Davno prije nego što su napisane knjige Staroga zavjeta – prije nego što je sagrađena i jedna jedina crkva, prije nego što je prvi učenik umro za vjeru mučeničkom smrću – misa je za Crkvu bila središte života.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Sveti Luka ovako to sažima u Djelima apostolskim: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (Dj 2,42). Luka uspijeva unijeti toliko pojedinosti u tu jednu rečenicu. Prvi su kršćani po svojoj naravi bili euharistični: okupljali su se u “lomljenju kruha i molitvama”, a oblikovala ih je riječ Božja, “apostolski” nauk. Kad su se okupljali kao Crkva, njihovo je bogoštovlje doživljavalo svoj vrhunac u “zajedništvu” – grčka riječ za to jest koinonia, zajednica.

Za Isusove učenike misa je bila središte života, a takvom je i ostala sve do naših dana. Na misi čak i danas možemo iskusiti apostolski nauk i zajedništvo, lomljenje kruha i molitve.

Sveti Luka se prvenstveno usredotočuje na vanjska obilježja mise, koja su i sama po sebi snažna, ali misa je ipak još daleko više od toga.

Prvi su kršćani bili Židovi koji su živjeli u židovskoj kulturi i bili natopljeni židovskim oblicima bogoslužja. Oni su na euharistiju gledali kao na ispunjenje svih starozavjetnih obreda. Isusova je žrtva obredne zakone Izraelaca učinila zastarjelima, ali ipak nije potpuno izostavila obredno bogoštovlje. Sam Isus je ustanovio obrede za Novi savez: na primjer, krštenje (Mt 28,19) i sakramentalno odrješenje (Iv 20,22–23), dok je najveću svečanost sačuvao upravo za euharistiju (Lk 22,20).

Liturgija Novoga saveza nagoviještena je u obredima Staroga saveza. Evanđelja izričito povezuju misu s blagovanjem pashalnoga jela (Lk 22,15), a Poslanica Hebrejima prikazuje misu u svjetlu hramskih životinjskih žrtava (Heb 13,10). Mnogi su suvremeni učenjaci primijetili sličnosti između mise i žrtve koja se u Isusovo vrijeme najčešće prikazivala – zahvalnice (na hebrejskom toda). Toda je bilo žrtveno jelo od kruha i vina koje su Židovi dijelili s prijateljima kao zahvalu što ih je Bog oslobodio. U Talmudu je zabilježeno učenje starih rabina koje kaže da će, jednom kad dođe Mesija, “prestati sve žrtve osim tode. Ona u cijeloj vječnosti nikad ne će prestati”. Kad su Židovi preveli svoje Sveto pismo na grčki jezik, židovsku riječ toda preveli su grčkom riječi euharistía, od koje je nastala naša riječ “euharistija”.

Sve izraelske predaje bogoštovlja bile su poput moćnih rijeka koje su utjecale u beskonačni ocean klanjanja koji je Isus ustanovio za Crkvu. U tom oceanu one nisu nestale, nego su, naprotiv, pronašle ispunjenje.

Puno prije no što je postao papa, kardinal Joseph Ratzinger je pisao o još jednom pojmu iz obreda starih Židova.1 Haburah je bila riječ koja se koristila da bi se opisalo zajedništvo između članova obitelji Božjega saveza. Oni su dijelili haburah jedni s drugima i zajedno su blagovali haburah jela. U večer šabata ili svetoga dana rabin bi obično dijelio takvu večeru sa svojim učenicima. Kad su Židovi preveli tu riječ na grčki, preveli su je riječju koinonia, odnosno zajednica. Božanski je savez proizveo snažno zajedništvo između Božjega naroda.

Međutim, Židovi nisu išli u opisivanje bilo kakvoga haburaha između Boga i ljudskih bića, jer nisu vjerovali da je takvo zajedništvo moguće. Sama bi im pomisao na to bila uvrjeda Božjoj transcendenciji. Na kraju krajeva, Bog je beskonačan, savršen i sâmo je dobro, dok smo mi, s druge strane, konačni, nesavršeni i grješni. Kako bi dvije strane, tako potpuno različite, mogle uživati u zajedništvu jedna s drugom kad je kristalno jasno da je jedna od njih nedostojna.

Sam Bog nije se obazirao na opasnost oskvrnuća i upravo je on, posredstvom Novoga saveza, ustanovio zajednicu sa svojim narodom: sa svima nama – koji smo dio Crkve – zajedno i sa svakim napose. Možda je ovo razlog zbog kojeg se jezik “saveza”, koji se spominje svugdje u Starome zavjetu, rijetko spominje u Novome zavjetu; njega je zamijenio govor zajednice. Misa, Isus je rekao, “novi je Savez u mojoj krvi” (1 Kor 11,25); ali sad, u ovome Novom savezu, povisio je úloge. Dao je misu kao “zajedništvo [koinonia] krvi Kristove” (1 Kor 10,16).

Apostoli su jasno naglasili da Isusovo spasenje nije samo dokinulo razdjelnicu između Izraela i ostalih naroda, nego i razdjelnicu između Boga i svijeta. Da, zajedništvo je sad moguće između svih naroda, i Židova i pogana, a Božja obitelj napokon može biti sveopća.

Sad i sam Bog dijeli zajedništvo sa svojim narodom. Naš život u Kristu jest naše dioništvo, naše sudioništvo, naše zajedništvo u Božjemu životu. To je, napokon, haburah između Boga i ljudskoga roda.

Stari su Izraelci oduvijek smatrali da je njihova zemaljska liturgija božanski nadahnuto oponašanje nebeskoga bogoslužja. Ono što su svećenici činili u hramu bilo je zemaljsko oponašanje onoga što su anđeli činili na nebu. Pa ipak, bilo je to samo oponašanje, samo sjena.

Preuzevši ljudsko tijelo, vječni je Sin Božji donio nebo na zemlju, tako da bogoslužje Božjega naroda više ne mora biti oponašanje anđeoskoga bogoslužja. Liturgijom Novoga saveza predsjeda sam Krist a mi ne samo da oponašamo anđele nego s njima sudjelujemo u liturgiji. Po misi – i u svakoj misi – postoji zajedništvo između neba i zemlje.

Tu stvarnost možemo najživlje vidjeti u Otkrivenju gdje se Crkva na zemlji okuplja pred oltarom zajedno s nebeskim anđelima i svecima, gdje čujemo “Svet, svet, svet”, “Jaganjče Božji”, “Amen” i “Aleluja” i druge nam poznate zazive, gdje svećenici odjeveni u liturgijsku odjeću služe u svijećama ukrašenom svetištu, gdje se izlijevaju kaleži i štovatelji goste “skrivenom manom”. Uvjeren sam da nije slučajnost što je Apokalipsa – Otkrivenje  podijeljena točno na dvije polovice, od kojih se prva sastoji od čitanja, a druga od “svadbene gozbe Jaganjčeve”. Ovakva raspodjela odgovara najstarijemu redoslijedu božanskoga bogoštovlja.

Naime, kršćanska liturgija i dalje slijedi osnovni obrazac starozavjetnoga bogoštovlja: službu koja ujedno obuhvaća i čitanje riječi Božje i prikazanje žrtve. I sam je Isus slijedio taj naglasak kad se ukazao svojim učenicima na putu za Emaus: “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu”, te ga oni “prepoznaše u lomljenju kruha” (Lk 24,27.35). Na misi i dalje slušamo čitanja Novoga zavjeta zajedno s čitanjima iz Staroga i promatramo cjelokupnu povijest spasenja u svjetlu njegova konačnog ispunjenja – u Kristovu svjetlu. Na misi i dalje prepoznajemo Isusa, koji je stvarno prisutan u lomljenju kruha.

Novi savez je uistinu nešto novo, veliko i slavno. Pa ipak, ne smijemo zaboraviti njegovu neprekinutu vezu s prošlošću. Obredno bogoštovlje kod Izraelaca bilo je uređeno kao sjećanje na savez (u čitanju) i kao njegova obnova (u žrtvi). Kršćansko je bogoslužje također sjećanje na moćna djela koja je Bog činio u povijesti, osobito na Isusovu spasonosnu muku i proslavu. Kršćanska euharistija ostaje i obnova saveza i zahvala Bogu na njegovoj neprestanoj prisutnosti među svojim ljudima.

Sad je ta prisutnost istinsko zajedništvo. Ta je činjenica osupnula prve kršćane koji su naviještali da je misa nebo na zemlji i da je zemaljski oltar isti kao nebeski. Misa je dolazak Krista, kojeg svi iščekujemo. Bog nam dolazi u pravom zajedništvu i “čudesna zamjena” preuzima oblik tijela-i-krvi. Mi smo sad djeca Božja, a “djeca imaju zajedničku krv i meso” (Heb 2,14).

Ovo pak ne znači da će nas vjernici oko nas podsjećati na Rafaelove kerubine. Ponekad će u naručju držati uplakane bebe u pelenama koje treba promijeniti. To ne znači ni da će zbor župe svete Dimfne ikad zapjevati u pravom tonalitetu, ni da će svećenikova propovijed uvijek biti zanimljiva.

To znači ono što je utjelovljenje oduvijek značilo: “Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14)… On “sam sebe ‘oplijeni’” i “ponizi sam sebe” (Fil 2,7–8)… “Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.” (Otk 21,3).

Na misi, on je “S nama Bog!” (Mt 1,23) gdje god da smo i kakvi god da jesmo, iako nas previše voli da bi nas ostavio takvima. Po euharistiji on nas čini jednakima sebi; preobražava nas iz slave u slavu u kojoj je on.

Prebirite u svome srcu

Ovdje moramo pozorno primijeniti svoj razum kako bismo razmotrili apostolsku mudrost, budući da sveti Pavao ponovno ukazuje na promjenu u svećeništvu koje “služi slici i sjeni onoga nebeskoga” (Heb 8,5).

O kojim to nebeskim stvarima on govori na ovom mjestu? O duhovnim stvarima. Jer iako ih činimo na zemlji, one su svejedno dostojne neba. Naime, kad Gospodin naš Isus Krist leži ubijen [kao žrtva], kad je s nama Duh Sveti, kad je ovdje onaj koji sjedi s desna Ocu, kad se sinovima postaje krštenjem, kad su oni sugrađani onima na nebu, kad gore imamo domovinu, grad i građanstvo, kad su nam tuđe sve zemaljske stvari, kako bismo onda sve ovo nazvali nego nebeskim stvarima?

Ta kako drukčije! Nisu li naši hvalospjevi nebeski? Ne izgovaramo li i mi, koji smo pod njima, zajedno s njima iste stvari koje božanski zborovi bestjelesnih sila pjevaju na nebu? Nije li i oltar nebeski? Kako? On nema ništa tjelesno, samo duhovne stvari postaju žrtvama. Žrtva se ne raspršuje u pepeo ili dim, ili u mirisnu paru, nego naše prinose čini jasnima i sjajnima. Kako bi, stoga, obredi koje slavimo mogli biti ikako drukčiji doli nebeski? Jer kad on kaže: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,23) i kad oni imaju ključeve neba, kako bi sve to moglo biti ikako drukčije doli nebesko?…

Ne, čovjek ne bi bio u krivu kad bi rekao čak i ovo; jer Crkva je nebeska i nije ništa drugo doli nebo.2

sveti Ivan Zlatousti, 5. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

——————————-

1 Pogledajte njegovu raspravu u djelu Behold the Pierced One (San Francisco: Ignatius, 1986), 83–85. [Hrvatsko izdanje: Joseph Ratzinger, Gledati Probodenoga. Pokušaji duhovne kristologije, Verbum, Split 2008., str. 87–89.]

2 Sv. Ivan Zlatusti, Homilija 14 na Poslanicu Hebrejima, 3.