Dvadesetogodišnja Laura Majić iz Benkovca na dan kanonizacije Carla Acutisa hrabro je pred kamerama RTL-a posvjedočila kako se obratila, ali i ozdravila po zagovoru ovog mladog talijanskog sveca. Sada ekskluzivno za Bitno.net donosi sve potresne detalje svoje životne priče. Priča nam kako je u bolesti snažno osjećala da joj njezin nebeski prijatelj pomaže i prati je u bolesti. U bolničkoj sobi, u kojoj je provela šest mjeseci, djevojka je imala snažan dojam njegove blizine, doslovno kao da joj sjedi na krevetu.

„Bogu hvala, ja sam sada zdrava cura, stvarno se super osjećam, kao da nikada nisam bila bolesna…“, započinje. Laura je vjerojatno jedna od rijetkih osoba koja pomalo nostalgično priča o šestomjesečnoj hospitalizaciji na zagrebačkom Rebru, gdje je primala agresivne kemoterapije i iščekivala kompatibilnog donora koštane srži. U toj istoj sobi, osim što je naposljetku ozdravila, Laura je doživjela obraćenje te u svoj život primila Isusa. A to se, kako sama priznaje, vjerojatno ne bi dogodilo da nije imala zagovor mladića koji je jednom također bolovao od leukemije.

Laura na grobu sv. Carla Acutisa

U srednoj školi su ju ‘udarili’ izlasci

Laura je rođena 2005. godine u Zadru, a odrasla u Benkovcu. „Ne mogu reći da je moja obitelj bila vjernička. Znali smo da Bog postoji, ali nismo išli na svete mise niti se molili. Primila sam svete sakramente i na tome je sve stalo“, iskreno priznaje. U osnovnoj školi je bila odgovorna i relativno mirna djevojčica, no u srednjoj školi „udario“ ju je pubertet. „Bilo mi je bitno da svaki vikend izađem i ludo se provedem. Nikako nisam smjela nešto propustiti: htjela sam biti svugdje, prva u svemu, morala sam imati novu i lijepu odjeću. Baš sam bila razmažena“, priznaje.

Kao desetogodišnjakinja u Međugorju

Nakon jednog takvog izlaska, u jesen 2023. godine, primijetila je sitne modrice na nogama. Za to je brzo pronašla objašnjenje: „Bila sam sinoć vani. Opila sam se pa nisam primijetila da sam se negdje udarila.“ Naravno da nije pomišljala kako modrice predstavljaju simptome teške dijagnoze, jer se osjećala odlično. Osim toga, tih je dana u teretani odrađivala zahtjevne treninge. Kada su se modrice proširile i po rukama, njezina majka Dejana se zabrinula i nagovorila kćer da napravi krvne pretrage. „Bez obzira na to što su inicijalni nalazi bili uredni, liječnica me potaknula na preventivnu punkciju koštane srži u Zadru. Čisto da budemo sigurni“, prisjeća se Laura. Na to je jedva pristala.

Kako je saznala za bl. Carla

Zanimljivo je da je samo tri dana prije dijagnoze Laura slučajno završila na duhovnoj obnovi koju su u zadarskom naselju Bili Brig vodili duhovna majka Jozefina Glasnović i don Josip Radić iz zajednice Omnia Deo. Njezina majka toga je dana izjavila da bi voljela razgovarati s don Josipom te je pozvala supruga i kćer da joj se pridruže. „Mama, što ću ja tamo? Pa ja i ne znam što je to duhovna obnova“, usprotivila se djevojka. Ni otac nije bio oduševljen prijedlogom. Majići su se neko vrijeme prepirali, ali kada im je majka uputila sažalni pogled, otac i kći su popustili. Laura priznaje da joj je kasnije bilo drago što je otišla na duhovnu obnovu jer se tamo, kako kaže, osjećala “lijepo”.  Zanimljivo je da su iste večeri, nakon duhovne obnove, svratili do Laurina strica, gdje su se u razgovoru dotaknuli i blaženog Carla Acutisa te zajedno na YouTubeu pogledali film o njegovom životu. Bio je to početak jedne nove priče, odnosno jednog novog prijateljstva.

Laura s roditeljima

Punkciju koštane srži Laura je obavila u zadarskoj bolnici, a idućeg dana je s majkom svratila po nalaze. „Čim smo ušle u sobu, po pogledima medicinskih sestara shvatile smo da nešto nije dobro. Odbijale su me pogledati u oči i bile su nekako sumnjivo tihe.“ Liječnica je tada krenula objašnjavati nalaze: „Moram biti iskrena da ovo nisam očekivala… Čak sam zvala laboratorij da provjerim jesu li možda zamijenili nalaze. Laura ima leukemiju…“ Laura je bila zbunjena. U početku joj nije bilo jasno o čemu liječnica govori. Kako je moguće da je oboljela od bolesti za koju je do tada znala samo iz filmova i s televizije? Međutim, kada je ugledala majčino zaprepašteno lice, otrčala je u bolnički WC i dugo plakala. „Uslijedila su dva dana koja su mi prošla kao kroz maglu. Budući da sam imala akutni oblik leukemije, koji se brzo širi, morali su me odmah hospitalizirati. Najprije sam otišla po osobne stvari u Benkovac, zatim se vratila u zadarsku bolnicu, a iduće jutro sam sanitetom prebačena na zagrebačko Rebro“, kaže. Premda su joj ti prvi dani prošli kao u magli, Laura se prisjeća da je u vožnji prema zadarskoj bolnici izgovorila važne riječi: „Bože, sve predajem tebi! Ti sve vodi.“

Hospitalizacija u Zagrebu

Dan poslije, kada je putovala prema Zagrebu, Laura je prvi put molila. Priznaje kako tada još nije znala za što konkretno moli: za hrabrost, snagu ili izlječenje. U svakom slučaju, djevojka se nije mogla odvojiti od krunice. Upravo je toga dana, u vozilu saniteta koje je jurilo prema Zagrebu, počelo njezino obraćenje.

U Zagrebu je ležala u izolaciji i nije joj bio dozvoljen fizički kontakt s roditeljima. „Prvih nekoliko dana osjećala sam se očajno. Nisam znala što me očekuje, kako će me liječiti, koliko ću ovdje ostati. Liječnici su bili škrti s informacijama. Na sva su pitanja odgovarali jednako: ‘Ne znamo. Ništa ne znamo…’“

U bolnici se prisjetila onog mladića iz Italije koji je preminuo od leukemije i sada je na putu svetosti. Počela je proučavati njegov život i moliti za njegov zagovor. Članovi zajednice Omnia Deo, s kojom se njezina obitelj u međuvremenu povezala, posjećivali su je u bolnici, molili za nju i jednom prilikom donijeli joj Carlove relikvije. „Vjerujem da se moje obraćenje dogodilo jer sam bila izolirana od svega, daleko od uobičajenih dnevnih briga i stresova te u borbi za vlastiti život. Okrenula sam se Bogu i čvrsto povjerovala da On svime upravlja. Sigurna sam da sam zbog toga kroz bolest, a posebno kroz agresivne kemoterapije, projurila s nevjerojatnom hrabrošću i osmijehom na licu“, opisuje.

Don Josip joj je u bolnicu donio Isusa

Još jedan Karlo

Laura svjedoči kako se kroz molitvu posebno povezala s mladim talijanskim blaženikom, ali i upoznala njegove brojne imenjake, što također smatra znakovitim. „Možda će ovo nekome zvučati čudno, ali ja sam kroz svoje liječenje upoznala valjda samo ljude koji su se zvali Karlo ili Karla. Većina njih bili su pacijenti, također oboljeli od leukemije“, kaže.

Jedan od njih, kojega naziva velikim Božjim darom, bio je Karlo iz Dugopolja. Na Badnjak 2023. godine primila je poruku s nepoznatog broja: „Pozdrav, hrabra curo! Prošao sam kroz istu bolest i uz tebe sam za sve što ti treba…“ U potpisu je pisalo: „Karlo.“ Dvoje mladih ubrzo se povezalo i postali su najbolji prijatelji. Mladić joj je svjedočio vjeru i poticao je na molitvu. Kada bi odlazio na klanjanje, Lauri bi slao fotografije Presvetog oltarskog sakramenta. Javljao joj se svakodnevno, davao savjete, pomagao joj da prebrodi krize. Laura ga je mogla nazvati kad god je imala potrebu, a on bi je, pun nade i vjere, ohrabrivao da će sve dobro završiti. Uvijek je bio uz nju.

Jednoga dana upitao ju je: „Jesi li čula za Carla Acutisa?“ Na to mu je Laura odgovorila: „Naravno da jesam. I to samo tri dana prije nego što sam doznala da i ja imam leukemiju.“ Karlo joj je tada, vidno iznenađen, priznao kako je i on za tada talijanskog blaženika saznao tri dana prije dijagnoze. Dvoje prijatelja se nasmijalo kada su shvatili da ništa nije slučajno i da Bog za sve ima najbolji “timing”.

Sveti Carlo Acutis – jedan od nas

Kod Carla Acutisa najviše ju je oduševila njegova jednostavnost. „Kako da vam to objasnim? On je bio tako normalan! Radio je iste stvari kao i ja: slušao glazbu, igrao videoigre, imao mobitel i laptop. Do tada sam svece zamišljala kao stare, povučene, pomalo misteriozne ljude. I onda se pojavio netko toliko jednostavan, koji živi normalnim mladenačkim životom i kojeg zanimaju iste stvari kao i mene. I taj netko mogao bi uskoro biti proglašen svetim. To je bilo nevjerojatno! Carlov život promijenio je moje shvaćanje svetosti, ali i Crkve, koja nam takve jednostavne, da ne kažem normalne, ljude stavlja kao uzore“, svjedoči. Lauru je fasciniralo i Carlovo prihvaćanje bolesti. U svojoj bolesničkoj sobi znala je razgovarati s Carlom, doslovno kao da je uz nju, kao da ga vidi pokraj kreveta. Govorila mu je o svojim osjećajima, strahovima i boli. „Carlo, zagovaraj za mene kod Isusa“, govorila mu je. U srcu je osjećala njegovu blizinu, vjerovala da razumije i zagovara za nju.

U bolnici je boravila šest mjeseci i prošla kroz nekoliko ciklusa kemoterapija. „Premda sam imala određene grozne nuspojave, one me nisu dotaknule jer sam bila nošena vjerom. U svakom trenutku znala sam da moram proći ovaj križni put, ali i da će naposljetku sve dobro završiti. U srcu sam osjećala toliku radost što sam napokon upoznala Isusa da me ništa nije moglo obeshrabriti“, priznaje. Čak nije očajavala niti kad je izgubila kosu, što većina djevojaka njezine dobi teško podnosi, nego se zadovoljno promatrala u ogledalo, vjerujući da neće dugo ostati ćelava. „Niti u jednom trenutku nisam pomislila da ću umrijeti, nego sam vjerovala da ću živjeti. Jer Isus je došao da imamo život!“ svjedoči.

Nakon drugog ciklusa kemoterapije doznala je da su joj pronašli donora koštane srži te da će, nakon trećeg ciklusa kemoterapije, uslijediti transplantacija. „Taj zahvat uopće nije agresivan, ali nakon njega su se pojavile neugodne nuspojave“, prisjeća se. Nakon dva tjedna leukociti su počeli polako rasti. Iako je trebalo pričekati godinu dana od kako bi se moglo govoriti o ozdravljenju, Laura je puno prije osjećala da je dobro. U srcu je znala da je izliječena! Njezin Bog ju je, po zagovoru Carla Acutisa, ozdravio!

„Bože, sve predajem tebi! Ti sve vodi“

Posjet najboljem nebeskom prijatelju

Šest mjeseci nakon transplantacije Laura je hodočastila na Carlov grob u Asizu kako bi mu zahvalila. Bio je to poseban trenutak. „Ja vam to ne mogu opisati. Pala sam na koljena i počela plakati. Imala sam osjećaj kao da sam se oslobodila jednog velikog tereta, da je sada napokon sve kako treba. Zdrava sam i uz onoga koji me pratio na putu ozdravljenja.“ Rekla mu je: „Carlo, ti si mi pomogao. Sada sam ja tebi došla…“ Laura je potom sjela na pod, uzela olovku i papir te napisala svetom Carlu Acutisu pismo zahvale. „Carlo Acutis će zauvijek ostati dio mog života. On je osoba koju sam upoznala u teškim trenucima, s kim sam podijelila svoje najteže trenutke“, objašnjava.

U Asiz je otputovala s članovima zajednice Omnia Deo, kojima je, kako kaže, do neba zahvalna za sve što su za nju i njezinu obitelj učinili tijekom bolesti. „Nakon dijagnoze silno sam se plašila kako će mama podnijeti moju bolest. Međutim, zajednica je u nju ulila takvu hrabrost da je mama sve ‘podnijela kao zmaj’ i preda mnom nije pustila ni jednu suzu. Zajednica je, svojom bliskošću i požrtvovnošću, promijenila cijelu moju obitelj i pomogla nam da rastemo u vjeri“, svjedoči.

Laura je prošle nedjelje, s članovima obitelji i bliskim prijateljima, hodočastila u Rim kako bi sudjelovala u kanonizaciji svojeg najboljeg nebeskog prijatelja. Stajala je među tisućama ljudi, mladima i malo starijima, od kojih svatko vjerojatno ima svoju priču koja ga povezuje „sa svecem u trapericama“. Slušala je svečane riječi kojima ga Crkva proglašava svetim. Promatrala je ljude kako slave život mladića koji je preminuo mlad, ali je ostavio snažan primjer svetosti u svakodnevnom životu, ponajviše kroz vjeru i pomaganje drugima. Naposljetku je pogledala prema njegovu liku, izloženom na pročelju bazilike sv. Petra – onako jednostavnom, razbarušene crne kose, pomalo mangupskog pogleda, u crvenoj polo majici – te napokon shvatila što Crkva misli kad kaže da smo svi pozvani na svetost. „Razmislimo malo, možda svetost i nije toliko zahtjevan zadatak? Carlo nam dokazuje da svetost nije neki apstraktan pojam, nego konkretna ljubav u svakodnevnom životu. Svetost se postiže onim malim, vjernim koracima koji nas svakoga dana malo po malo približavaju Gospodinu“, svjedoči Laura.

Laura svjedoči da je po zagovoru sv. Carla Acutisa danas zdrava djevojka!