Osim pošasti filmova o antikristu u 70-im godinama, Hollywood nije čak ni pokušao staviti Otkrivenje na platno, kao što je napravio s Evanđeljima i Knjigom Izlaska. Možda su neke stvari jednostavno suviše neobične, krvave, nasilne i pretjerane čak i za Hollywood. Ili možda producente odbija postava koju bi Otkrivenje zahtijevalo (da ne spominjemo trošak specijalnih efekata!). Cecil B. DeMille mogao je biti zadovoljan glumačkom postavom od tisuću sudionika u Deset zapovijedi. Otkrivenje bi, međutim, zahtijevalo doslovno stotine tisuća. To je vjerojatno najnapučenija knjiga Biblije. Tko su ti likovi koji ispunjaju zemaljske i nebeske krajolike Ivanove knjige? U ovom tekstu pokušat ćemo ih malo bolje upoznati.

ng018

Foto: Wikimedia.org

Ali prvo moram priznati da se bojim zakoračiti u ovo područje. Vjerojatno nijedna tema ne zadivljuje i ne zaokuplja tumače Otkrivenja, propovjednike i sve zainteresirane kao prepoznavanje zvijeri, stvorova, anđela i ljudi iz ove knjige.

Čitateljevo prepoznavanje ovih likova uvelike ovisi o njegovu načinu tumačenja. Futurističko gledište nadahnulo je tumače da zvijeri, između ostalih, poistovjete s Napoleonom, Bismarckom, Hitlerom i Staljinom. »Preterističko« gledište – koje ističe da se ispunjenje proročanstava Otkrivenja dogodilo u prvom stoljeću – sklono je poistovjećivanju zvijeri, na primjer, s ovim ili onim rimskim carem, ili sa samim Rimom, ili s Jeruzalemom. Treće gledište, ponekad zvano »idealističko«, vidi Otkrivenje kao alegoriju duhovne bitke koju mora voditi svaki vjernik. Još jedno gledište, »historicističko«, drži da Otkrivenje iznosi Božji plan za čitavu povijest, od početka do kraja.1

Koje gledište ja slijedim? Pa, sva. Nema razloga zašto sva ona ne bi istodobno mogla biti istinita. Bogatstva Svetoga pisma su bezgranična. Prvi su kršćani učili da sveti tekst djeluje na četiri razine, a sve te razine istodobno poučavaju jednu istinu Božju – poput simfonije. Ako postoji jedno gledište koje mi je draže od drugih, onda je to ono preterističko. Ipak, ponavljam, ne želim omalovažiti ostala. Ono što ih sve povezuje je ono što sve nas veže s Kristom: Novi savez, zapečaćen i obnovljen euharistijskom liturgijom. Naime, unutar Otkrivenja javlja se obrazac – savez, pad, sud i otkupljenje – i taj obrazac doista opisuje određeno povijesno razdoblje, ali isto tako opisuje i svako povijesno razdoblje i svu povijest kao i životni tijek svakog od nas.

»Ja, Ivan«

Već sam spomenuo da postoji puno polemika oko Ivanova autorstva Knjige Otkrivenja. Ta je rasprava, premda zadivljujuća, tek sporedna našem proučavanju mise i Otkrivenja.

Jedno je ipak jasno: tekst se eksplicitno dovodi u vezu s Ivanom (Otk 1,4.9; 22,8). A »Ivan« u Novom zavjetu (i u mislima ranih crkvenih otaca) označava Ivana apostola.

Zaista, same knjige ukazuju na to da, ako i nemaju istog autora, barem proizlaze iz iste škole. Naime, Otkrivenje i četvrto Evanđelje dijele mnoga teološka pitanja. Obje knjige otkrivaju dosta točno poznavanje jeruzalemskoga hrama i njegovih obreda; obje su zaokupljene predstavljanjem Isusa kao »Jaganjca«, žrtve nove Pashe (vidi Iv 1,29.36; Otk 5,6). Štoviše, Ivanovo Evanđelje i Otkrivenje dijele određeno nazivlje koje je unutar Novoga zavjeta specifično samo za te dvije knjige. Na primjer, samo četvrto Evanđelje i Otkrivenje nazivaju Isusa »Riječju Božjom« (Iv 1,1; Otk 19,13); i samo te dvije knjige govore o bogoštovlju Novoga saveza kao o klanjanju »u Duhu« (Iv 4,23; Otk 1,10). Nadalje, samo te dvije knjige govore o spasenju kao »živoj vodi« (Iv 4,13; Otk 21,6). Postoje i brojne druge paralele.

Ipak, to poistovjećivanje autora Ivana s apostolom Ivanom važno je samo zbog uvida koji nam daje u snagu viđenja Knjige Otkrivenja. U Evanđelju je, na primjer, Ivan prepoznat kao »učenik kojega je Isus ljubio« (vidi Iv 13,23; 21,20.24).  Ivan  je  bio  apostol  u  najprisnijem odnosu s Gospodinom, učenik koji je doslovno bio najbliži njegovu srcu. Na Posljednjoj se večeri Ivan privio uz Isusove grudi. Ipak, u Otkrivenju, kad je vidio Isusa u njegovoj moći i slavi, sa svom vlašću i božanskim suverenitetom, Ivan mu je pao do nogu (vidi Otk 1,17).

Ovo su važne pojedinosti za nas koji u današnje vrijeme želimo biti »ljubljeni učenici«. Premda moramo težiti sve prisnijem odnosu s Isusom, teško ćemo moći započeti razgovor dok ne vidimo Isusa onakvim kakav On jest, u njegovoj nenadmašivoj svetosti.

Ivanov identitet važan je također u odnosu na zemaljske brige Otkrivenja. Predaja prepoznaje apostola Ivana kao biskupa Efeza, jedne od sedam Crkava koje se spominju u Otkrivenju. Crkve su poistovjećene sa sedam gradova koji su bili smješteni unutar radijusa od osamdeset kilometara u Maloj Aziji, čime je vjerojatno bio označen doseg Ivanove vlasti. Jasno je zašto bi Ivan, kao biskup, bio izabran prenijeti ovakvu pastoralnu poruku kakvu nalazimo u Otkrivenju, posebno u pismima sedmerim Crkvama (Otk 2,3).

»Jaganjac«

To je omiljen naziv i slika Isusa Krista koju koristi Otkrivenje. Da, On je Vladar (Otk 1,5); On stoji posred svijećnjaka odjeven kao veliki svećenik (Otk 1,13); On je »Prvi i Posljednji« (Otk 1,17), »Sveti« (Otk 3,7), »Gospodar gospodara i Kralj kraljeva« (Otk 17,14) – ali najčešće je Isus Jaganjac.

Jaganjac je, po Katekizmu Katoličke Crkve, »Krist raspeti i uskrsnuli, jedini Veliki svećenik istinske svetinje, onaj isti ‘koji prinosi i biva prinesen, koji dariva i biva darovan’« (br. 1137).

Kada Ivan po prvi put vidi Jaganjca, on zapravo traži lava. Nitko nije sposoban otvoriti pečate knjige i otkriti njezin sadržaj i Ivan počinje plakati. Zatim ga starješina umiruje: »Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih« (Otk 5,5).

Ivan traži Lava iz plemena Judina, ali umjesto njega vidi – Jaganjca. Kao prvo, Jaganjci nisu baš naročito snažni, a ovaj stoji »kao zaklan« (Otk 5,6). Ne trebamo se sada vraćati na sve ono o čemu smo raspravljali u drugom poglavlju. Mora nam biti jasno da je Isus ovdje žrtveni jaganjac, poput pashalnoga jaganjca.

Starješine (presbyteroi, svećenici) zatim pjevaju da mu je Kristova žrtva omogućila otvaranje pečata knjige, Staroga zavjeta. »Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude« (Otk 5,9). Nebo i zemlja tada slave Isusa kao Boga: »’Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!’… A starješine padnu ničice i poklone se« (Otk 5,13–14).

Jaganjac je Isus. Jaganjac je također »Sin Čovječji«, odjeven kao veliki svećenik (Otk 1,13), Jaganjac je žrtva, Jaganjac je Bog.

»Žena odjevena suncem«

Ivanovo viđenje žene odjevene suncem iz dvanaestoga poglavlja Otkrivenja iznosi samu bit te knjige. S mnogim razinama značenja, ono pokazuje prošli događaj koji nagoviješta događaj u dalekoj budućnosti. Ono ponavlja važne događaje Staroga zavjeta dok ispunjava Novi zavjet. Ono otkriva nebo, ali u slikama zemlje.

Ivanovo viđenje počinje otvaranjem Božjega hrama u nebu: »I pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu« (Otk 11,19). Možda ne možemo u potpunosti shvatiti koliko je ta rečenica bila potresna. Kovčeg saveza nije bio viđen tijekom pet stoljeća. U vrijeme babilonskoga sužanjstva prorok Jeremija sakrio je Kovčeg saveza na mjesto koje »će biti nepoznato sve dok Bog ponovno ne sabere svoj narod« (2 Mak 2,7).

To obećanje ispunjeno je u Ivanovu viđenju. Pojavio se hram »te udare munje i glasovi i gromovi i potres i tuča velika«. I zatim: »Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna« (Otk 12,1–2). Ivan ne bi spomenuo Kovčeg saveza i odmah ga potom zaboravio. Vjerujem (kao i crkveni oci) da kada Ivan opisuje ženu, on opisuje kovčeg – Novoga saveza. A tko je ta žena? To je žena koja je rodila muško dijete, Onoga koji će vladati narodima. Dijete je Isus, njegova majka je Marija.

Što je izvorni kovčeg činilo tako svetim? Ne zlato kojim je bio obložen izvana, već Deset zapovijedi koje su bile unutra – Zakon koji je Božjim prstom upisan na kamene ploče. Što je još bilo unutra? Mana, čudesni kruh koji je hranio ljude na njihovu hodočašću kroz pustinju; Aronov štap koji je procvjetao kao znak njegove službe velikog svećenika (vidi Br 17).

Što novi kovčeg čini svetim? Stari kovčeg sadržavao je riječ Božju napisanu na kamenu. Marija je u svojoj utrobi nosila Riječ Božju, Onoga koji je postao čovjekom i prebivao među nama. U kovčegu je bila mana. Marija je nosila živi kruh koji je s neba sišao. Kovčeg je sadržavao štap. Marijina utroba nosila je vječnoga Velikog svećenika, Isusa Krista. U nebeskom hramu Riječ Božja je Isus, a kovčeg u kojem prebiva je Marija, njegova majka.

otkrivenje

Foto: Wikimedia.org

Ako je muško dijete Isus, onda je žena Marija. Ovo tumačenje podržavali su najtrezveniji od crkvenih otaca, sveti Atanazije, sveti Epifanije i mnogi drugi. Ipak, »žena« ima i dublje značenje. Ona je »kći Sionska« koja je rodila Izraelova Mesiju. Ona je i Crkva, koju progoni Sotona, ali čuvana na sigurnom. Kao što sam već rekao, bogatstva Svetoga pisma su beskrajna.

Drugi učenjaci zagovaraju tezu da žena ne može biti Marija, jer prema katoličkoj predaji Marija nije trpjela porođajne bolove. Međutim, bolovi koje je žena podnosila nisu isključivo morali biti fizički bolovi. Sveti Pavao je, na primjer, koristio izraz trudovi kako bi opisao vlastitu agoniju dok se Krist ne oblikuje u njegovim učenicima (vidi Gal 4,19). Dakle, patnja žene mogla bi opisivati patnju duše – patnju koju je Marija proživljavala podno križa, kada je postala majka svih »ljubljenih učenika« (vidi Iv 19,25–27).

Drugi se protive i kažu da žena ne može biti Marija, jer žena u Otkrivenju ima drugu djecu, a Crkva naučava da je Marija vječna djevica. Ali Sveto pismo često koristi pojam »potomstvo« (na  grčkom  sperma) za opisivanje duhovnih potomaka. Marijina djeca, njezini duhovni potomci, oni su »što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo« (Otk 12,17). Mi smo ti drugi potomci žene. Mi smo Marijina djeca.

Dakle, Otkrivenje također prikazuje Mariju kao »novu Evu«, majku svih živih. U Edenskom vrtu Bog je obećao »zametnuti neprijateljstvo« između Sotone, stare zmije i Eve – i između Sotonina »roda… i roda njezina« (Post 3,15). U Otkrivenju vidimo vrhunac toga neprijateljstva. Rod nove žene, Marije, muški je sin, Isus Krist, koji je došao poraziti zmiju (na hebrejskom ista riječ nahash može označavati i zmaja i zmiju). To je prevladavajuće učenje otaca, naučitelja, svetaca i papa Crkve, kako drevnih, tako i suvremenih.2  To je učenje Katekizma Katoličke Crkve (vidi br. 1138). Moram ipak istaknuti da ovo nije stav mnogih biblijskih stručnjaka današnjice. Međutim, oni koji se ne slažu, moraju dokazati svoje tvrdnje. Papa sveti Pio X. rječito je govorio u prilog Predaji u svojoj enciklici Ad Diem Illum Laetissimum:

»Svi znaju da je ta žena označavala Djevicu Mariju… Ivan je, dakle, vidio Presvetu Majku Božju već u vječnoj sreći, koja se ipak još muči u tajanstvenom porodu. O kojem je porodu riječ? Sigurno se radi o porodu nas, koji smo još u progonstvu, i tek trebamo biti rođeni za savršenu Božju ljubav, i vječnu sreću.«3

Prva zvijer

Neuspješan u svojim napadima na ženu i njezina sina, zmaj kreće u napad na njezino potomstvo, na one koji čuvaju Božje zapovijedi i svjedoče o Isusu. Zmaj doziva vlastito potomstvo, dvije strašne zvijeri. Začudo, od svih optimističnih i zadivljujućih likova u Otkrivenju, čini se da ova odvratna čudovišta izazivaju najveće zanimanje. Filmaši i televizijski navjestitelji evanđelja daleko se duže zadržavaju na 666, nego na staklenom moru i lavu iz plemena Judina.

Osjećam da vas moram što prije uvjeriti u stvarnost zvijerî. One su simboli, ali nisu samo simboli. One su stvarna duhovna bića, članovi sotonskoga poretka, demonske osobe koje su vršile utjecaj i iskvarile političku sudbinu naroda.4  Ivan opisuje dvije ružne zvijeri. Ali vjerujem da su zvijeri koje je vidio bile puno odvratnije od njihova opisa. U velikom dijelu Otkrivenja, a osobito u 4. i 5. poglavlju, Ivan opisuje stvarnosti u pozadini mise. Isto to čini s grijehom i sa zlom.

Kao što su naše radnje u liturgiji ujedinjene s nevidljivim nebeskim stvarnostima, tako su i naša grješna djela pridružena paklenoj zloći. Što Bog želi učiniti od nas u misi? Kraljevstvo svećenika koji kraljuju po svojim žrtvenim prinosima. S druge strane, što Sotona želi postići po zvijerima? On želi potkopati Božji plan uništavajući i kraljevstvo i svećeništvo. Tako nam Ivan prvo pokazuje demona koji potkopava državnu vlast, državu. Zatim nam otkriva demona iskvarene vjerske vlasti. Najprije prve zvijeri: iz mora se uzdiže užasno čudovište sa sedam glava i deset rogova, zastrašujuć spoj leoparda, lava i medvjeda. Rogovi simboliziraju moć, vijenci oko glave (ili krune), kraljevsko dostojanstvo. I moć i kraljevsko dostojanstvo primilo je od zmaja. Ipak, pogriješili bismo kada bismo u zvijeri prepoznali monarhiju općenito. Ne, zvijer predstavlja iskvarenu političku vlast bilo koje vrste.

Primamljivo je, također, poistovjetiti zvijer samo s Rimom, ili s Herodovom dinastijom koju je u Svetoj zemlji podržavao Rim. Naravno da je Rim Ivanova vremena predstavljao vrstu vladavine koju predstavlja zvijer. Ali sama zvijer ne dopušta ovakvo jednostavno poistovjećenje. To je zapravo spoj sve četiri zvijeri iz viđenja starozavjetnoga proroka Danijela (vidi Dan 7). Tu se slažem s crkvenim ocima koji su smatrali da Danijelove zvijeri upućuju na četiri poganska carstva – Babilon, Medo-Perziju, Grčku i Rim – koja su progonila Božji narod prije dolaska Mesije.

Zvijer sa sedam glava iz Otkrivenja, dakle, predstavlja sve iskvarene političke vlasti. Naime, ljudski je poriv doživljavati moć države kao najveću moć na zemlji i reći, poput ljudi u Otkrivenju, »Tko se može protiv nje boriti?«. Iz straha od te moći – ili želje za svojim komadom kolača – ljudi se neprestano kompromitiraju i klanjaju se zmaju i zvijeri. Najočitiji primjer u povijesti da neka ljudska ustanova uzurpira Božje prerogative su Rim i njegovi carevi. Oni su doslovno zahtijevali klanjanje kakvo pripada samo Bogu. I borili su se protiv svetaca, poticavši krvave progone onih koji se nisu klanjali caru.

Ipak, ponovno moram naglasiti da zvijer nije samo Rim, ili samo Herodovci, koji su bili marionete Rima. Zvijer se također odnosi na bilo koju iskvarenu vlast, bilo koju državu koja stavlja sebe iznad poretka uspostavljena Božjim savezom. Štoviše, zvijer predstavlja korumpiranu duhovnu silu koja stoji iza ovih institucija.

Druga zvijer

Ova zvijer dolazi iz zemlje i ima rogove kao jaganjac. Slika jaganjca ovdje je u neskladu, budući da smo ga do sada povezivali sa svetim stvarima. Mislim da je Ivanovo korištenje te slike namjerno jer vjerujem da je smisao ove zvijeri ukazati na iskvareno svećenstvo u Jeruzalemu prvoga stoljeća.

Prvi je znak za to činjenica da ova zvijer dolazi iz »zemlje«, što u grčkom izvorniku može također značiti iz »tla« ili »države«, za razliku od »mora« iz kojeg izlaze poganske zvijeri (vidi Dan 7). Nadalje, vrlo je vjerojatno Ivan svjedočio krajnjem kompromitiranju svećeničke vlasti, do kojeg je došlo samo nekoliko godina prije. U dramatičnom povijesnom trenutku vjerska vlast postala je odana državnoj vlasti umjesto Bogu. Isus, Jaganjac Božji, Veliki kralj i Veliki svećenik, stajao je pred Poncijem Pilatom i židovskim svećeničkim glavarima. Pilat reče Židovima: »’Evo kralja vašega!’ Oni na to povikaše: ‘Ukloni! Ukloni! Raspni ga!’ Kaže im Pilat: ‘Zar kralja vašega da razapnem?’ Odgovoriše glavari svećenički: ‘Mi nemamo kralja osim cara!’« (vidi Iv 19,14–15). Zaista, upravo je veliki svećenik Kajfa prvi govorio o Isusovoj smrti kao politički »pogodnoj« za narod (vidi Iv 11,47–52).

Tako su se odrekli Krista i uzvisili cara. Odbacili su Jaganjca i štovali su zvijer. Car je svakako bio državni vladar i kao takav zaslužio poštovanje (vidi Lk 20,21–25). Ali car je želio više od poštovanja. On je zahtijevao žrtveno bogoštovlje, koje su mu svećenički glavari pružili kada su mu predali Jaganjca Božjeg.

Zvijer nalikuje jaganjcu u nekim površnim obilježjima. Vidimo da je sve što čini oponašanje i izrugivanje Jaganjčeva spasiteljskog djela. Jaganjac stoji kao da je zaklan. Zvijer zadobiva smrtnu ranu, ali oporavlja se. Bog podiže Jaganjca na prijestolje; zmaj podiže na prijestolje zvijer. Oni koji štuju Jaganjca primaju njegov pečat na čelo (Otk 7,2–4); oni koji štuju zvijer nose oznaku zvijeri.

Ovo nas dovodi do teškog pitanja: koja je oznaka zvijeri? Ivan nam govori da je to ime zvijeri, ili broj njezina imena. Što je to? Ivan odgovara zagonetkom: »U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest« (Otk 13,18).

Jaganjac

Foto: Wikimedia.org

Na jednoj razini broj može predstavljati rimskog cara Nerona, čije ime pretvoreno u hebrejsko znakovlje doista ima vrijednost 666. Postoje, međutim, mnoge druge ili dodatne mogućnosti. Uzmite u obzir da je 666 bio broj zlatnih talenata koje je kralj Salomon godišnje tražio od naroda (vidi 1 Kr 10). Također, uzmite u obzir da je Salomon bio prvi svećenik-kralj od vremena Melkisedeka (vidi Ps 110). Štoviše, Ivan kaže da određivanje identiteta zvijeri »traži mudrost«, što su neki tumači vidjeli kao još jednu aluziju na Salomona, koji je bio poznat po svojoj mudrosti.5

Konačno, 666 može se tumačiti kao degradacija broja 7, koji je u izraelskoj predaji predstavljao savršenstvo, svetost i savez. Sedmi je dan, na primjer, proglašen svetim od Boga i odvojen za odmor i bogoštovlje. Rad se obavljao u šest dana, a bio je posvećen u žrtvenom bogoštovlju koje je predstavljao sedmi dan. Broj 666 stoga predstavlja čovjeka koji je zapeo u šestom danu, služeći zvijeri koja je zaokupljena kupovanjem i prodavanjem (vidi Otk 13,17), bez odmora za bogoštovlje. Iako je rad svet, on postaje zlo kada ga čovjek odbija prikazati Bogu.

Ipak, jedno nam mora biti jasno. Ovo tumačenje ne bi smjelo navesti nijednog kršćanina na opravdavanje antisemitizma. Knjiga Otkrivenja snažno pokazuje dostojanstvo Izraela – njegova hrama, njegovih proroka, njegovih saveza. Otkrivenje bi nas zapravo trebalo poticati da još više cijenimo naše naslijeđe u Izraelu – i da trezveno razmotrimo našu vlastitu odgovornost pred Bogom. Koliko ispravno živimo u skladu s našim savezom s Bogom? Koliko smo vjerni našem svećeništvu? Knjiga je upozorenje za sve nas.

Poruka je zvijeri ova: borimo se protiv duhovnih sila – moćnih, izopačenih, zlobnih sila. Da smo se s njima morali boriti sami, bili bismo poraženi. Ali evo i dobre vijesti: postoji način kako pobijediti. Rješenje mora odgovarati problemu, duhovna sila za duhovnu silu, beskrajna ljepota za beskrajnu ružnoću, svetost za izopačenost, ljubav za zlobu. Rješenje je misa, kada se nebo spušta da spasi zemlju pod opsadom.

Aeli

U bitci se ne borimo sami. U Otkrivenju 12 čitamo: »Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem« (Otk 12,7).

Kada je Bog stvorio anđele, učinio ih je slobodnima, i morali su proći neku vrstu kušnje – baš kao što je i naš život na zemlji kušnja. Nitko ne zna što je bila ta kušnja, ali neki teolozi nagađaju da su anđeli imali viđenje Utjelovljenja i da im je rečeno da će trebati služiti utjelovljenom božanstvu, Isusu, i njegovoj majci. Sotonin ponos pobunio se protiv sablazni koju bi predstavljao Duh u okovima materije i rekao:

»Ne ću služiti!« Prema crkvenim ocima, on je u ovoj pobuni sa sobom poveo jednu trećinu anđela (vidi Otk 12,4). Mihael i njegovi anđeli istjerali su ih iz neba (vidi r. 8).

U Otkrivenju vidimo da anđeli prilično gusto nastanjuju nebo. Oni slave Boga bez prestanka (Otk 4,8). I oni bdiju nad nama. Poglavlja 2 i 3 jasno nam govore da svaka mjesna Crkva ima anđela čuvara. Ovo bi trebalo umiriti nas koji pripadamo mjesnim Crkvama i koji možemo zazvati upomoć anđela naše mjesne Crkve.

Za »četiri bića« koja se spominju u četvrtom poglavlju obično se misli da su anđeli, iako se ljudskim očima pojavljuju u životinjskom obliku. Ova bića također se mogu odnositi na stvorenja koja su izvezena na zastoru ispred Svetinje nad svetinjama u jeruzalemskom hramu.

Iako se nebeski anđeli ljudskom oku predstavljaju u tjelesnom obliku, anđeli zapravo nemaju tijelo. Njihovo ime znači »poslanik« i tjelesni atributi obično simboliziraju neki vid njihove naravi ili poslanja. Krila upućuju na njihovu brzinu kretanja između neba i zemlje.

Višestruke oči označavaju njihovo znanje i budnost. U prvi mah anđeli s puno očiju i šest krila mogu zvučati zastrašujuće, ali ako o njima razmišljamo u smislu njihove brzine i budnosti, to će nas razuvjeriti. To su bića na koja možemo računati kada zmaj zaprijeti našem miru.

U Otkrivenju anđeli se javljaju kao konjanici (pogl. 6) koji provode Božji sud nad nevjernicima (vidi također Zah 1,7–17). Veliki dio događanja u ovim poglavljima može se povezati s događajima oko pada Jeruzalema 70. godine. Ovo se poglavlje, međutim, odnosi i na druga vremena, sve dok je zemlja u potrebi suda.

Anđeli iz Otkrivenja upravljaju prirodnim silama, vjetrom i morem, kako bi vršili Božju volju (pogl. 7). Poglavlja 7–9 jasno pokazuju da su anđeli moćni ratnici i da se neprestano bore na Božjoj strani – koja je, ako smo vjerni, i naša strana.

Mučenici, djevice i ostali

Međutim, Otkrivenje je puno više od zlih zvijeri i anđela koji ulijevaju strahopoštovanje. Zapravo, većina likova su obični ljudi – stotine tisuća, pa čak i milijuni, obični kršćani – muškarci i žene. Prvo, imamo 144 000 iz dvanaest plemena Izraelovih (12 000 iz svakog plemena), ostali koji su primili Božju zaštitu (njegov »znak«), bježeći u planine tijekom uništenja Jeruzalema. Ivan zatim opisuje veliko mnoštvo »iz svakoga naroda« (Otk 7,9). Nakon dva tisućljeća kršćanstva što prihvaća sve ljude, danas nismo u stanju cijeniti svu potresnost ovoga viđenja Izraelaca koji štuju Boga zajedno s poganima, i ljudi s anđelima. Umovima prvih Ivanovih čitatelja ovo su bile međusobno isključive kategorije. Štoviše, u nebu sve ovo mnoštvo štuje Boga unutar Svetinje nad svetinjama, gdje prije nitko nije mogao ući osim velikoga svećenika. Ljudi Novoga saveza mogu Boga slaviti licem u lice.

Tko je još tamo? U šestom poglavlju susrećemo mučenike, one koji su ubijeni zbog svjedočanstva svoje vjere. »Vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu« (Otk 6,9). Zašto se nalaze pod žrtvenikom? Što se obično nalazilo ispod žrtvenika u zemaljskom hramu? Kada su starozavjetni svećenici prinosili životinjske žrtve, njihova se krv skupljala ispod oltara. Kao svećenički narod oni (kao i mi) prikazuju svoje živote na zemlji, na istinskom oltaru, kao žrtvu Bogu. Prava žrtva dakle nije životinja, nego svaki svetac koji pruža svjedočanstvo (grčki martyria) Božjoj vjernosti. Naš prinos – krv mučenika – zaziva Božje opravdanje. Znakovito je da je Crkva od svojih najranijih dana stavljala relikvije mučenika, njihove kosti i pepeo, u oltar. Ranije smo spomenuli starješine (presbyteroi) podignute na prijestolje Božjega dvora. Zaista, u nebu iz knjige Otkrivenja ti se muškarci pojavljuju obučeni baš kao što su izraelski svećenici bili obučeni za službu u jeruzalemskom hramu.

U Otkrivenju 14,4, također susrećemo velik broj muškaraca posvećenih na život u beženstvu. To je druga velika neuobičajenost staroga svijeta, koja se rijetko nalazi u izraelskoj ili poganskoj kulturi, kao što je bilo i neobično na kršćanskom Zapadu sve od protestantske reformacije. Ipak, Ivan spominje ove celibatarce kao pravu vojsku koju vjerojatno Bog želi upravo takvu (vidi 1 Kor 6–7).

Kako na nebu, tako i na zemlji

Ne moramo ići jako daleko da bismo prepoznali postavu likova u Otkrivenju. Smisao koji Bog želi da vidimo često je jednostavno izrečen u tekstu ili ga je naše srce jednostavno željno. Kada pogledam unatrag na svoje godine proučavanja Otkrivenja kao protestant, čudim se što smo moja braća i ja ponekad mogli vrlo jasno vidjeti sovjetske helikoptere prikazane u pošasti mutiranih skakavaca – ipak bijasmo žestoki u poricanju da Marija može biti žena obučena suncem, koja je rodila muško dijete, onoga koji je spasio svijet. Čitajući Otkrivenje, uvijek se moramo boriti protiv napasti da ne zastranimo u pretjeranost niječući ono što je očito.

Ponovit ću: Često je najdublji smisao Svetoga pisma vrlo blizak srcu svakoga od nas, a najšira primjena jako nam je bliska.

Gdje na svijetu možemo naći sveopću Crkvu koja slavi Boga na način koji odgovara Ivanovu viđenju? Gdje možemo naći svećenike koji u crkvenom ruhu stoje pred oltarom? Gdje susrećemo muškarce posvećene na život u beženstvu? Gdje čujemo zazivanje anđela? Gdje nalazimo Crkvu koja čuva relikvije svetaca u svojim oltarima? Gdje umjetnost uznosi ženu okrunjenu zvijezdama, s mjesecom pod nogama, koja će zgaziti glavu zmije? Gdje se vjernici mole zaštiti svetoga Mihaela arkanđela?

Gdje drugdje nego u Katoličkoj Crkvi, a posebno u misi?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Ostale tekstove Scotta Hahna iz niza “Gozba Jaganjčeva – Misa kao nebo na zemlji” pročitajte OVDJE.