Otac Mark Beard preminuo je u prometnoj nesreći 2. kolovoza 2023. U svom svjedočenju za serijal Fruits of Medjugorje, radija Mir Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, o. Mark je ispričao svoju životnu priču i svoj put do svećeništva. Nakon studija o. Mark je počeo raditi za obiteljsku tvrtku koja se bavi proizvodnjom i projektiranjem opreme za otpadne vode. Dok je njihov posao brzo rastao, Markovi roditelji, oboje pobožni katolici, vidjeli su da im je sin krenuo krivim putem. Na inzistiranje oca vlč. Mark došao je u Međugorje, gdje se Gospa ukazuje od 1981. godine. O. Mark Beard s nama je podijelio kako su mu to hodočašće i prvi susreti s vidjelicama Vickom i Ivankom promijenili život.

“Međugorje je nekako došlo u naš kraj, New Orleans, Baton, okrug Rouge, veoma rano, na samim početcima. Ja sam došao 2000. godine prvi puta, na zahtjev oca. Imali smo mali obiteljski posao i, ukratko, uzimali smo vodu iz kanalizacijskih postrojenja i prenamjenjivali je za golfske terene, javne površine, auto praonice kako bismo i dalje pili pitku vodu, a nepitku ostavljali za druge namjene.

Stvar je u tome da je moj otac osmislio 20-ak patenata, intelektualno vlasništvo, bio je zaista briljantan čovjek. Bio je pravi poglavar naše obitelji i posla, a mama je bila srce. Odrastali smo tako stalno napredujući i diplomirao sam negdje ’83. – ’84. Diplomiravši u petak započeli smo s poslom u ponedjeljak. Imali smo posla u južnoj Louisiani, južnoj Floridi, pa onda uzduž istočne i zapadne obale, u inozemstvu u Novom Zelandu…

I što su naše intervencije postajale veće, tako je rasla i zarada. Tako sam tu postao vrlo nerazborit…vino, žene i pjesma. Imao sam Harley motor, Ragtop Jeep, auto, nosio po mjeri rađena odijela, kao ono, modno osviješteni momak i kao posljedica hmmm… Nije bilo žena baš na svakom, možda na svakom drugom uglu, ok?

I moj otac uvidi da ja zastranjujem, on je odgojen u katoličkoj obitelji, kao uostalom i majka. Moj otac je krupan čovjek, prilično agresivan i vrlo, vrlo pametan, s kvocijentom inteligencije članova Mense. Moja mama je u najboljim danima bila visoka 152 cm i njih dvoje činili su skladan par još iz srednje škole. I vide oni da ja lutam jer se svijet jednostavno oko nas prebrzo okreće. I jednoga dana on ulazi u moj ured i kaže, a ja sam ga od milja zvao “Šefe”.

Kaže on: Trebao bi mi nešto napraviti. Ja kažem: Ok, šefe, što me trebaš? A on će: Trebao bi otići u to mjesto, Međugorje, Blažena Djevica Marija se tamo ukazuje. I odmah sam pomislio: O Bože, i najbolji među nama su otkačili.

I kako ću sada to sakriti od vijeća direktora i financijaša, bankara i razvojnih stratega? Kako to održati tajnom kada je sve pod njegovom palicom?.

On kaže: Ne, želim da odeš u Međugorje! A ja si mislim: Nisam nikada ni čuo za to! I uzvratio sam: O čemu govoriš? A on je rekao: Hej, Gospa se tamo ukazuje.

I rekao sam: Gospa se ukazuje u tamo nekoj zemlji Bogu iza nogu? A on je rekao: Tako mi se čini. Volio bih da odeš! Ja sam rekao: Šefe, imamo bezbroj aktualnih poslova, ljude tu, tamo i gdje sve ne. Imamo i sudski spor koji je iznimno važan, jer se ipak radi o sedmoznamenkastom broju.

Kazao sam: Šefe!

On je rekao: Sine, razmisli o tome, dobro razmisli! A to je bio njegov način da ti kaže, ‘ti ideš, samo to još ne znaš’.

Nakon što je otišao, uzeo sam telefon i nazvao prijatelja Johna Valentija koji je imao trgovinu namještaja. Po noći bih mu pomagao pri dostavama jer mu je trebala pomoć da pokrene posao. Vjerojatno sam bio najbolje odjeveni dostavljač u cijelom gradu.

Ali nisam znao što sada učiniti, pa sam ga nazvao i rekao: John, što ti znaš o Međugorju? A on je rekao: O, moje sestre čvrsto vjeruju u to! A ja sam rekao: Johne, tvoje sestre vjeruju u sve, nisu vjerodostojne. A on će: Gle, nabavi knjigu ‘Kraljica svemira’! Odgovorio sam: U redu.

No on će opet: Kažem ti, nabavi je! I, vjerovali ili ne, odlučio sam nabaviti tu knjigu i odvezao se u knjižaru. Uzmem ju i pročitam gotovo polovicu već u knjižari. Knjiga je pisana, možda vam je poznato, kao neka zbirka iskaza kada su vidioci imali između 9 i 16 godina. Koju boju kose ima? Crnu. Boja očiju? Plava. Koliko je visoka? 170 cm. Oni su svi pročitali ta pitanja, pa su neovisno odgovarali na pitanja. I nekako, jednostavno me privuklo i tada sam pomislio: Nemoguće je da Ona izvodi ovo!

I moj tata me, sljedeći ili koji drugi dan, pitao: Jesi li razmislio o onom? Rekao sam mu: Šefe, daj, sjeti se što sve ovdje radimo! Još sam rekao: Ti hoćeš da prođem pola zemlje da vidim ukazuje li se tamo Blažena Djevica Marija. Kasni već 2000 godina! Zašto njima? Zašto ne meni? Zašto ne New Orleans? Ajmo ovako, učinimo kompromis: Idemo u New York, nađemo šestero ljudi i njih uvjerimo! On mi je samo rekao: Trebao bi ići! Inače su on i mama, bez mog znanja, razgovarali da je već dosta, previše se toga nakupilo i zaključili su da me gube.

I nakon 30 dana odlučio sam otputovati!

Nazvao sam potom jednu putničku agenciju u New Orleansu i pitao ima li koja grupa da ide tamo. Oni su rekli da ima i da kreću za tjedan i pol, deset dana. Grupa ima 30 putnika, imamo jedno mjesto slobodno i ja sam rekao: Ok, stavite me onda na spisak!

I grupa s kojom sam trebao putovati, trebali smo se na kraju sastati u Atlanti, ali ja sam završio na drugom letu. I krećemo iz New Orleansa u Atlantu. Stižem u Atlantu, a oni su već na sljedećem letu za LaGuardiju (NY). Mislio sam: A tamo je velika pauza među letovima, tamo ću ih uhvatiti. I odem u Atlantu, od tamo sletimo na LaGuardiju. I čovječe, oni su već otišli, opet smo propustili let i ja si mislim: Znaš, nitko nema tako puno nezgoda za redom.

I mislim si: OK, u nekom trenutku ipak odrastemo i zasigurno ćemo znati kako povezati letove.  I tako sam propustio treći let u nizu. Dolazim na LaGuardiju, pardon, u Pariz  tamo nema nikoga.

Moja grupa je već…, oni su već na sljedećem letu. Nemam ni prtljage, daj zamisli! A moram nekako doći u Split i odem do šaltera s kartama, a oni mi kažu: ‘Sutra, letimo sutra’. I ja se potom izderem na ženu za  šalterom da ja sutra ne mogu letjeti.

Znate, moj argument je bio da imam susret s vidiocima. Pa si možete zamisliti kako je to zvučalo, a oni su rekli: Pa, mi ćemo Vas prebaciti do sjeverne Njemačke, od sjeverne Njemačke do zaboravio sam već kuda i odande u Split, a u Splitu ćete uzeti bus. A ja sam rekao: “To je Vaš plan.”

Onda sam otišao sjesti i nakon otprilike 40 minuta shvaćam: Ajmo jednostavno minimalizirati gubitke, vraćam se kući, jer nemam ni prtljage, nikoga ne poznam, tako da odustajem.

A tamo je bila grupa od 10 žena koje su sjedile u polukrugu i imale su male značke s Gospom, a jedini razlog kako sam to prepoznao je što sam pročitao knjigu ‘Kraljica svemira’.

Sjećam se da sam potrčao do jedne gospođe koja je sjedila na kraju: Hej, idete li vi u Međugorje?

A ona se jednostavno smrzla! Mislim, samo je buljila u mene i tako, sljedeće čega se sjećam je da su te žene potom počele dozivati svoje muževe i odnekuda su ljudi počeli izlaziti. Mislio sam da će nastati velika frka usred zračne luke  kad naposljetku istupi svećenik i kaže: Sine,  pomalo! Ja mu kažem: Slušaj, padre, ovo nije nikakva znanost:

Idete li u Međugorje? Padre, je li to tako teško razumjeti? Rekao je: Ok, ok… ali zašto si tako ljut?

I ja kažem: Nemam vremena sad objašnjavati što me dovelo do ovoga, pogotovo ne ovaj put koji sam podnio. Tada je rekao: Ali, da, idemo u Međugorje. I konačno stižemo tamo i sjećam se kada smo došli u smještaj, svi su bili umorni.

Dali su nam nešto za jelo, a gazdarica kuće mi je rekla: Vi biste trebali ići k svojim prijateljima. A ja sam rekao: Gospođo, nemam prijatelja. Sjećam se da sam pokucao na vrata podignuvši rukave kako bi svi vidjeli da zapravo nemam ništa sa sobom.

Vrata se otvore, a gospođa izgovori najbolje riječi koje sam ikad čuo: Vi ste sigurno Mark Beard.

A ona kaže: Uđite, uđite, vaši prijatelji su već ovdje, a ja sam rekao: Gospođo, razumijem Vas, ali ja te ljude ne poznajem. Jednostavno sam na grupnom putovanju.

A ona će dalje: Dobro došli u Međugorje! Nastavlja tako, a ja kažem: Razumijem Vas, ali molim Vas, stanite! Ne želim se uopće upuštati u takve pričice, jednostavno ne želim!

A ona je rekla: Ok, onda ostanite tu dolje i poslužite se kavom. Uzeo sam kavu, neki su još bili budni, pa su mi prišli: Hej, ti si trebao ići s nama. A ja sam rekao: Da, i svaki puta sam vas propustio, bla, bla, bla…

A oni su rekli: O, svidjet će ti se ovdje.

Ja sam odgovorio: Ma, već mi je užasno, a tu sam svega nekoliko sati.

A oni kažu: Čovječe, znadeš li ti da oni razgovaraju s Majkom Božjom? Ja kažem: Da, čuo sam te priče.

A oni će opet: Znači, ne vjeruješ. Ja kažem: Nemoguće je da Majka Božja kasni 2000 godina. Mislim, što je s vama svima! Mislim, stvarno, priberite se!

I tako, naravno, sljedeće jutro svi su sretni i zadovoljni jer su se naspavali. Ja sam još u istoj odjeći, nemam ništa drugo i naravno, od svih ljudi s kojima se tog dana nalazimo, mi baš idemo kod vidjelice Vicke. Moram vam reći da sam sreo puno ljudi koji su isto tako u srcu radosni i bezbrižni, ali nisam nikada vidio da netko tako zrači.

Ali, znate, ja sam Toma. Da sam ja živio u Tomino vrijeme, držali bi da je Toma stijena. Mislim, tako sam rezonirao. I ona tako moli za sve i priča o nebu, paklu i čistilištu. Sve je to vidjela i budući da lako pamtim, prisjetio sam se knjige ‘Kraljica svemira’. Sjećam se tog dijela, tada sam mislio: Ma da, baš, stvarno! Želim vidjeti tvoju kuću, tvoj auto, tvoju TV, hoću vidjeti… što već voziš, želim sve vidjeti, u redu?

Nitko to ne radi za Boga i domovinu. I onda ona najavi: Molit ću sada s vama udvoje.

Pomislio sam: Ma, super, sad ćemo biti kao Noa i životinje! A ona će moliti nad nama u paru. I na nesreću, zasigurno sam to rekao glasno jer se gospođa pored mene dobrano uznemirila.

Komentirala je: O, Bože moj!

I promatrao sam Vicku dok moli i sjećam se, nad svakim parom minutu i pol. Minutu i pol jer sam bio mjerio vrijeme i pomislio sam: Čovječe, tu je 50, 60 ljudi, to je najmenje 30 ljudi svaki puta; minuta, minuta i pol, to je skoro, to je dobrih 45 minuta do sat vremena. Posustaje, izgleda umorna, ubrzo ćemo vidjeti, ovaj pas nije za lov.

Stao sam na pola reda i pogledao iza sebe, pa sam izašao iz reda jer sam želio biti siguran da ostanem zadnji. Htio sam da svi još budu tu dok ja ne dobijem svoju minutu i pol i kada je konačno ustala, kažem Vam, kada ona moli nad vama i stavi ruku na Vašu glavu, ona je stísne poput grožđa.

Sjećam se da me to uznemirilo, ali pratim dalje, želim svoju minutu, i svakako, dobio sam minutu i 10. I tako se udaljavam i  naravno, grupa s kojom sam bio i još neki s kojima sam putovao upitaše: Um, što misliš, što misliš? Kažem: Gledajte, shvaćam Vas, ali ono, samo smo se pomolili i nemojte me krivo shvatiti, cijenim njezin dolazak, mislim, Bože dragi, sat i pol, koješta!

A oni su rekli: Sada ćemo prijeći preko polja i naći ćemo se s Ivankom. Tamo su se njezina djeca igrala, bilo je 5 ili 6 prevoditelja, za njemački, engleski, talijanski, vjerojatno i španjolski…

A glavni prevoditelj kaže da ona više voli odgovarati na pitanja i naravno, paf, eto mojih 15 minuta slave. Podigao sam ruku… Naime, ovako piše u knjizi “Kraljica svemira”, koliko me sjećanje služi: Ona ima 14 ili 15 godina u to doba, možda najviše 16. Majka joj je umrla. Poslije majčine smrti, nakon 30, 40 ili 60 dana počinju ukazanja kada ona ugleda Majku Božju. Pita za majku. Majka Božja kaže da je ona s nama na nebu, da će je sutra dovesti. Sljedećeg dana vidi svoju majku koja dobro izgleda, izgleda drugačije, valjda preobraženo. I obzirom da lako pamtim, sjećam se da sam rekao: E, imam pitanje!

Prevoditelj je uskočio i sjećam se da sam rekao: Znaš, žao mi je što ti je  mama preminula, ali budimo iskreni. Koga briga, ja ne znam tebe, ti  ne znaš mene. Samo želim biti ljubazan, smanjiti štetu, otići doma, imamo posla, dati ljudima kruha.

I rekao sam: Majka ti je premunula, žao mi je to čuti, Majka Božja, kada si je pitala za mamu, rekla je da će ti se vratiti. Nekoliko dana kasnije, Ona kaže da će ti dovesti mamu za dva dana. Ja tako nastavljam, a ona samo sluša. I ako pažljivo slušate, lagao sam točno onoliko oko svake stvari samo da izazovem raspravu kako bih onda rekao: Odlično, gotov sam, hvala Vam!

Ali znate, to nema nikakve veze s istinom i samo istinom, tako vam Bog pomogao! I nisam uspio, moram reći da ona nije ni čekala, Ivanka nije ni pričekala intervenciju prevoditelja, odmah je reagirala. Ispravlja svaku rečenicu, svaku insinuaciju, svaku lažnu izjavu, svaku varljivu tvrdnju.

I to do te mjere da, osvrnuvši se okolo, svi su počeli uzmicati, kao “gotov je”, i svi pobjegoše kao sa spaljene zemlje. Neka sada umre sam!

I tada sam pomislio: Eh, ovo je bilo impresivno! Razmišljao sam: Hej, pa to je njena kuća! Gledajte, nije to nešto u što biste vi ili ja odmah uskočili da nam netko kaže da moramo tu živjeti!

I primjetio sam da ono što ona vozi nije nešto što bih priželjkivao. I onda, na odlasku, svi su se pitali: Čovječe, vjeruješ li sad? I moram priznati: Našao sam se u nevolji. Sljedećeg dana išao sam do svakog taksista, vlasnika restorana, školskog kolege, želio sam razgovarati, sve saznati.

I još, nema tu zarade od filma, zarade od knjiga, nema luksuznih automobila, televizije, bilo čega. Ali moram reći, ono što me najviše dojmilo, unatoč dinamici i karizmi vidjelaca, ono što me najviše  dojmilo su ljudi.

Kada sam uvidio da oni razdaju svoje kuće da ljude smjeste u te kuće i da daju svoju zemlju, to jest, prodaju nasljedstvo svoje djece, i da ako je to laž, a ta se laž jednom otkrije, ti to nikad više nećeš moći popraviti. Gotovo je jer ne možeš odjednom povaditi beton i stati s tim što radiš kako bi počeo obrađivati zemlju.

Kada sam uvidio da su Mise pune ljudi, otišao sam na ispovijed nakon 100 godina. A redova za ispovijed ima 20 ili 30. I to me baš oduševilo. I naravno, to je bilo prvog ili drugog dana.

Do trećeg ili četvrtog dana ispitao sam ne znam ni sam koliko taksista i vlasnika restorana. Onako, pričao sam sa svakim. Do četvrtog dana ja već ne želim otići i odlučim napraviti taj poziv. Zovem, tada je još bila ona jedna telefonska govornica, zar ne?

I u to doba, bio je na okretanje i tako sam birao brojeve. Javi se moj otac, moj šef.

Kaže: Sine, da ili ne?

Govore li istinu? I sjećam se, počeo sam se nešto izmotavati.

Kad je on skočio, mislim, čovjek bi pomislio da će iskočiti iz telefona: Sine, neću te pitati dva puta, želim odgovor: Da ili ne?

I rekao sam mu: Šefe, govore istinu.

Tata, mise su pune ljudi, svi idu na misu. I sjećam se nekako da su jednom tijekom ukazanja zvonila zvona i svi su stali osim mene jer se nisam obazirao na to. Nisam razumio o čemu se radi.

Sjećam se povratka doma. Izlazim s jednom mladom damom, sada to već postaje potpuno drugačija priča. I vratim se kući i sljedeće što znam je da želim sve proučiti jer nitko ne poučava…

Treba… Hm, moram se ispraviti jer nije korektno prema bratu svećeniku. Fulton Sheen je bio u pravu i molim Boga da ljudi ovo zapamte.

Sreo sam 200 ljudi u životu koji mrze Crkvu, a 20 milijuna koji su ju krivo shvatili. To je točna tvrdnja. I ja sam cijeli život pohađao katoličke škole i nitko nikad nije objasnio zašto radimo to što radimo.

I tako sam ja počeo učiti. Moja djevojka shvaća da stvari nisu baš kao prije četvrtkom navečer, ne želim naime ići van na žensku večer, želim ići u crkvu gdje su stražnja vrata znali ostavljati otvorena i ja bih tamo sjedio jer mi se sviđao taj mir.

I što sam više proučavao, to sam više osjećao. Osjetio sam taj poticaj i sada je već došla i 2003. godina. Doma sam već tri ili četiri godine i to me nikada nije napustilo. Idem vikendima na Misu, počinjem se povezivati s  drugim svećenicima koje znam, za koje mislim da su povjerljivi.

Tada sam razmišljao: Čovječe, u 2003. moram to riješiti. Jednostavno moram znati. Mislim da ne želim biti svećenik, kao što sam rekao protestantskom pastoru prije odlaska iz Međugorja, a on je rekao: Pa, shvaćaš li ti da si jedini muškarac u cijeloj ovoj grupi?

I ja kažem: Stvarno, nisam baš imao vremena osvrtati se na to. A on je odgovorio: Čovječe, ti bi trebao postati svećenik! Sjećam se da sam mu rekao: Nema novca, nema žena, nema zabave, hvala lijepa!

Zar ne? Cijeli život lovio sam žene u haljinama, a sada je ja nosim, daj zamisli! I sjećam se da sam razmišljao o otkazu kako bih to razlučio. Trebalo mi je godinu dana da dam otkaz svome ocu.

Čak sam i napisao otkazno pismo jer sam htio da bude veoma službeno, ali da mu ga ipak predam osobno jer znam njegov karakter. I sjećam se da sam mijenjao datum i on čita prvu rečenicu svakog  odlomka, a ja sjedim i čekam da mi da posao jer ‘zato sam ti i dao posao, sine! I, što sada ti radiš?!’

I onda ga je dao majci, pogledao me i rekao: Čovječe, zašto ti je trebalo toliko? I sjećam se da sam… Još uvijek me stisne u grlu kad se toga sjetim jer to uopće nije bilo nalik njegovoj naravi.

A ja sam rekao: Čovječe, ti znaš svo ovo vrijeme?

A on će: Sine, mi znamo svoju djecu.

I pitam ga: Otkad znaš?

A on će: Otkako si se vratio, kaže on, svijet se za tebe promijenio. Dodao je: Nisam te više morao podsjećati na misu, nisam te više morao podsjećati na ovo ili ono, a ja si mislim: Wow!

I on kaže: Trebao bi barem pokušati. Pa doda: Međutim, ne znam je li to tvoj put.

Sada mama čita pismo, ona čita svaki redak. Komentira moje pogreške i zareze, pa kaže: Znaš, svećenici ne “hodaju” s djevojkama.

A ja sam pomislio: Moja talijanska mama, Bog je blagoslovio!

I rekao sam: Gle, idem probati. Mislim da to nije za mene jer jednostavno mislim da nije za mene.

Sjećam se da sam morao sjesti s tadašnjom djevojkom i ona je na to odlično reagirala.

Puno bolje nego što bih ja da mi je došla reći da ide u časne. Ja bih poludio, a ona je rekla: Gle, trebaš vidjeti jer ako trebaš otići i probati, onda moraš i znati. To ne bi trebalo stajati između nas.

A ja kažem: Počinjem tek u siječnju jer idem samo na jedan semestar.

Tako ću to odraditi i moram se ovdje nasmijati, još uvijek smo bili u kontaktu u  to vrijeme jer nisam bio siguran kamo to ide. Ne želim sve izgubiti, zar ne?

Ali spoznao sam… Kad sam se vratio na fakultet, dobio sam odličan savjet, u sjemeništu nema izgubljenog vremena. To je potpuno ispravna tvrdnja iako ti tada to ne zvuči baš uvjerljivo. Bio ti tamo tjedan, mjesec, godinu dana, šest mjeseci, koliko god,  možda možeš postati bolji muškarac, bolji muškarac katolik.

Neki prijatelji su me zvali prvu večer, prvi tjedan mog boravka u sjemeništu. Nazovu me, jedan od njih me pita, gdje si?

Ja kažem: Ma, samo… Nisam mu htio reći. Odgovorio sam: U New Orleansu sam, ponovno u školi, uzeo sam neke kolegije, a on je rekao: Čovječe, dovoljno si već zauzet svojim poslom.

Ja kažem: Da, ma, samo ću probati.

Nisam imao hrabrosti reći mu. Drugi prijatelj me nazvao tjedan kasnije jer je čuo, nazvao i rekao: ‘Čovječe’, i počeo je šaptati kao da nas netko može čuti, ‘jesi li ti u sjemeništu’? A ja sam rekao: Da, jesam.

On me upita: Zna li tvoja djevojka? Pita dalje: Zna li tvoja ekipa? Zna li itko što radiš? Kaže: Znaju li oni uopće tko si ti? Izbacit će te kad te upoznaju.

A ja sam mu rekao: Gle, hvala ti na ohrabrenju, dr. Hrabri, baš ti hvala!

I tako, ostanem ja, čini mi se, i preko ljeta. Stekao sam već neko iskustvo i onda sam shvatio, znate što? Ostat ću još jedan semestar, onda još jedan semestar i zaređen sam 2009. godine. Tada sam imao skoro 50 godina. Sada imam 60. I mogu vam reći, bez imalo dvojbe i sumnje, obožavam ovo što radim. Siguran sam da je telefon i prije zvonio. No, ja jednostavno nisam odbio odgovoriti na njega! Ne diraj ga jer je to On.  Znam što će htjeti, zar ne?

A ja hoću obitelj i tako to. Teško je vratiti se ponovno u školu u dobi kada su svi upola mlađi od tebe. Izazovno je i u konačnici ne mijenja činjenicu da bih, i da nisam završio, bio zbog toga bolji čovjek. Ali ovo sada ne bih mijenjao za sav svijet.

Drugačije je biti na ovome mjestu na mnogo različitih načina, drugačije je kada netko dođe i on je neistomišljenik, on naime ne vjeruje i daje ti bezbroj razloga zašto ne vjeruje. I tu se ja nasmijem jer ti upravo čitaš iz knjige koju sam ja pročitao i napisao još davno prije nego si se ti pojavio. Tako da mi to pomaže, suosjećajniji sam za njihovu situaciju. Razumijem da je izazovno razumjeti sve to, ali zato je to put, a ne toliko cilj, zar ne?

I također, volim dovoditi grupe, nas je primjerice sada ovdje oko 60. Većina njih je došla jer su čuli za to ili su čitali o tome. Moja procjena je da otprilike polovica vjeruje, ali tu je i druga polovica koja nije sigurna jer je ovo…

Mi živimo u opipljivom svijetu, ako nešto ne možemo dodirnuti, lupiti, osjetiti, ne vjerujemo u to. Tako da nam pomaže kada druge vjere ovdje dođu jer sam  pomalo bio i to; pomogne ti kada dođeš, a ti si Toma jer sam bio i to.

Ugodno je susresti ljude koji već vjeruju jer sada i ja vjerujem i mislim da je divan dar gledati ljude kako ih sve ovo dirne pa čak i na najjednostavniji način.

Ok, ja nikad nisam vidio, stavimo to sada na svoje mjesto, ples Sunca, moje krunice nikada nisu pozlatile, nisam osjetio miris ruža, ali se nalazim u životnom razdoblju kada mi takve stvari nisu ni potrebne.

Glede plodova ovoga mjesta možete ih prepoznati,  jer ako može odvratiti mene da se bavim onim čime sam se bavio u svijetu u kojem sam bio i sa svim obvezama koje dolaze s time da bih prihvatio ovaj način života, mogu Vam iz sveg srca reći: Ovo je prava stvar!

Možda nije za svakoga i razumijem to. I ako pobožnost prema Mariji nije tvoj stil, razumijem to, a razumije i Ona.  Također, i Njen Sin razumije, ali jako je zanimljivo jer, nebitno kojim putem si hodio, vjerojatno sam i ja barem neko vrijeme bio na njemu, pa sam prema svemu tome suosjećajan, ali je lijepo gledati Dobroga Boga kako On radi.

Ono što je u Međugorju drugačije je prvo i osnovno mir. On je opipljiv, možeš ga osjetiti, dodirnuti. Svima je dostupan, sveobuhvatan, a naroda ima sa svih strana. Zaista smo svi djeca Božja, zar ne?

Bez obzira na jezik, stalež, zemlju iz koje dolazimo, kada se moli krunica ili se, štoviše, slavi Misa, i to koljeno mora se saviti. Čovječe, mi svi doživljavamo i živimo isto. Izgovarajući iste stvari i živeći ispravno.

Kada vidiš ljude kako šetaju s krunicom ili one redove ispovijedi i moju braću svećenike kako slušaju ispovijedi jednu za drugom. I ako nisam bio na ispovijedi 20, 40 godina, 60 godina, koliko god, plodovi Međugorja su sakramenti, plod Međugorja je oživljena Euharistija, plodovi Međugorja su ljudi koji se vraćaju kući i postaju 72 učenika, plod Međugorja je majka Crkva, plodovi Međugorja su sve one stvari koje poneseš sa sobom pri povratku koje traju cijeli život, ne uključujući ono što poneseš drugim ljudima.

Male negativne stvari, ovo ili ono, nebitno. Još gore riječi izrekli su protiv našeg Spasitelja. Stvar je, u konačnici, da si dadeš vremena. Kada bi Krist danas živio, budimo pošteni, vi i ja bismo ga vjerojatno išli posjetiti i pričali s njegovim apostolima i da ste putovali sa mnom, vjerojatno bih bio našao nekoga s poteškoćama ili hendikepom i rekao: Pa, znaš, ako ovoga izliječiš, prodaja će ti dvostruko porasti.

Ali jamčim vam, potražio bih njegovu majku jer mame su mame, one vole svoju djecu sa svim svojim manama. I ako bih ja tako bio postupio, morao sam to učiniti sada. Ne mogu baš davati mišljenje o Međugorju kao što sam prethodno činio, prije moga dolaska ovdje i upoznavanja s njime.

Bilo bi to jednako kao za padre Pija, mislim, ne znam je li imano rane, ali jesi li onda išta proučio, jesi li ga posjetio i vidio, jesi bio s njim i slavio Misu s njim ili si samo nešto načuo?

Dakle, plodovi Međugorja su sakramenti, Euharistija, ispovijedi, ozdravljenje srca, povratak ljudi u Crkvu iz svih naroda, staleža, jezika. To je Međugorje.”