‘Zašto baš nama’ – sestra Jadwiga za Bitno.net svjedoči o tragediji na putu za Međugorje

Sestra Jadwiga bila je u autobusu koji je sletio s kolnika na autocesti A4. U nesreći je poginulo 12 ljudi. Foto: Laura Lazić; Matija Habljak/Pixsell

Sestra Jadwiga Kaczmarzyk nimalo ne izgleda kao osoba koja je relativno nedavno doživjela veliku tragediju. Ona pripada sestrama uršulinkama Isusova srca u agoniji u koje je stupila 1985. godine. Prije nego što je otišla u mirovinu, radila je kao vjeroučiteljica, a sada volontira u dječjem vrtiću s djecom predškolske dobi.

Ova vedra i nasmijana redovnica iz Poljske 2022. krenula je na hodočašće u Međugorje – mjesto na koje nikada nije uspjela doći.

Kada su već bili prešli gotovo cijeli put, u Hrvatskoj im se dogodila tragična prometna nesreća. Njihov je vozač izgubio kontrolu nad autobusom, koji je potom sletio s autoceste. Sestra Jadwiga, koja je sjedila na sjedalu pokraj prozora u drugom redu s desne strane, dakle u prednjem dijelu autobusa, srećom je preživjela. Nažalost, dvanaest njezinih suputnika nije bilo te sreće.

„Shvaćam to kao Božju volju, koja je velika tajna. Gospodin Bog je stavio taj put pred mene i ja sam trebala biti tamo“, kaže sestra Jadwiga započinjući pričati o tom putovanju.

Nije se odmah odlučila za to hodočašće jer je nakon njega trebala sudjelovati u jednom kampu za mlade kao voditeljica grupe. A nakon kampa trebala se preseliti u drugi grad, Lublin.

Zbog tog gustog rasporeda više je puta odbila poziv svoje prijateljice, časne sestre Janine Mateusiak, nazaretanke. Sestra Janina mnogo je puta prije toga organizirala različita hodočašća, a s njom je bila i u Svetoj Zemlji.

‘Gospodin Bog stavio je taj put pred mene’

„Nekoliko tjedana prije hodočašća bila sam na praznicima u Zakopanama. Sestra Janina me nazvala i rekla: ‘Slušaj, ja bih jako voljela da ti dođeš.’ Čini mi se da je hodočašće trebalo biti dva ili tri tjedna poslije toga – to je bilo u srpnju, a mi smo putovali u kolovozu. I pomislila sam – ako malo jače potegnem, uspjet ću. I odgovorila sam joj: ‘Dobro Janina, idem s tobom’“, prisjeća se sestra Jadwiga.

Prva postaja na hodočašću bila je Częstochowa, najveće poljsko marijansko svetište. Kada je ušla u autobus, u njemu su već bili neki od hodočasnika koji su krenuli iz Varšave. Među njima je bila i sestra Janina koja je sjedila do prozora. No, premda je bilo još praznih mjesta, ona je pozvala sestru Jadwigu da sjedne kraj nje te se premjestila na mjesto do prolaza, pošto je ona tijekom putovanja još trebala hodati po autobusu. Sestri Jadwigi prepustila je mjesto do prozora na kojem je do tada sjedila.

Na put su krenuli navečer. „Kada smo ušli u Hrvatsku, jako sam htjela vidjeti izlazak sunca“, prisjeća se redovnica. Inače se ona uvijek veže kada putuje, objašnjava, ali u tom trenutku nije bila vezana.

‘Neka mi netko oslobodi nogu, jer meni nije ništa’

„Sjećam se da sam gledala kroz prozor neko vrijeme, a kada sam otvorila oči osjetila sam bol u desnoj ruci kojom sam se podupirala od zemlju. Visjela sam s prozora i naslanjala se na tu ruku koja me jako boljela. Pomislila sam: imali smo nesreću.“

U tom trenutku hitna služba još nije bila došla, ali su manje ranjeni putnici hodali i razgovarali. Neki su i vikali u šoku. Njoj je jedna noga bila ukliještena između sjedala, a većina tijela bila joj je van autobusa. Tada je pomislila: ako drugi ljudi mogu hodati i pričati, onda i ona može nešto reći.

„Točno se sjećam riječi koje sam rekla: ‘Neka mi netko pomogne jer me boli ruka i ne mogu se više naslanjati. Neka me netko podigne. Neka mi netko oslobodi nogu, jer meni nije ništa.“

Odmah joj je netko prišao i ispod nje stavio kufer. Prednja strana autobusa je bila u potpunosti zgnječena. Nije vidjela sestru Janinu. Iduća stvar koje se sjeća je da se probudila u bolnici.

U bolnici su joj morali kliještima prerezati krunicu koju je imala oko ruke, kao i habit. Prerezali su joj i njezina dva prstena – jedan je bio desetica krunice, a drugi je bio prsten s njezinih redovničkih zavjeta koji simbolizira zavjet čistoće. Iako nije bila pri svijesti, sa smijehom se prisjeća da je, kada god bi rezali neki predmet, nakratko bi se probudila, a bolničari bi se na trenutak smrznuli.

‘Majko Božja, sad ti dođi do mene’

Dok je ležala u bolnici u Varaždinu, gdje je ukupno bila tri tjedna, pomislila je da bi sa slobodnom rukom mogla moliti krunicu. No, više nije imala svoju krunicu. „Majko Božja, ja nisam uspjela doći do tebe, sada ti trebaš doći do mene“, pomislila je.

I tako je jedne večeri došao svećenik Elvir, misionar Krvi Kristove. On je Hrvat, ali je neko vrijeme živio u Poljskoj te je poznavao sestre uršulinke, kojima pripada sestra Jadwiga. Njezine sestre u Poljskoj sjetile su se njega i zamolile ga da dođe i da joj pomogne, pošto govori poljski. Rekao je: „Imam nešto za Vas, sestro“, i dao joj krunicu. Ona je bila presretna, rekla mu je: „Oče, ja sam tako željela krunicu!“, no on kao da je i dalje čekao reakciju. „Ne prepoznajete li ju? Pa to je Vaša krunica!“

S. Jadwiga s krunicom s. Janine. Foto: Laura Lazić, Bitno.net

Foto: Laura Lazić, Bitno.net

Ispostavilo se da je svećenik Rafał, koji je putovao s hodočasnicima, nakon nesreće našao tu krunicu pokraj sestre Jadwige i pomislio da je njezina. Ali to je bila krunica sestre Janine, koja je nažalost poginula u nesreći. „Sestra Janina ostavila mi je svoju krunicu“, rekla je sestra Jadwiga. „Molila sam na tu krunicu, a molim se i danas.“

O bolničkom osoblju i općenito ophođenju u bolnici ima samo lijepe riječi. Iako nije zapamtila sva njihova imena, za sve one koji su joj u ta tri tjedna u Hrvatskoj na bilo koji način pomogli ona sve do danas svakodnevno moli krunicu. A s nekima je još i danas u kontaktu, poput Hanine, Poljakinje koja već godinama živi i radi u Hrvatskoj, u Crvenom križu.

‘Bože, daj što želiš i uzmi što želiš’

Na pitanje kako može s tolikim mirom i otvorenošću govoriti o tim teškim i traumatičnim iskustvima objašnjava da je tako bilo čim se nesreća dogodila.

Kada se vratila u Poljsku, liječnik joj je rekao da u tom trenutku treba samo ležati kako bi se oporavila. Stoga su je premjestili u bolničku sobu u jednom od samostana. Tamo su ju često posjećivale sestre iz njezinog reda koje su razgovarale s njom.

„Često su me sestre iz samostana nakon nesreće znale pitati zašto smo imali nesreću, zašto se to dogodilo baš jednim hodočasnicima… Ja sam tada pomislila kako se Majka Božja ukazivala na različitim mjestima svijeta i uvijek je pozivala na dvije stvari: molitvu i post. A nas je pozvala na trpljenje.“

Nakon nesreće trebala je samo ležati, a bolničari su ju okretali. Mišić na jednoj nozi bio je jako oštećen. „Tada sam si ponavljala citat iz Svetog pisma: ‘Iz onoga što prepati, naviknu slušati.’ (Heb 5,8)“

Najveću snagu pronašla je u molitvi i prihvaćanju Božje volje. „Čitavo vrijeme u bolnici molila sam tu molitvu: Gospodine Bože, daj što želiš i uzmi što želiš. Prihvaćam sve. Ako umrem, dobro. Ako ne budem mogla hodati, dobro. Sve, što god mi daješ, uzimam“, objašnjava.

Ispričala je da su se i drugi hodočasnici slično nosili s traumom nesreće. Neki od njih su pričali da su, čim se nesreća dogodila, spontano rekli: „Gospodine, hvala ti na ovoj nesreći.“ A jedna se žena molila u bolnici gledajući u raspelo: „Gospodine Isuse, ti si toliko trpio, zašto ljudi to ne vide?“

Kada je došla u Poljsku, liječnik joj je na pregledu rekao da zasigurno ima „vezu na nebu“. Kralježnica joj je ozlijeđena na tri mjesta, a da su ozlijede bile samo malo jače, ostala bi paralizirana.

Osim toga, ima ukupno 22 prijeloma. Njezino stopalo i dalje ima malu metalnu pločicu zbog teške ozlijede tijekom nesreće. Zbog svega toga hoda pomoću dva štapa. Ona smatra da je milost Božja to što danas uopće može hodati, usprkos težini ozlijede, ali i činjenici da se nesreća dogodila kada je imala 60 godina.

I danas svakodnevno osjeti bol, osobito pri promjeni vremena. Još dugo nakon nesreće izbjegavala je mjesta s puno ljudi zbog straha da se ne sudari s nekim. Kada se vozi autom ili autobusom, obično sjedi iza vozača da ne bi vidjela što on radi jer inače osjeća veliki nemir, pogotovo ako primijeti da je vozač nesiguran.

Priča o posebnom satu

Tijekom razgovora iz džepa vadi uokvirenu fotografiju – na njoj su preživjeli hodočasnici okupljeni u jednom svetištu nedaleko Varšave. O gotovo svakome priča priču. Među njima je i žena koja je na hodočašće došla kao na obično putovanje, a danas ta žena, kaže sestra Jadwiga, redovito ide na mise i hodočašća.

Sestra Jadwiga priča jedan zanimljiv detalj s putovanja – kada je došla u Częstochowu, primijetila je da joj je prestao raditi njezin ručni sat.

„U autobusu sam se žalila kako mi se dogodio peh – da mi je baš sada stao sat. Tada je jedna gospođa skinula sat sa svoje ruke i dala mi ga govoreći kako ona ima drugi sat i da će gledati na mobitelu. Taj sat nije baš bio onakav kakvog bi jedna redovnica nosila, bio je zlatan“, prepričava redovnica uz smijeh.

Taj sat je bio u potpunosti neoštećen nakon nesreće te ga je držala obješenog na ručke bolničkog kreveta, uz krunicu sestre Janine. Bio joj je to podsjetnik na novo vrijeme koje je dobila.

‘Nisam dobila novi život, nego vrijeme’

Kada se susrela s hodočasnicima koji su bili u toj nesreći, srela je i ženu čiji je to bio sat. Međutim, kada ga joj je pružila da joj ga vrati, ta je žena pogledala u sat i rekla: „To više nije moj sat, to je Vaš sat.“

Nakon toga sestra Jadwiga taj je sat ostavila kao dar na grobu svete Uršule Ledochowske, utemeljiteljice njezinog reda, čije je tijelo nakon smrti ostalo neraspadnuto.

Sestri koja se brine za grob rekla je da ne zaboravi mijenjati bateriju. Jer za nju je taj sat simbol dodatnog vremena koje je dobila u životu na zemlji kako bi mogla nastaviti činiti dobro.