na meditaciju o Božjoj šutnji u vremenima velikog očaja i opetovanog pitanja o njegovu postojanju – motiv koji vrlo bitan onima koji prolaze kroz veliku patnju.

U filmu “Djevičanski izvor” govori se o mladoj djevojci koja je silovana i ubijena – ovdje pristupamo srži samog problema. Nakon užasnog čina nasilja, otac ubijene djevojke pada na koljena i moli: “Smrt nevina djeteta… Ti si dopustio da se to dogodi. Ne mogu te razumjeti.” Kada je prvi put gledao ovaj film, redatelj Ang Lee je rekao: “Nikada u svojih 18 godina nisam vidio nešto ovako spokojno, uzvišeno a istovremeno nasilno, nešto što u temelju ispituje Božje postojanje.”

Prema mome mišljenju dva su filma koja se na najbolji način bave problemom zla u svijetu: “Misteriozni znakovi” i “Drvo života”, zbog jednog razloga: oni pružaju nadu u rješenje – rješenje koje zahvaća srce i um.

Film “Misteriozni znakovi” se naizgled ne bavi filozofskim problemom zla u svijetu; redatelj M. Night Shyamalan u SF trileru prati obitelj u malom ruralnom gradu i njihove pokušaje da iziđu na kraj s krugovima u žitu i invazijom izvanzemaljaca.

Scena iz filma ‘Misteriozni znakovi’. Gibson, izvrsni Joaquin Phoenix i njihove mlade kolege.

No iza samog filma krije se razmišljanje o problemu zla u svijetu. Protagonist Graham Hess (Mel Gibson) je bivši episkopalni svećenik koji se odriče Boga nakon što je njegova žena stradala u teškoj prometnoj nesreći. Za Hessa – kao i za C.S. Lewisa te brojne druge koji istražuju problem zla u svijetu – teološko objašnjenje ovog problema čini se da nije dovoljno. Nešto nedostaje; Božji glas koji nudi utjehu i sigurnost, no, umjesto njega, tu je samo tišina i nešto nalik ravnodušju.

Ključna scena u filmu događa se prilikom rasprave između Hessa i njegova mlađeg brata Merrilla (Joaquin Phoenix) o dolasku izvanzemaljaca. Hess objašnjava kako postoje dvije vrste ljudi koji svjetla NLO-a na nebu promatraju na dva različita načina: jedni osjećaju kako su sami u svemiru, vide sve – uključujući ova svjetla – kao dokaz čiste sreće, slučajnosti ili kaosa; drugi osjećaju “da tamo postoji netko tko će im pomoći”, i tamo gdje prvi vide slučajnosti oni vide znakove i čudesa.

Kada Merrill pita svoga brata kojoj od ove dvije grupe ljudi pripada, Hess opisuje posljednje trenutke života svoje žene: njezino tijelo pritisnuto skršenim automobilom uz stablo, njene oči koje se stakle i usne koje govore “Zamahni svom snagom”. Zašto je to rekla? Dok su joj neuroni u mozgu gorjeli jer je umirala, ona se sjetila jedne od njegovih posljednjih utakmica bejzbola. Od tog trenutka Hess odlučno zaključuje: “Nitko ne pazi na nas, Merille. Ovisimo samo o sebi.”

Ovo je samo djelić tame i očaja koji proživljavaju oni koji se nalaze u patnji. Ne radi se o tome da nas Bog ne voli – problem je u tome što izgleda da nikada nije ni postojao.

Sean Penn u filmu ‘Drvo života’

U filmu “Drvo života” na sličan je način prikazana tema boli i gubitka. Promatramo Jacka (Sean Penn) u stanju duhovne pustoši koji luta i razmišlja o gubitku svoga mlađeg brata koji je imao 19 godina. U svojim flashbackovima prisjeća se ucviljene majke koju tješi dobronamjerni susjed govoreći: “Vrijeme liječi… Bog daje i uzima.”

No ove su fraze poput flastera prilijepljenih na dubokoj rani. Rana ne zarasta, nema zacjeljenja. “Zašto?” šapuće majka iznova i iznova, zazivajući Boga: “Gdje si sada?”
U oba filma možemo vidjeti da um traga za objašnjenjem Božjih nauma. Ali srce koje pati treba čuti Božji glas, znati da se on brine ili da je uopće prisutan. A oba filma otkrivaju njegov glas.

U filmu “Misteriozni znakovi” niz nepovezanih i slučajnih događaja – poput posljednjih riječi Hessove žene – slažu veliko i prekrasno platno na kojemu možemo iščitati smisao svega. Ovo vraća Hessu vjeru da je netko cijelo vrijeme pazio na njega; da su njegova duboka patnja i tragični gubitak žene bili ružni dijelovi koji će na kraju postati važan dio jedne savršene cjeline. Kao što samo vidjeli u filmu “Zemlja sjena”, to nije poruka koju Hess može čuti od prijatelja ili susjeda – on ju je morao “čuti” od Boga i doživjeti u vlastitom životu.

Lik Jacka, kojeg u “Drvu života” glumi Sean Penn, također “čuje” Božji glas pri kraju samog filma, kroz nadnaravnu viziju koja daje odgovor na pitanje “zašto postoji patnja”.

Pogled na konačnu stvarnost vječnosti vraća nadu u Jackovo srce i stvara osjećaj “da će sve biti dobro i da će sve dobro završiti” – ne u inat patnji, već kao posljedica patnje. Patnja je postavljena kao temelj za izgradnju zajedničke, trajne ljubavi.

Ni “Misteriozni znakovi” kao ni “Drvo života” ne niječu problematiku zla niti je pokušavaju objasniti. U oba filma prikazuju se teški i okrutni trenutci bolesti, zlih čina i tragičnih smrti – proživljenih stvarnosti koje izazivaju duboku bol.

Kada na kraju filma Hess ponovno stavlja svoj svećenički kolar i kada se “Agnus Dei” (“Jaganjče Božji”) pjeva tijekom Jackove vizije vječnosti, pojavljuje se specifična slika Boga: ne Boga koji kao lutkar povlači konce ili Boga-sudca koji nas kažnjava radi našeg dobra ili nebeskog Kim Jong-ila (kako ga naziva Christopher Hitchens). Umjesto toga vidimo sliku “Boga patnika”; onoga koji – kako je to rekao ateist Slavoj Žižek: “je očajan, preuzima teret patnje u solidarnosti s ljudskom bijedom.”

Slika Boga koji je pretučen, razgolićen, ponižen s trnovom krunom i pribijen na križ da umre sadrži u sebi jednu od najmoćnijih “riječi” – Logos – kako bi ga patnici koji traže Božji glas mogli vidjeti i shvatiti. Zašto je ova slika tako snažan odgovor na problem zla u svijetu? Upravo zato što križ u punom smislu riječi povezuje patnju, slabost i bol s božanskim životom – s Božjom ljubavlju. (Ovo ne znači da bol prestaje biti bol – ili da se patnja treba idealizirati radi nje same. Thomas Merton, trapist i kršćanski pisac, kaže da se kršćanstvo bavi pitanjem patnje i smrti “ne zato što su oni dostojni poštovanja, ili zato što daju odgovor na pitanje smisla, već zbog toga što ih je Kristovo uskrsnuće oslobodilo njihova izvornog značenja”.)

Čak i kod onih koji imaju duboku vjeru, intelektualno opravdanje zla u svijetu predstavlja problem. Na primjer: Zašto određeni ljudi pate više od drugih? Kako nebo može “ispraviti” ili “opravdati” štetu koja je učinjena nevinoj djeci? Što je s patnjom životinja – prolazi li ona nekažnjeno?

Vjerujem kako se Hess i Jack s ovim pitanjima bore i nakon snimanja posljednjeg kadra, baš kao i svi mi u našim svakodnevnim životima. Ali u obojici ovih likova vidimo rađanje one temeljne nade, učvršćene u jasnom shvaćanju tko je to Bog. Ovo shvaćanje, ako ga dijelimo s drugima, dobiva svoj smisao – na pitanje “Gdje je bio Bog?” u užasima čovječanstva poput holokausta mi ćemo znati dati odgovor: “Bog je upravo tu u plinskim komorama, podiže potlačene.”

Matthew Becklo | wordonfire.org

Preveo: Nenad Palac