Moglo bi se pomisliti, da je to koji uslužni kolega majstor, logoraš, ili možda čak koji dobri milicajac. Ni govora! Opće poznati i priznati logorski kavalir bio je sveti Josip.

Cijeli ga je logor tako nazivao. Žene su se toliko pouzdavale u njegovu pomoć da im se činilo kao da ga vide kako šeće krugom s dobrim staračkim očima i štapom u ruci. A činio je taj starac čudesa u logoru. Da samo opišem dva koja sam ja doživjela.

Bila sam onda u sobi poštede. Šetale smo krugom u četveroredu. Bilo je zabranjeno da se osvrćemo na zgrade i nastambe na krugu, jer je bilo vrijeme rada. Upravo smo prolazile kraj tzv. “kule”, u kojoj je bila smještena ambulanta. S prozora I. kata mahne mi netko rukom, i ja se zapravo sasvim automatski nasmiješim.

Gotovo u isti trenutak stvori se preda mnom milicajka Ljuba Čorić. “Stankovićka, kome si se smijala u ambulanti?”

“Nikome.”

“Lažeš! Vidjela sam, da se nekom smiješ.” A ja doista nisam znala, kome je išao moj smijeh. Znala sam samo to da je mahnula nečija ruka u I. katu, u sredini.

“Stankovićka, govori istinu.”

“Nemam šta kazati.”

Znala sam tko je Ljuba Čorić i da iz najmanje sitnice može nastati afera, raport, zabrane, samica. Ali neću valjda odati ubogu ženu kojoj ni ime ne znam jer joj nisam prepoznala lice.

Međutim je Ljuba ušla u prizemlje ambulante i podigla paljbu. Jasno, da ondje nitko nije ništa znao, jer pozdrav je došao iz I. kata.

Ljuba se vratila sva bijesna zbog neuspjelog istraživanja i opet me zaustavila na krugu.

Komično i žalosno bilo je negdje vidjeti ženu u mojim godinama, sa sijedom kosom, omašnu i ošircku, kako u pozoru stoji nasred kruga, a pred njom filigranska pojava razdražene milicajke.

“Stankovićka, i opet ti kažem, govori istinu.” Ovo je već bilo previše, i ja stanem ponizno zazivati sv. Josipa u pomoć.

“Nemam što kazati!”

“Tko je mahnuo iz ambulante?”

“Ne znam.”

“Lažeš! Zapamtit ćeš ti to!”

No to je sad bilo dosta. Vratila sam se u stroj. Moje su me supatnice žalosno pogledavale jer znalo se da slijedi raport, zabrana, a možda i samica. Ljuba je prerevan milicajac da bi tako nešto propustila. Da, ali one nisu znale kako ja stojim sa sv. Josipom. Zvala sam ga neka mi pomogne. Ta ti raporti tako su neugodni. Zabrane opasne. Tamnica strašna.

I sv. Josip me je uslišao. Čekala sam još istu večer da će se Ljuba osvetiti. Čekala sam drugi dan, pa prvi raport. Ništa, baš ništa! Ljuba je zaboravila na incident. Kad je prošao i drugi raport a ja nisam bila pozvana tad sam znala, da je moj veliki kavalir učinio malo čudo u našem logoru. Jer da Ljuba nešto zaboravi, to je doista bilo čudo.

Još mi je jednom sv. Josip pokazao svoju dobru ruku. To je bilo već onda kad su me stale razdirati razne sumnje, a vrhunaravni svijet postajao mi je tako stran i dalek.

Bila je premetačina. Došla je iznenada. Mi smo po raznim znakovima obično slutile kad će biti premetačina i, dakako, spremale smo se za nju. Već subotom sve bi se posakrivalo: škare, nožići, molitvenici, krunice, pletaće igle i sve ono što bi se na premetačini moglo oduzeti. Doduše, u logoru nije ništa sigurno. Svaki se puta premetačina drugačije vršila i svaki puta je bila hajka na druge stvari. Ali ovoga puta došlo je sve tako iznenada da nismo mogle posakrivati ništa. Među knjigama iz logorske knjižnice imala sam i Plusov “Život s Bogom”. Knjiga je bila umotana u smeđi papir kao i logorske knjige i držala sam je među njima upravo zato da ne iskače od ostalih.

U tren oka morale smo biti na hodnicima. Krunicu sam držala u ruci, ali knjiga, knjiga! Ona će propasti!

U velikoj nervozi stajale smo na hodnicima. Premetačina je trajala neobično dugo. Već smo i ozeble, ali što je to prema nutarnjoj strepnji. Svaka je od nas nešto žalila. Jedna škarice, druga nožić, treća ogledalo i slično. Škarice i nožići nisu se smjeli držati, da si koja logorašica šta ne učini, a ogledalo da ne bude gizde. Na svim se licima vidjela zabrinutost. Jer ne samo što je čovjeku žao otetog predmeta već tu je i strah zbog raporta. Tko ima zabranjene stvari može biti kažnjen.

O sveti Josipe što će biti s mojom knjigom? Ona je s knjigama iz logoraške knjižnice u drvenoj kutiji, a kutija je pod krevetom. No možda neće knjige ni gledati! Ali opet, opet! Naći će je, uzet će je, bit će svašta.

I opet sam molila svetog Josipa da mi pomogne. Upravo zato što su mi dušom prolazile razne sumnje, a sve je ukazivalo da će knjiga propasti, pa kad bi ona ipak bila pošteđena, zar to ne bi bio opipljivi dokaz uplitanja nadnaravnoga u naravno. O, sveti Josipe, radi vjere moje, daj pokaži svoju moć.

Sveti Josipe, utišaj moje sumnje!

Sveti Josipe, razbij moj kriticizam! Sveti Josipe, uništi moj bolesni kriticizam!

Spasiš li mi knjigu to će biti znak da je vrhunaravno tu, da je blizu, da je svakome na dohvat.

Pomozi sveti Josipe!

Napokon je premetačina gotova.

Jedna po jedna ulazile smo u sobu. Na ulazu milicajka nas je temeljito pretresla. Čak su se i cipele morale skidati. Moju je krunicu prenijela jedna logorašica u kosi.

Prvi moj pogled po povratku u sobu bio je na moj krevet. Sve razbacano i po njemu i na podu kraj njega. Tko će to i kada će se to spremiti? Ali što je još gore knjiga je propala. Kutija je s knjigama ležala na podu. Sve knjige razbacane po podu, i sa svake je čak skinut omot, iako su državne. Moja je knjiga propala! No, sveti Josipe, baš se nisi iskazao. I ja stanem spremati krevet i stvari na njemu. Ali nešto mi nije dalo mira. Kao da mi je netko šaptao: “Pogledaj ipak bolje što je s knjigama.”

I konačno, okrenem se. Doista, kutija prevrnuta, knjige razbacane po podu, ali na dnu kutije još uvijek nešto leži. Posegnem rukom. Moja knjiga! Jedina knjiga s koje nije skinut omot! Jedina nedodirnuta knjiga!

Suze su mi orosile oči.

Tako Ti, sveti Josipe, liječiš moju nevjeru! 0 moj dragi logoraški kavaliru, hvala Ti!

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD