DO SADA JE SPASIO OKO PEDESET BEBA

Velika životna priča šibenskog ginekologa Ivana Zmijanovića: Nekada sam radio abortuse, a onda me Gospodin pretvorio u vojnika koji se bori za život

Šibenski ginekolog Ivan Zmijanović u ovoj velikoj ispovijesti prepričava svoj životni put od mladoga liječnika koji je radio abortuse, nesvjestan težine toga čina, do čovjeka koji pokušava svaku ženu koja dođe do njega i traži abortus odgovoriti od toga. Dr. Zmijanović se već dulje vrijeme poziva na priziv savjesti i ne radi abortuse, svrstavajući se tako među sve veći broj njegovih kolega. Do sada je, kaže, odgovorio oko 50 žena od pobačaja. Njegovu priču zabilježila je naša Rašeljka Zemunović.

ivan zbijanović priziv savjesti abortus

Bio je tmuran, jesenski dan. U čekaonici me je dočekalo nekoliko žena. Prišao sam svakoj od njih i pitao ih zbog čega su ovdje, što im treba. Prva je došla na ultrazvuk, a druga na dogovor oko operacije. Treća je sjedila u kutu i gledala je u pod. Bilo je očito da se nalazi u nezgodnoj situaciji. Pretpostavio sam zbog čega je ovdje. Već sam iz iskustva znao prepoznati takve žene. Bila je mlada, mogla je imati oko trideset godina. Kada sam joj prišao, naglo se trznula i ustala. „Gospođo, kako vam mogu pomoći?“ pitao sam. Žena je tiho, gotovo šapatom, odgovorila kako planira prekinuti trudnoću. Pozvao sam je da pođe za mnom i odveo u ured, u kojem smo mogli na miru popričati.

Razgovor sam započeo na uobičajen način. Pitao sam je koliko dugo je trudna, je li do sada rađala i na koji način, prirodnim putem ili carskim rezom. Naveo sam joj sve komplikacije koje mogu biti izazvane abortusom. Pitao sam je zbog čega želi prekinuti trudnoću. Odgovorila je kako već ima dvoje djece i nije spremna na treće. Večer prije ovog razgovora sa suprugom je odlučila da će abortirati. “OK. Idemo malo popričati o toj odluci. Evo, ja ću biti odvjetnik vaše bebe.“ Ženi se ovaj pristup nije svidio, rekla mi je da se osjeća kao da je na suđenju. “Pa nekome se upravo sprema smrtna kazna”, nastavio sam.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Bio sam uporan. Nisam htio odustati jer sam znao da predstavljam posljednju crtu obrane djeteta. Nalazim se na zadnjoj crti bojišnice. Ako ja izgubim, onda je dijete izgubilo. Govorio sam joj kako sam tijekom karijere susreo mnogo žena koje sebi nikako ne mogu oprostiti abortus. One samo žele vratiti vrijeme unatrag, kako bi mogle promijeniti svoju odluku. U tom trenutku pridobio sam njezin interes. Prestala je promatrati svoje ruke i podigla pogled prema meni. Predložio sam: “Ovako ćemo. Ako, kojim slučajem, promijenite odluku i odlučite roditi bebu, možete računati na mene. Nazovite me kada god želite.” Gospođa je kimnula glavom i izašla iz ureda.

Javila se za nekoliko dana. Nazvala me je telefonom. “Doktore, jeste vi ono neki dan bili ozbiljni? Stvarno mi želite pomoći?” Odgovorio sam joj da jesam. Može računati na mene. Na sljedećem pregledu više nije bilo govora o prekidu trudnoće. Njezin porod nije bio dug i kompliciran, ali se, kao i svaka druga žena u rađaoni, pošteno namučila. Porod je kao križni put, težak i bolan, koji svoj puni smisao prima u onom prekrasnom trenutku kada majka stavi svoju bebu u naručje. Križni put ne bi imao smisla bez uskrsloga Krista. Majka je držala bebu u naručju, poljubila je u čelo i uputila mi pogled prepun suza. Mislim da mi je htjela zahvaliti. Rekao sam joj da se odmori i izašao iz rađaonice. Zahvalio sam se Bogu na svemu. Prvenstveno na ovome daru života, ali i Njegovoj nevjerojatnoj intervenciji u moj život. Naime, nekada sam radio abortuse, ali onda me je Gospodin pretvorio u vojnika koji se bori za djetetov život. U vojnika koji je upravo dobio još jednu bitku.

Trenutak u kojem sam shvatio kakav liječnik želim biti

Rođen sam 1972. godine u Šibeniku, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Bio sam odličan učenik. Godine 1990. upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu. Svi moji bližnji, obitelj i prijatelji, vjerovali su da ću, po uzoru na djeda i oca, jednom biti psihijatar. Sjećam se kako sam se s indeksom medicine u rukama osjećao kao najvažniji čovjek na svijetu. Spuštao sam se sa zagrebačke Šalate i ušao u tramvaj. Mislio sam da ću se raspuknuti od ponosa. Ne znam kako je još netko uopće stao u tramvaj, kada je taj tramvaj bio pun mene. Na faksu sam bio odličan student. Bio sam ambiciozan, prepun želje za znanjem, kao lav u kavezu, koji jedva čeka krenuti u akciju. Tijekom pete godine asistirao sam na operaciji koju je vodio poznati urolog profesor Zvonimir Mareković, inače očev prijatelj sa studija. “Kolega, vi ćete jednom sigurno biti psihijatar”, zaključio je. Odgovorio sam mu da ne znam, stvarno nemam pojma. “Ja samo želim biti liječnik i raditi s ljudima”, odgovorio sam. Profesor je bio prilično iznenađen. Svi njegovi dotadašnji studenti su točno znali što žele specijalizirati.

Doktor Ivan Zmijanović sa svojim duhovnikom fra Matom Topićem

Na šestoj godini imali smo dežurstva, koja su počinjala u 8 ujutro, a završavala u 20 sati. Jednom sam dežurao na hitnom internističkom prijemu u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici. Oko podneva vozilo hitne pomoći dovezlo je starijeg čovjeka koji je bio u predinfarktnom stanju. Došao je u pratnji svoje supruge. Oko pacijenta se okupilo desetak liječnika i medicinskih sestara. Povukao sam se u stranu jer sam smatrao da im kao student mogu samo smetati. Sljedećih pola sata promatrao sam prilično stresnu filmsku scenu u kojoj uigrana ekipa stručnjaka spašava ljudski život. Jedna sestra mu je mjerila puls, druga tlak, a treća je davala infuziju.

Tada sam pogledao prema njegovoj ženi, koja je stajala s desne strane ulaznih vrata. Oči su joj bile razrogačene i prepune suza. Djelovala je kao da umire od straha. Promatrala je kako gubi čovjeka s kojim je provela pedeset godina braka, najveći dio svojeg života. Odlučio sam joj prići i izvesti je iz ove situacije. Odveo sam je u drugu sobu, izmjerio joj tlak, dao sedativ i rekao da će sve biti u redu. Ponavljao sam joj da se ne boji, njezin suprug je u dobrim rukama. Kolege rade sve što mogu kako bi ga spasili. Pacijent se, srećom, uspio izboriti za život, a njegovo srce se stabiliziralo. Nekoliko sati kasnije, predvečer istoga dana, ponovno sam susreo njegovu suprugu. Donijela mi je čokoladu i rekla: “Hvala Vam što ste me spasili.” U tom trenutku shvatio sam kakav odnos želim imati s pacijentima.

Kako sam se prepoznao u svetom Pavlu

Nakon stažiranja radio sam kao liječnik opće prakse u Drnišu, a nakon toga i u Šibeniku. Godinama sam se bezuspješno javljao na natječaje za specijalizacije, na kojima su, potpuno zasluženo, prolazili kolege koji su se vratili s ratišta. Kada sam imao oko trideset godina objavljen je natječaj za specijalizaciju iz ginekologije, inače vrlo popularnu, ali meni ne posebno primamljivu specijalizaciju, koju sam naposljetku dobio. Premda sam znao da su pojedini stariji kolege odustali od specijalizacije upravo zbog abortusa, ja o tim zahvatima tada nisam previše razmišljao.

Prvi abortus napravio sam kao specijalizant. Ne sjećam se konkretnih detalja, ali znam da oko toga nisam previše dramatizirao. Abortus sam doživljavao kao dio našega posla, nešto što moram odraditi. Ne želim se opravdavati kako sam bio zaveden ili u nekoj zabludi. Jednostavno nisam razmišljao o težini i posljedicama toga čina. U Šibeniku je tada bilo znatno više abortusa nego danas, a većinom smo ih radili mi, mladi specijalizanti. Tada sam se pokušao uvjeriti kako se samo pridržavam zakona, odnosno ženama pomažem ostvariti njihovo zakonsko pravo na prekid trudnoće.

Ustvari sam se ponašao kao Savao koji je pristao na kamenovanje svetog Stjepana. Sveti Pavao se prije obraćenja, dok je još bio Savao, poput mene, nije ogriješio na tadašnji židovski zakon. Danas san svjestan kako sam se i ja, poput Savla, pokušao opravdavati kako se pridržavam zakona, ali moje srce je bilo nemirno. Duboko u sebi znao sam da radim nešto protivno Božjoj volji. I to me počelo sve više kopkati. Od tada sam često osjetio potrebu za razgovor sa ženama koje su došle na abortus. Zanimali su me njihovi motivi, što ih je natjeralo na taj težak čin.

Međutim, u to vrijeme u prvi kontakt s tim ženama dolazio sam kada su one već bile u sali, odnosno kada je bilo prekasno. Nisam mogao ništa konkretno učiniti. Abortusi se najčešće rade pod lokalnom anestezijom. Žene budu omamljene, ali i dalje svjesne cijele situacije. Za vrijeme zahvata najčešće gledaju sa strane i plaču. Iščekuju trenutak kada će sve biti gotovo, kada će napokon otići kući, zavaravajući se da će bolno sjećanje ostaviti u bolnici. Sve će brzo zaboraviti. Muškarci se rijetko pojavljuju u bolnici. Pojedini dođu na dogovor oko abortusa, a većina ih se u bolnici pojavi tek kada treba podmiriti račun.

Doktor Zmijanović je jedan od brojnih šibenskih ginekologa koji se pozvao na priziv savjesti

Zbog čega sam trčao bolničkom kapelanu

Kao mlad čovjek doživio sam jedno ružno iskustvo, kojemu je prethodio čitav niz nezgodnih situacija, u kojima sam se našao zbog svoje oholosti. Bog mi je uvijek slao upozorenja koja nisam znao prepoznati ili sam ih namjerno zanemarivao. Premda sam za sve bio kriv samo ja, dugo vremena sam optuživao druge. Pronašao sam bezbroj nelogičnih i neodrživih argumenata za moju nevinost. Svi su bili krivi, samo sam ja bio nevin. Ponašao sam se kao glavni glumac u akcijskom filmu koji srlja u propast. Cijela kino dvorana je svjesna što će mu se dogoditi. Gledatelji mu dobacuju da pazi, neka odustane. Međutim, glavni glumac ih ne čuje i ne vidi te tvrdoglavo nastavlja po svome. Tek nakon nekoliko mjeseci napokon sam prihvatio odgovornost za to ružno iskustvo. Sve je bila moja krivica.

Bio sam poput izgubljenog sina koji se našao u svinjcu, pa došavši k sebi, odlučio se vratiti svome Ocu. Međutim, za razliku od tog izgubljenog sina, nisam se odmah vratio Ocu, nego sam započeo proces, u kojem sam se, kroz brojne kušnje i muke, polako vraćao Bogu. Napokon sam dobio dijagnozu i započeo proces vlastitog ozdravljenja. U tom procesu sebi sam s vremenom posvijestio kako abortus predstavlja grijeh, težak grijeh.

Nakon ove spoznaje ipak sam nastavio raditi abortuse. Često sam razgovarao s bolničkim kapelanom, fra Matom Topićem, svojim današnjim duhovnikom. Sjeo bih s njim na klupu u bolničkoj kapelici. Mogao sam preskočiti uvod jer svećenik je dobro znao što mi opterećuje savjest. Fra Mato me nikada nije osudio. Uvijek me je pozorno poslušao i dao mi savjet. On me je potaknuo na razgovor sa ženama. Savjetovao mi je da u svakoj prilici, baš u svakom razgovoru sa ženom, nastojim ukazati na opciju života. Prvi takvi razgovori bili su nesigurni. Pitao sam žene: „Je l’ ovo stvarno potrebno? Imate li drugu opciju? Jeste li dobro razmislili? Nakon ovoga nema povratka.” Bez obzira na to što sam bio neiskusan, Bog me je ipak počeo koristiti, jer su pojedine žene nakon razgovora sa mnom odustale od prekida trudnoće.

Duhovna obnova u Lištanima

U ljeto 2014. godine bio sam na duhovnoj obnovi u mjestu Lištani u susjednoj BiH, gdje sam doživio susret koji je radikalno promijenio moj život, ali i shvaćanje abortusa. Ustvari, tada već neko vrijeme nisam radio abortuse, jer sam u međuvremenu napredovao, a abortuse većinom rade mlađi kolege. Prije puta u Lištane, sve intenzivnije sam osjećao bol zbog rana kojih se nikako nisam mogao osloboditi. Borio sam se sa svojom savješću i neprestano razmišljao o nevinim životima koje sam prekinuo.

Za vrijeme duhovne obnove vozio sam biciklom kroz Livanjsko polje. Promatrao sam prekrasan pejzaž, zečeve u polju i orlove u zraku. U tom pedaliranju, koje je trajalo možda sat ili dva, pred očima mi je prošao čitav moj život, od djetinjstva do toga dana. Na biciklu sam, uz Isusovu pomoć, posvijestio sve svoje grijehe. Oplakao sam svaki abortus. Pokajao sam svaku priliku u kojoj sam propustio pomoći nerođenoj bebi. Vrtio sam pedale i plakao nad svime lošim što sam počinio, od abortusa, do drugih grijeha. Kada sam se napokon zaustavio i sišao s bicikla, u srcu sam osjetio predivan mir. Znao sam da sam upravo doživio poseban trenutak milosti koji prije nikada nisam osjetio. Bio je to susret sa živim Bogom koji čovjeka mora promijeniti. Jedna naša obiteljska prijateljica nedavno mi je rekla kako se sjeća mojeg povratka s tog bicikliranja. Kaže da sam imao takav izraz lica da je odmah znala kako sam doživio nešto čudesno.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Iz Lištana sam se vratio obogaćen novim poznanstvima. Upoznao sam nekoliko obitelji, koje su, nimalo slučajno također bile iz Šibenika. S njima sam ostao povezan. Od tada se svakoga vikenda nalazimo na molitvama, proučavanju Svetog pisma i razgovorima, u kojima otvoreno iznosimo svoje probleme i kušnje. Nakon iskustva u Lištanima često sam se pitao što je apostole potaknulo da slijede Isusa. Svi su imali uhodane poslove. Bili su ribari, carinici. Njihovi očevi su se nadali da će oni jednom naslijediti obiteljski posao. Međutim, sinovi su sve to ostavili i odlučili slijediti Isusa. Susret s Isusom ih je toliko promijenio da im je sve, osim Kraljevstva nebeskog, postalo manje bitno.

Često sam razmišljao o svetom Augustinu, koji je prije obraćenja bio grešnik. Negdje sam pročitao kako je on govorio da nije počinio samo onaj grijeh za koji nije znao da postoji. Takav grešnik je kasnije uzdignut na oltar i za sobom ostavio svjedočanstvo, koje je meni često poslužilo kao utjeha. U Lištanima sam shvatio da mi je Bog kroz cijeli život slao upozorenja, jasne signale, koje zbog svoje oholosti i nezainteresiranosti nisam znao prepoznati. Poslije jednog našeg molitvenog susreta pričali smo o strahu. Svi smo zaključili kako je naš najveći strah da nećemo prepoznati Boga koji nam se obraća.

Moj život nakon obraćenja

Iz Lištana sam se vratio s čvrstom odlukom da od sada želim živjeti po Božjim zapovijedima. Jedna od njih kaže: Ne ubij. Nedugo nakon duhovne obnove u Lištanima, u bolnici se pojavio jedan bračni par. Došli su se raspitati za abortus. Pozvao sam ih u zasebnu prostoriju i započeo razgovor. Otkrili su mi da imaju troje djece i nisu spremni za novo dijete. Zanimali su me konkretni razlozi. „Imate li problema u braku?“ Nemaju. „Kako stojite s financijama?“ Dosta dobro. “A u čemu je onda problem?” pitao sam. Muškarac je odgovorio da bi zbog bebe trebali kupiti novi auto. Uputio sam mu pogled iz kojeg je muškarac očito zaključio da nije mogao izgovoriti besmisleniji argument. Naposljetku su odustali od pobačaja. Godinu dana nakon toga sa svojom djecom sam šetao rivom. Ususret mi je prilazio čovjek koji je gurao kolica. Srdačno se nasmijao. Pokazao mi je na bebu u plavom skafanderu i rekao: “Doktore, ovo je tvoje dite.” Moji sinovi su bili zbunjeni, a ja neopisivo sretan.

Doktor Zmijanović je oženjen i otac troje djece

Često mi se, nažalost, događa da ispadnem loš odvjetnik i ne uspijem u svojoj namjeri. Prije dvije godine pričao sam sa ženom koja je čvrsto odlučila prekinuti trudnoću. Rekla mi je da, kao majka troje djece, napokon zaslužuje malo vremena za sebe. “Želim uživati u životu”, kazala je. Pokušao sam joj objasniti posljedice njezine odluke. Pričao sam joj o ženama koje se mjesecima, godinama, ponekad i do kraja života okrivljuju zbog ove odluke. Naveo sam joj primjer jedne žene koju sam također upozorio što je čeka. Sreo sam je nakon godinu ili dvije. Priznala mi je da se osjeća mnogo gore nego što sam joj opisao.

Koliko god sam se trudio, moja pacijentica tvrdoglavo je ponavljala da je donijela odluku. Bila je u nekakvom hipnotiziranom stanju u kojem me nije mogla čuti. U jednom trenutku mi je priznala kako se boji da bi se beba mogla roditi s malformacijama. Bezuspješno sam joj pokušao objasniti da abortus neće riješiti nego eliminirati problem. “Ne možemo nekome pomoći tako da ga ubijemo. Nepravedno je da ova beba nikada neće dobiti priliku“, govorio sam. Žena je bila uporna. Nikako nije htjela promijeniti svoju odluku. Za nekoliko dana je prekinula trudnoću.

Zagovornici prava na izbor stalno navode primjere silovanih žena koje bi trebale imati pravo na abortus. Međutim, mi se s takvim situacijama u praksi iznimno rijetko susrećemo. Ja, konkretno, od žena najčešće čujem da „nisu spremne na još jedno dijete“ ili „strahuju da bi nešto moglo poći po krivome“. Do sada sam oko 50 žena odgovorio od abortusa. S većinom majki nisam ostao u kontaktu i vjerojatno ih više ne bih prepoznao. Uvjeren sam da nas je Bog spojio u trenutku kada smo bili potrebni jedno drugome. Kada je naša zajednička misija završila, svatko je otišao na svoju stranu. Caritas Šibenske biskupije i Inicijativa 40 dana za život prošloga ljeta obnovili su Savjetovalište za trudnice, koji djeluje pri službi patronaže Doma zdravlja. Ovo savjetovalište u Šibeniku je funkcioniralo od 1995. do 2014. godine, kada je dvjesto žena odustalo od pobačaja. Ja sam im se, zajedno s još nekoliko svojih kolega ginekologa, stavio na raspolaganje.

Susret s Bogom na koncertu Parnog valjka

Zahvalan sam Gospodinu na svim kušnjama, odnosno svim onim ružnim životnim situacijama, pa čak i na abortusima koje sam počinio. Kroz kušnje sam se počeo preispitivati, spoznao sam svoje probleme i počeo ih rješavati. Na putu obraćenja često sam, vrlo snažno i silovito, osjetio Božju prisutnost, ponekad i na potpuno neočekivanim mjestima. Prije nekoliko godina bio sam sa svojom suprugom na koncertu Parnog valjka u splitskoj Spaladium Areni. Aki je pjevao Molitvu. Posebno me se dojmio onaj stih u kojem pjeva kako smo „pred Bogom svi isti“. Gospodin mi je usred rock koncerta, u naguravanju s drugim ljudima, darovao neprocjenjivo iskustvo spoznaje. Kao da mi je na trenutak dopustio da sve oko sebe vidim Njegovim očima.

Na koncertu sam shvatio kako smo pred Bogom svi jednaki: i ja kao liječnik, ali i ona žena koja namjerava prekinuti trudnoću. Niti sam ja bolji od nje, niti je ona gora od mene. Bog me je pozvao da joj pomognem. Isus nam je dao primjer. On je sigurno ne bi osudio, nego bi, kao u onoj situaciji s preljubnicom, zaustavio kamenovanje. Isus nije rastjerao svjetinu ili im zaprijetio da je ostave na miru. Ljudi su se zaustavili jer su u Njemu prepoznali milosrđe. Uplašili su se jer su spoznali da Isus poznaje njihovo srce, sve njihove grijehe i dvoličnosti.

Ljudi me pogrešno doživljavaju kao borca za nerođene bebe. Istina je, ustvari, drukčija. Ja vjerujem da se u bolnicama ne odvija borba za nerođene, nego za nas rođene. U tom trenutku u smrtnoj opasnosti nalaze se duše liječnika, koji izvode abortuse, ali i roditelja koji su pristali ubiti svoje dijete. Siguran sam da bebe nisu u opasnosti. Ako ih njihove majke doista odbace, Bog će ih namiriti, On će se pobrinuti za njih. Nerođene bebe će sigurno biti dobro. Bog će sebi vratiti onaj predivni poklon, koji je bio namijenjen nama. U svim bolnicama, u svijetu i u Hrvatskoj, na svim mjestima u kojima se rade abortusi, zapravo se vodi borba za našu dušu.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. veljače 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi