Sadržaji predmeta Hrvatski jezik dijele se u tri međusobno povezane domene: Komunikacija i jezik, Književnost i stvaralaštvo, Kultura i mediji. Zajedničko je svim trima domenama da se u njima predviđa razvoj komunikacijske jezične kompetencije i ovladavanja jezičnim djelatnostima slušanja, govorenja, čitanja, pisanja s njihovim međudjelovanjem. Bogaćenje aktivnoga rječnika samo je jedna od pozitivnih posljedica takvoga pristupa.

Ponajviše bure izazvala je druga domena – Književnost i stvaralaštvo – i to posebice ponuđenim popisom lektirnih naslova. Čitanje i recepcija književnoga teksta predstavljaju temelj ove domene. Posebno je naglašeno da se potiče čitanja iz užitka i potrebe, čitalačkih navika i čitalačke kulture i u tome dijelu program izdvaja čitanje književnih tekstova prema slobodnome izboru učenika i učenikovo obrazlaganje vlastitoga izbora. Čitanje je ključna kompetencija i ona je pretpostavka za učenje u svim područjima obrazovanja i života uopće. A čitanje umjetničkih/fikcionalnih tekstova temeljni je oblik ove kompetencije; njime se razvijai emocionalna i socijalna zrelost. Sve ovo, kratko navedeno, samo pokazuje kako je nastava književnosti i izbor tekstova na kojima će se ona organizirati osjetljiv i vrlo važan posao.

Vještina čitanja

Jedna od uloga škole i nastave Hrvatskoga jezika u ovome području jest približavanje knjiga i čitanja. A lektira je jedan od pomoćnih oblika. U nekim zemljama uopće nema popisa lektirnih djela, u drugima, kao što je naš aktualni program, postoji vrlo opsežan popis koji čitanje pretvara u muku. Trebalo bi naći rješenje negdje između tih dviju krajnosti. To je pokušao novi prijedlog smanjenjem broja tekstova koji se trebaju pročitati:

„Učenik u gimnazijskim programima u školskoj godini čita između šest i osam cjelovitih književnih tekstova od kojih tri kanonska i tri suvremena (ostale prema odabiru) odabrana prema sljedećim kriterijima: recepcijsko-spoznajnim mogućnostima učenika, žanrovskoj uravnoteženosti i tipičnosti (poezija, proza, drama), poetičkoj egzemplarnosti, literarnoj vrijednosti i uravnoteženosti hrvatskih i svjetskih književnih tekstova. U strukovnim školama učenici čitaju između pet i sedam cjelovitih književnih tekstova od kojih dva kanonska i tri suvremena, prema istim kriterijima. Osim cjelovitih književnih tekstova, čitaju se i ulomci tekstova koje učitelj odabire radi ostvarivanja sadržaja ishoda.“

Broj predviđenih djela za cjelovito čitanje ostvariv je uza sve druge predviđene sadržaje ostalih dviju domena, ali problem nastaje na naslovima. Ponajprije nije u programu jasno određeno što su to kanonski tekstovi, a što su suvremeni. Isto tako u predloženom popisu nije napravljena nikakva podjela (ni po razdobljima, ni po književnim vrstama), nego su pisci poredani abecedno. Prva tri ciklusa odnose se na razrede osnovne škole, a četvrti i peti ciklus na srednjoškolsko obrazovanje.

Čitanje klasika / čitanje kanona / čitanje po vlastitom izboru

Italo Calvino, talijanski književnik, napisao je zbirku eseja pod naslovom Zašto čitati klasike. Od njegovih četrnaest kriterija po kojima se neko djelo može nazvati klasikom izdvojit ću tri: klasik je knjiga koja nikad ne iscrpi sve što ima reći svojim čitateljima; klasik je knjiga na koju se ne može ostati ravnodušan, i koja pomaže da se odredimo u odnosu prema njoj, ili čak nasuprot njoj; klasik je djelo koje ustraje kao pozadinska buka čak i kad se pojavi sadašnjica koja je posve nespojiva s njime.

Mnogi će reći da Homer, Marulić, Biblija, Cervantes… nisu zabavni. Međutim i klasici mogu biti ‘zabavni’. Obrazovani, načitani, ljudi razvili su ukus za književnost i svatko može razviti taj ukus. Mnogi će reći da je čitanje klasika elitističko, ali ni to nije točno – klasici su polazište i dodirne točke različitih kultura i civilizacija – pogledajmo samo Homerove epove i biblijske tekstove: stoljećima su klasici bili temelj obrazovanja, ali suvremena zapadna civilizacija, pa tako i naša, pada i pogoduje općoj ‘lijenosti uma’ i jadikovkama da je nešto teško, nesavladivo i ono što najčešće čujemo – dosadno.

Gdje su hrvatski klasici?

Pregledom predloženih pisaca i nakon početnoga razvrstavanja da se dobija jasnija slika odabira – prvi se nametnuo zaključak da je od predloženih pisaca samo trećina hrvatskih: od 208 pisaca 130 je stranih, a 78 hrvatski su književnici. Već taj podatak zabrinjava. Za hrvatski obrazovni sustav potrebno je ipak naglasak staviti na hrvatsku književnu produkciju, od stare književnosti do suvremenih naslova. Nije objašnjeno zašto je predložen baš taj broj pisaca, ali s obzirom na to da je izbor sužen na šest do osam djela, ne vidim razloga da se uvrste još neka djela koja bi zasigurno bila izabrana u tome slobodnome procesu odabira.

U programskoj napomeni predmetnoga kurikuluma stoji da učenici trebaju pročitati tri kanonska djela, ali nigdje nije definirano što je to kanon i koja djela ulaze u kanon. Nije jasno odnosi li se to na kanon hrvatske književnosti ili na kanon svjetske književnosti. To je teže prepoznati na što se odnosi taj pojam u programu jer su iz popisa izostala djela koja se tradicionalno smatraju svjetskim kanonom: Homerovi epovi, Biblija, Cervantesov roman Don Quijote… Odabir je pao na sva tri grčka tragičara – u popisu su i Eshil, Sofoklo (dvije tragedije) i Euripid, što je dobro, ali i Homer je mogao naći svoje mjesto. Mi nemamo svoje književnosti koja bi bila paralela antičkoj. Ali Biblija bi svakako morala naći svoje mjesto na popisu djela. Biblija stoji kao temelj i ishodište europske kulture i književnosti. Jasno je da nitko ne očekuje da se Biblija čita cjelovito niti da se tumači teološki. Ona ima svoju književnu vrijednost i kao takva ima svoje mjesto u programu Hrvatskoga jezika te treba čitati odabrane dijelove – psalme kao liriku, poslanice kao epistolarnu književnosti, prispodobe kao alegorijske tekstove, mudre izreke kao vrstu jednostavnih oblika. I ono što je još važnije – Biblija je tematsko-motivska podloga mnogim suvremenim djelima i bez poznavanja biblijskih tekstova nije jasno ni čitanje takvih djela.

Nadalje, predviđena su djela trojice talijanskih kasnosrednjovjekovnih pisaca – Dantea, Boccaccia i Petrarce – a iz kasnijega razdoblja predložen je Shakespeare s čak pet svojih drama. A hrvatske književnosti 16. stoljeća predložen je samo Marin Držić (tri komedije) i nitko više. Ništa od početaka, ali i vrhunaca, hrvatske književnosti. Marulićev ep Judita (evo biblijski izvor!) mora biti ponuđeni učenicima u hrvatskim školama. Slažem se s činjenicom da je otežano čitanje starih hrvatskih tekstova, ali kako je smanjen broj propisanih djela, može se odvojiti više vremena i za zajedničko iščitavanje (što je i predloženo u programskim smjernicama). Osim toga, da bi učenici znali tko su Marko Marulić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Andrija Kačić Miošić, nije potrebno da pročitaju njihova djela cjelovito, ali moraju upoznati njihovo stvaralaštvo i razumjeti njihovu važnost i mjesto u hrvatskoj književnosti.

U predloženom dokumentu ističe se kriterij odabira tekstova koji kaže da su odabrani samo oni tekstovi „koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“ i da se zbog toga na popisu ne nalaze djela koja su također vrlo važna. Nije jasno što se misli pod ‘prikladnošću’ jer zacijelo i Danteova Božanstvena komedija nije jednostavna za čitanje – to je ep pisan stihovima jednako kao i Homerovi epovi, i svi su prijevodna djela tako da je jezik razumljiv učenicima. Jednako tako i Biblija je preveden visokim stilom hrvatskoga jezika i u tom smislu je zasigurno prikladna.

Suvremena književnost

Učenicima svakako treba ponuditi i čitanje suvremenih tekstova. Iz aktualnoga programa književnosti suvremena je književnost bila gotovo posve isključena. I zato treba pozdraviti uključivanje suvremenih pisaca u program. Međutim, u njihovu odabiru ne smije se dopustiti upadanje u zamku podilaženja učenicima tako da im se ponudi naslove koji su vrlo često hitovi samo po reklami i marketinškoj i filmskoj pratnji. I za takve knjige postoji ukus, vrijeme i mjesto čitanja – slobodno vrijeme, plaža, odmor. U odrednicama i objašnjenju predloženih djela stoji da se u „popisu nalazi razmjerno velik broj suvremenih književnih tekstova koji su redovno bliži senzibilitetu, interesima i potrebama mladih čitatelja“. Ta tvrdnja relativizira univerzalnost književnosti kao umjetnosti i snagu umjetničke riječi koja nadilazi prostor i vrijeme. Prema mome pregledu popisa uvrštena su 33 suvremena hrvatska autora (ako pod pojmom ‘suvremeni’ uzmemo produkciju zadnja tri desetljeća dvadesetog stoljeća): Aralica, Baretić, Bauer, Simić-Bodrožić, Brešan, Čegec, Dedić, Dragojević, Fabrio, Ferić, Gavran, Golub, Gromača, Horvat, Jergović, Kolanović, Majetić, Maleš, Matanović, Matišić, Mićanović, Mrkonjić, Novak, K., Prtenjača, Sajko, Savičević, Šovagović, Štivičić, Štulić, Tomić, Tribuson, Ugrešić, Žagar. Od toga je deset pjesnika, pet dramskih pisaca i ostalo je proza. Taj popis mora biti širi, a razloga je mnogo. Jedan je i taj da se počne više čitati (tiskati i kupovati) hrvatska suvremena književna produkcija. Roman Štefica Cvek u raljama života trenutno se obrađuje u eksperimentalnom programu za strukovne škole (paralelni sustav reforme?) i nastavnici nisu zadovoljni uvrštavanjem toga romana, smatraju ga neprikladnim za tu populaciju učenika. Pozdravljam uvrštavanje suvremenih pjesnika – Mićanovića, Čegeca, Dedića, Anke Žagar. Nisam sigurna koliko je uvrštavanje Branimira Johnnyja Štulića posljedica kvalitete njegovih stihova, a koliko želja da se dodvori mladim čitateljima (iako mislim da njima Štulić ne predstavlja ono što predstavlja ljudima srednje generacije).

U popisu svakako nedostaju suvremena djela koja obrađuju Domovinski rat. Evo mogu predložiti samo četiri naslova – dvije drame: Milan Grgić, Sv. Roko na brdu i Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a i romane: Pavao Pavličić, Literarna sekcija, Nevenka Nekić, Jean ili miris smrti.

Svaki popis djela, ma kakav bio, teško će ispuniti sva očekivanja. Ali ako popis počiva na čvrstim i prepoznatljivim temeljima, onda će lakše biti braniti i njegov sadržaj. U ovome popisu ti se temelji ne prepoznaju. I za kraj – zašto učenici trebaju čitati klasike i kanonska djela? Osim što će upoznati literarno neupitno vrijedna djela, to je zacijelo za mnoge jedini (i pravi) trenutak da pročitaju djela starije književnosti. Rijetko će suvremeni čovjek posegnuti za prvim hrvatskim romanom Planine Petra Zoranića ili za Homerovom Ilijadom (kad može pogledati film!). Srednjoškolskim obrazovanjem obuhvaćena je većina populacije i to obvezuje sastavljače programa da promišljeno odabiru naslove i sadržaje jer će njihov odabir određivati i buduću opću kulturu prosječnoga hrvatskoga čovjeka, ali i njegove buduće čitateljske navike. Zato treba napraviti dobar omjer klasika i suvremenih naslova.

Marina Čubrić | Bitno.net

Marina Čubrić profesorica je hrvatskoga jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Autorica je niza udžbenika iz jezika i književnosti za srednje škole. Bila je voditeljica SRS za hrvatski jezik na državnoj maturi od 2006. do 2011. godine. S grupom profesora pokrenula je i osnovala Društvo profesora hrvatskoga jezika. Urednica je u časopisu Hrvatski jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dobitnica je državne nagrade „Ivan Filipović“ za iznimne doprinose u hrvatskome školstvu.