Irene Gaeta rođena je 17. ožujka 1937. i živjela je nedaleko od Rima. Već s devet godina doživjela je veliku traumu kada ju je jedan mladić pokušao silovati. O tom događaju iz straha nije govorila ni roditeljima ni župniku. Namamljena je u kuću jedne starije djevojke koju je poznavala, a tamo su bile i druge djevojke dok je u jednoj sobi bio polunagi mladić. Nakon što je ušla u tu sobu, netko je zaključao vrata i mladić ju je bacio na krevet. Ne sjeća se kako, no uspjela mu se othrvati. Pala je na pod i zazivala pomoć. U panici je potrčala, uspjela otvoriti vrata i pobjeći iz sobe.

Nakon tog strašnog događaja živjela je u strahu, bojeći se ikome reći što se dogodilo jer je vjerovala kako bi njezin otac uzeo pušku i osvetio se. Irene se rodila u obitelji Lanciano koja je bila vrlo pobožna i blagoslovljena s mnogo svećeničkih i duhovnih zvanja. Voljela je Crkvu, dala bi svoj život za nju te je uvijek bila poslušna svećenicima. Još od malih nogu bila je duboko uronjena u molitvu, a nedugo nakon traume koju je doživjela dogodilo joj se nešto potpuno neočekivano.

Bio je 18. lipnja 1946. kada se Irene spremala na spavanje, a njezina se soba ispunila svjetlošću. U njoj je vidjela svećenika s bradom, obučenog u misnicu bijele i zlatne boje. Izgledao je kao da slavi misu, a zatim blagoslovio Irene pokaznicom. Pogled u svećenikovim očima duboko ju je dirnuo i emocije koje je u tom trenutku osjetila nisu se mogle opisati riječima.

Svećenik joj je potom kazao da pomno prati sve što vidi. Irene je potom gledala kako se hostija pretvara u Tijelo Kristovo i, kad je podigao kalež, mogla je vidjeti kako vino postaje Njegova Krv koja je curila po svećenikovim rukama. Kada je vratio kalež na oltar, rekao joj je da se ne brine.

Sjetila se svoje bake koja joj je pričala o sotonskim obmanama i iluzijama, pa je tri puta pitala svećenika kako se zove. On joj je odgovorio da se zove Padre Pio iz Pietrelcine, no ona nikada nije čula za to mjesto. Kazala mu je kako ga ne poznaje, a on odvratio kako je on samo fratar koji moli te kako će ga jednog dana upoznati.
Potom ju je nježno pogladio po glavi i pokazao što se ne tako davno dogodilo u kući prijateljice. Rekao je kako je on bio uz nju i spasio je otvarajući vrata koja su bila zaključana izvana. Irene ga je upitala kako uopće zna za taj događaj jer nikome o tome nije govorila. Svećenik je odgovorio: “Znam sve o tebi jer čak i prije tvog rođenja Vječni Otac povjerio mi je tvoju dušu. Spasio sam te i uvijek ću te spašavati.”

Zatim joj je prišao, no više nije bio obučen u misnicu već je nosio habit. Sjedeći na krevetu primio je njezine ruke u svoje i ponovio da nema razloga za strah. Zatim je dodao: “Kćeri moja, ovo nije san, ovo je stvarnost.” Kao dokaz, rekao joj je da kad se ujutro probudi, sve što se upravo dogodilo ispriča svojim roditeljima.

“Reci svome ocu da ostane miran jer sve će biti u redu”, dodao je. Njezin je otac nedavno dobio otkaz i nije znao hoće li ostati u Rimu.

Padre Pio također joj je rekao kako će u roku tri dana dobiti pismo u kojem će mu stići ponuda za novi posao.

“Kako bi tvoji roditelji vjerovali u to što im govoriš, prenesi majci da znam kako je imala spontani pobačaj”, poručio je Padre Pio.

Kako je još bila dijele, Irene nije znala što je spontani pobačaj, no njezina je majka potvrdila da se to dogodilo, ne objašnjavajući joj o čemu se radi. Tri dana kasnije iz državne komisije za šumarstvo ocu je stiglo pismo u kojem mu zbog dobrog rada na prijašnjem poslu i velike obitelji nude posao. Sve se, dakle, riješilo kako je Padre Pio i rekao.

Od tada, tijekom mnogo godina, svetac je pomagao Irene u svim izazovima života. Često ju je posjećivao u bilokaciji, a ponekad bi ga vidjela u snu. Pod njegovim duhovnim vodstvom naučila je moliti se Vječnom Ocu, Presvetom Srcu Isusovu i Nebeskoj Majci. Irene je mnogima prišla govoreći o vjeri, moleći zajedno s njima te pozivala ljude na obraćenje i ispovijed.

Padre Pio uvijek joj je govorio što će se dogoditi u njezinoj obitelji, bez obzira bilo to dobro ili loše. Kako vijesti nisu uvijek bile dobre, prozvao ju je “ptičicom loših vijesti”. Sve ovo vrijeme, Irene nije znala tko je zapravo Padre Pio.

Jednog dana u proljeće 1957. iznenadila se kada je ugledala fotografiju u novinama “Il Giornale d’Italia” pa je potrčala majci: “Ovo je fratar kojeg stalno viđam!” Tek je tada shvatila kako je on još uvijek živ. Mislila je kako je Padre Pio svetac koji je davno živio jer je bila blagoslovljena i posjetima svetog Ante Padovanskog te svetog Gabrijela od Žalosne Gospe. U novinama je pisalo da se nalazi u San Giovanni Rotondu, no ona ga je poznavala samo kao Padre Pija iz Pietrelcine. Gledajući u sliku, činilo joj se da fotografija oživljava pred njezinim očima. Nije ništa rekao, ali s fotografije ju je gledao istim pogledom kao i kad ju je prvi put posjetio. Ipak, imala je osjećaj da ju kori zato što ga nije došla posjetiti u samostanu.

Odlučila je napisati mu pismo i uskoro dobila odgovor. Konačno, kad je navršila 23 godine, doputovala je u San Giovanni Rotondo. Bilo je to u vrijeme kada je papa Ivan XXIII. strogo ograničio djelovanje Padra Pija. Teško je bilo susresti ga, a i vrijeme za ispovijed bilo je ograničeno. Ušla je u ispovjedaonicu i iako je u tom trenutku Padre Pio bio u svojoj sobici, njegovo je lice zamijenilo lice svećenika koji se tamo nalazio. Ispovjedila se, a on joj je kazao mnoge stvari uključujući i upute vezane uz njezinu prijeteljicu Luciju. Potom je njegovo lice nestalo, nitko drugi to nije ni vidio.

Padre Pio kasnije je ponovno “posjetio” Irene u hotelskoj sobi i rekao joj da se vrati u Rim preko Frosinonea sa svojom prijateljicom.

Tamo se nalazio umirući čovjek koji nije vidio svoju kćer punih deset godina. Bio je to Lucijin otac koji je molio Gospu da prije smrti još jednom vidi svoju kćer. Irene je učinila kako joj je Padre Pio rekao pa je, vozeći se prema Frosinoneu, Lucia ostala zadivljena jer nikada nije rekla Irene da njezini roditelji žive baš tamo. Samo nekoliko sati nakon ponovnog susreta sa kćeri, Lucijin otac je preminuo; njegove molitve Gospi su uslišane.

Irene je postala aktivna duhovna kći Padra Pija, počela je organizirati putovanja iz Rima u San Giovanni Rotondo. Zbog svoje ljubavi prema Bogu i svemu što joj se dogodilo, Irene je često razmišljala o tome da život provede kao časna sestra. Kada je biskup Ettore Cunial koji je u vrijeme njezina djetinjstva bio rimski vikar, čuo o njenim susretima s Padrom Pijom u bilokaciji, upitao ju je zašto mu to nikada nije povjerila. Odgovorila mu je da nije htjela govoriti o tome do trenutka dok ga osobno ne upozna te da do tada nitko izvan obitelji nije znao za nadnaravne događaje.

Tijekom jednog osobnog susreta (ovaj put ne u bilokaciji) s Padrom Pijom u samostanu 1961., povjerila je svecu kako bi željela postati časna sestra, a on joj je odgovorio kako nema ništa ljepše od duhovnog zvanja. Dodao je: “U sljedeća tri mjeseca reći ću ti što moraš učiniti.”

Kad je to vrijeme prošlo svetac je rekao kako želi da Irene upozna elitnu aristokraciju, ne zato što bi htio da ona živi poput njih, već da im pomogne razumjeti koliko su zapravo siromašni.

Uskoro je Irene u Rimu otvorila trgovinu visoke mode, a među klijentima su bila poznata imena iz aristokracije i svijeta zabave. Na taj je način pomogla mnogima da se vrate ljubavi Božjoj i žive u Njegovoj milosti, a ušla je i u Franjevački svjetovni red. Irene se na kraju udala, naravno uz prethodni blagoslov Padra Pija te se uključila u karitativni rad, primarno u župi Vitinia koja se nalazi u predgrađu Rima.

Padre Pio nastavio ju je duhovno voditi i nakon smrti, a zatražio je da osnuje družbu za one koji će živjeti evanđelje na način na koji ga je on živio. Pravilo privatnog udruženja vjernika napisao je o. Gerardo di Flumeri, vicepostulator za kauzu kanonizacije Padra Pija, a družba je nazvana “Učenici Padra Pija”.

Mons. Rino Fisichella, danas predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, razmotrio je projekt, a kardinal Camillo Ruini 23. siječnja 2002. potpisao je dekret kojim Crkva priznaje privatno udruženje vjernika “Učenici Padra Pija”.

Padrepio.hr | Bitno.net