Rukama bi fra Ante skrivao lice svaki put kad bi ga javno hvalili. Taj se prizor mogao vidjeti redovito svake godine za vrijeme proslave njegova imendana.
Glavni je čestitar pred skupljenom zajednicom nabrajao kreposti, odlike oca Ante, a on je kroz to vrijeme skrivao lice rukama. Vidjelo se da se nevoljko osjećao. Bilo mu je naprosto fizički neizdrživo.
Bilo je to između dva rata, u Makarskoj. Odstupao je stari, a nastupao novi provincijal. Nešto prije 12 sati, pred svečani ručak, otac Ante se molio u kapelici. Bogoslov L. je raširenim očima promatrao oca Antu. Nikada se do tada dobri magister nije tako čudno vladao. Nekako je sav drhturio. Nervozno je trljao rukama čelo. Na hodniku, dok smo išli u blagovaonicu, jednako vladanje.
“Imao sam dojam kao da ga je snašla neka teška kušnja, neka velika napast”, pripovijeda L.
“Za vrijeme ručka razjasnilo mi se o čemu se radilo. Provincijal koji je odstupao držao je oproštajni govor. Obratio se u tom govoru i novom provincijalu i rekao mu: ‘A za odgoj bogoslova ne trebate se bojati. Njihov magister je uzoran redovnik i svet čovjek. Naš podmladak je u sigurnim rukama.’
Promatrao sam oca Antu. Pognuo se, zgrbio i glavu duboko priklonio k stolu. Zamirao je. Taj čas mi se razjasnilo njegovo vladanje u kapelici na hodniku. Predosjećao je ovu javnu pohvalu i odbijao napast oholosti.”
Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – treptaji srca među tvornicama”, Split 1967.