Neki ljudi vole reći da su tražili ljubav na krivim mjestima. Neki od nas nisu samo tražili na pogrješnim mjestima – tražili smo pogrješnu ljubav.

Tako je bilo i sa mnom. Sa sedam godina postala sam žrtva razvoda. Moj je otac prije toga bio optužen za zlostavljanje djece. No ja sam i dalje bila tatina curica i stalno sam tražila njegovo odobravanje i ljubav. Kada je otišao, za mene se cijeli koncept ljubavi izokrenuo. Ljubav je vatra, mislila sam, i što god učiniš, opeći ćeš se. Igraj tu igru i natjeraj ljude da im se sviđaš, ali nikada ne puštaj nikoga dovoljno blizu da te voli.

Tako su počele godine bijesa, pobune i traženja. Moj je uspjeh posve ovisio o javnome priznanju i odobravanju. Morala sam biti najbolja, i to je bilo to. Ako iz bilo kojega razloga ne bih uspjela, za mene bi to bio užasan neuspjeh. Ljubav, kako sam ja na to gledala, nije bila vrijedna mojega vremena, traženja niti boli gubitka.

Kada sam prvi put vidjela pornografiju, bila sam šokirana. Nešto prije toga otkrila sam masturbaciju. Ne znam ni reći kada sam prvi put eksperimentirala s time. Od jedanaeste sam godine išla u državnu školu tako da sam znala što je seks. Mnoge od mojih kolegica već su bile izgubile nevinost pa sam razmišljala o tome da i ja poduzmem taj korak kako bih postala popularnija. Bila sam pametna, ali posve sigurno nisam bila lijepa. Ipak, činilo mi se da su jedino “seksi” cure, navijačice i “lake” cure prihvaćene. Ja sam htjela biti prihvaćena. Pornografija je u to vrijeme bila daleko od prihvatljivoga i sasvim je sigurno nisam tražila.

Prvi je put bilo odvratno. Istraživanje za školski projekt otišlo je u potpuno krivome smjeru i odvelo me na neku stranicu punu prljavštine. Taj je prvi put bio veoma nalik gledanju prometne nesreće. Bilo je užasno, ali sam na neki čudan način bila opčinjena. Te su žene bile prihvaćene. To su sve one “popularne” navijačice radile poslije škole u zadnjemu redu gledališta gradskoga kina. To sam i ja trebala učiniti da bi me prihvatili. Istodobno nisam htjela s time imati nikakve veze.

Seks me je zanimao, ali nije mi se nimalo sviđalo kako su se u tim videima odnosili prema ženama. Intuicija mi je govorila da je to loše. Iako su ih zlostavljali i maltretirali, kao i mene, i dalje me je to privlačilo. Iako su se prema njima ružno odnosili, te su žene izgledale kao da su sretne i kao da im se to sviđa. Htjela sam biti sretna poput njih i zaključila sam da se prava sreća nalazi u seksu.

Moja je obitelj bila izrazito kršćanska. Bila sam odgojena u baptističkoj crkvi i išla sam na službe svake nedjelje i srijede. Znala sam da bi gubitak nevinosti doveo do gadnih posljedica s mojom obitelji i s crkvom. Najgore od svega, izgubila bih čist obraz i više ne bih bila savršena curica koja ide u crkvu, a to mi je bilo važno: otuda su proizlazili moj ponos i osjećaj ispunjenosti u životu. Eksperimentiranje s pravim seksom nije mi se činilo vrijednim te žrtve.

Htjela sam to zadovoljstvo i ispunjenje naći na drugi način. Našla sam besplatan internetski chat i čekala da mi “muškarci” pošalju poruku. Onda bih ih slijedila u privatnu sobu, gdje bi počelo igranje uloga. Posezala bih za pornografijom da naučim više o tome što bih trebala raditi. Što je time mislio? Kako to izgleda? Kako se to radi? Svakoga bih dana poslije škole išla u maminu sobu, zaključala vrata, stavila slušalice i “učila”, a zatim bih otišla na chat.

Mama me je jednom uhvatila. Rasplakala se i pitala me što je pogrješno učinila. U čemu je zakazala? Što nije u redu sa mnom? Obećala sam da to više nikada ne ću raditi, ali shvatila sam da samo trebam izbrisati povijest pretraživanja tako da ona ne zna koje sam stranice posjećivala.

Krajem srednje škole prestala sam ići na chatove i ušla sam u svijet pisane tvrde pornografije. Na školskim bih računalima na internetu tražila erotsku književnost. Tu nije bilo slika i kako sam u srednjoj školi dosta pisala, ljudi bi vidjeli ekran pun teksta i mislili da čitam u obrazovne svrhe. Satima bih tražila besplatnu pornografiju, a nekoliko sam puta čak pokušala unijeti lažne podatke s nepostojeće kreditne kartice.

Tih sam godina počela propitivati svoju spolnost. Pornografija je još uvijek bila tabu tema. Sjećam se da su to spomenuli samo nekoliko puta s propovjedaonice, i to uvijek u kontekstu muškaraca. Ako je pornografija nešto što gledaju samo muškarci, mislila sam, a ja sam o tome ovisna, možda sam ja poput muškarca. To znači da mi se sviđaju žene, da sam lezbijka.

Potraga za srećom i prihvaćanjem koje sam davno vidjela odvela me je na put na kojemu sam bila još manje prihvaćena i nesretnija. Ali nisam se mogla osloboditi. Nisam htjela više biti u tome i mnogo sam se puta pokušala osloboditi. Sačuvala bih pornografske slike na disketi (zastarjela tehnologija, znam), a zatim uništila disketu. Isprintala bih slike, a onda ih zapalila. Lozinkom bih zaštitila pristup internetu, a onda bih samo upisala lozinku i opet imala pristup.

Sve je to bilo uzaludno nastojanje da uvjerim sebe da mi ta droga na koju sam godinama prije nabasala ne treba. Preuzela je sve moje misli i sve čime sam se bavila. Uništavala mi je život. Nisam se mogla normalno družiti s nekim dečkom jer bih odmah zamišljala kako bi bilo spavati s njim. Slobodno sam vrijeme provodila pred računalom. Kada mu ne bih mogla pristupiti, zaključala bih se u svoju sobu i maštala i čak bih počela sama pisati i ilustrirati erotske priče. Sljedećega bih ih dana uništila. Uzbuđenje u tomu trenutku nikada ne bi kompenziralo golemu krivnju koja bi me obuzela kada bih završila s time.

Moje su ocjene trpjele, kao i moja obitelj. Život mi je bio u kaosu. Zabrazdila sam i bila sam svjesna toga. Očajnički sam se htjela osloboditi, ali nisam znala kako. Nisam znala koga pitati za pomoć. Bojala sam se osude svoje obitelji, crkve, prijatelja i Boga.

Novo sam dno dosegla na maturi. Cijelo vrijeme dok sam bila ovisna o pornografiji htjela sam biti učenica generacije. Ako to postignem, mislila sam, napokon ću biti prihvaćena i sretna. Onda ću moći pornografiju ostaviti iza sebe. Više je ne ću trebati.

Na maturi sam održala govor u koji sam čak uključila i citat iz Biblije da moj pastor i obitelj budu sretni. No kada sam došla na pozornicu, publika od 500 ljudi bila je tiha. Nekima to ne bi bilo ništa strašno, ali meni je to bio jedan od najgorih trenutaka u životu. Pokušala sam sve. Došla sam do vrha, čak i do dna, a nikoga nije bilo briga.

Sljedećih sam mjesec dana zaglibila u pornografiji. Bila je to droga koja je ublažavala bol i osjećaj da moj život ništa ne vrijedi. Mislim da mi je pomagalo to što sam imala osjećaj da tamo negdje netko uživa i da i ja nekako mogu imati isti osjećaj užitka, čak i ako je samo privremen i čak i ako iza njega slijedi užasna krivnja.

Na ljeto sam satima visjela na računalu, bez ikakva nadzora i pitanja. U srpnju te godine doživjela sam intenzivan susret s pravom ljubavlju i prihvaćanjem koji se mogu naći samo u Kristu. Iako sam bila odgojena u crkvi, nikada se nisam usudila dovesti u pitanje svoje osobno spasenje. Obitelj bi me se odrekla. Što bi učinili? Što bi crkva učinila? Bila sam aktivna u crkvi. Pomagala sam u maloj biblijskoj školi preko praznika, volontirala u vrtiću, pjevala sam u zboru. Jednostavno nisam mogla stati pred te ljude i reći im da cijelo to vrijeme nisam uistinu vjerovala.

Strah od osude bio je toliko jak da nisam mogla progovoriti o tome. Bilo mi je važnije zadržati čist obraz i prihvaćenost nego riskirati sram i poniženje ako priznam da sam se pretvarala. A onda, jedne večeri u srpnju, jedna od voditeljica moje grupe mladih priznala je da je i ona živjela u laži. Njezina vjera nije bila istinska i te je večeri istupila da to prizna i položi svoju vjeru u Krista.

Mislila sam da će svi u grupi biti ljuti tako da sam i ja bila ljuta. Osjećala sam se izdanom. Htjela sam da je isključe iz grupe. Kako može stajati pred nama i voditi nas, a da ne vjeruje, ne zapravo? Kako se vijest o njezinu manjku vjere širila, čekala sam osudu koja je morala doći. Zbog te sam osude odbijala priznati da ni ja zapravo ne poznajem Krista. Čekala sam. Čekala sam da ona doživi ono čega sam se ja užasavala.

A umjesto toga dočekali su je velika radost i prihvaćanje. Ljudi su joj prilazili i čestitali joj. Bili su sretni zbog nje, veselili su se. Ja sam sjedila kraj nje, zaprepaštena.

To je to? Nema osude? Nema prijekora? Nema isključivanja iz grupe? Bilo je kao da Bog ondje stoji i blago mi govori: “Bila si u krivu. Cijelo ovo vrijeme bila si u krivu. Vrijeme je da prestaneš bježati.” Moja posljednja izlika više nije držala vodu i bila sam prisiljena suočiti se sa stvarnošću svojega života naspram Kristova križa. Dugo sam se i teško borila, ali te sam večeri razumjela i prihvatila ljubav s Kalvarije.

Voljela bi da mogu reći da se promjena dogodila toga trenutka, ali nije. Voljela bih da mogu reći da sam se sljedećega jutra probudila bez ijedne uspomene na četiri godine ovisnosti. Ne mogu. Sljedećega sam jutra i dalje imala isto tijelo kao i dan prije. To je tijelo još žudjelo za poznatim užitkom. Toliko je dugo bilo ovisno o njemu da sam se ponekad osjećala kao da sam na automatskome pilotu. Moj bi um rekao: “Danas to ne ću činiti”, ali moje bi noge krenule prema sobi s računalom i opet bih posrnula.

Samo dno svoje ovisnosti dosegla sam mjesec dana nakon što sam došla Kristu. Dok sam pohađala kršćanski koledž, upoznala sam nekoga tipa na internetu. Dala sam mu svoje podatke, uključujući korisničko ime i lozinku za koledž, da može vidjeti moju fotografiju. Zatim je zatražio fotografije mojega tijela, i ja sam pristala. Ostali bismo budni do dva ujutro dopisujući se. On bi zatražio moje fotografije u raznim položajima, a ja bih mu ih poslala. Nisam imala pojma da tako ozbiljno ugrožavam sebe i svoju cimericu. To je bio sljedeći korak.

Kada su me negdje oko mjesec dana kasnije uhvatili ljudi iz uprave koledža, prekorili su me što sam ostala ulogirana na računalima u knjižnici. “Znamo da to nisi ti. Žene nemaju taj problem. Ali ako se to opet dogodi, morat ćemo te poslati kući.” Otišla sam na kraju semestra, ponovno uvjerena da nešto stvarno nije u redu sa mnom. Bila sam spremna odustati od svega, postati dio pornografske industrije i prestati zavaravati sve oko sebe.

Najesen sam počela pohađati školu Biblije. Tijekom duhovne obnove za djevojke dekanica je rekla: “Znamo da se neke od vas bore s masturbacijom.” Ponestalo mi je zraka. Bilo je to prvi put da čujem nekoga, pogotovo kršćanku na položaju voditeljice, da priznaje da se žene bore s masturbacijom i pornografijom. U tomu sam trenutku shvatila da ima nade. Netko je znao za mene.

Sigurna sam da je osjećaj sličan kao kada zaglavite u špilji. Jedna je moja prijateljica jednom otišla s drugim prijateljicama istraživati neku špilju i izgubile su se. Kada se nisu vratile do sumraka, dvije starije žene, koje su ostale vani, pozvale su upravu parka. Našli su ih 12 sati nakon što su ušle u špilju. Tijekom tih sati, rekla mi je prijateljica, radile su sve što su mogle da iziđu, a zatim su odustale jer su se bojale da će se još više izgubiti. Stisnule su se u jednu šupljinu i počele skakutati gore-dolje da se ne smrznu. Doslovno su se borile za život i bojale se da će umrijeti. Zamislite koje su olakšanje osjetile kada su čule da netko zove: “Ima li koga tamo?” I zamislite ironije: bile su tek nekoliko metara od izlaza.

I ja sam se slično osjećala. Silno sam htjela izići iz mračne špilje pornografije, ali bila sam u zamci i nisam se mogla osloboditi. Što sam se više nastojala izvući, bila sam sve izgubljenija, ali sada je netko znao za mene i prvi put sam vidjela izlaz.

Dekanica nas je zamolila da na komad papira napišemo koje je naše bojište. Objasnila je da je bojište područje našega života na kojemu se najviše borimo s đavlom. Kada smo to napisale, trebale smo dati papiriće dvjema partnericama u međusobnoj superviziji. Borila sam se s Duhom dok je moja olovka ispisivala te riječi – moje ime i riječ “pornografija”. Sada je sve bilo crno na bijelom: ja, Jessica, ovisna sam o pornografiji i sada moram dvjema osobama odati tu svoju najmračniju tajnu. Moje se tijelo tomu nije baš veselilo, a počela sam razmišljati i o mogućim “prihvatljivim” odgovorima: trebam više čitati Bibliju, trebam više moliti, ali znala sam da mi je to jedini izbor ako se želim osloboditi. Predala sam papiriće, a niz lice su mi curile suze. Otišla sam natrag u svoju sobu, sama i osuđena.

Poniznost. Bilo je to prvi put da sam progutala ponos i suočila se s činjenicom da život kojim živim nije u redu. Tada sam prvi put usporedila svoj život s Božjim standardima i shvatila da ih baš i ne zadovoljavam – zapravo, da im nisam ni blizu. Bio je to prvi korak prema slobodi.

Voljela bih vam reći da sam molila sa svojim partnericama u međusobnoj superviziji i da je to bilo to, ali nije bilo tako. U mjesecima što su slijedili nakon toga priznanja još uvijek sam se borila s požudom i problemom niska samopouzdanja, nepovjerenja i iskrivljena pogleda na spolnost. Jedna od mojih mentorica mi je rekla: “Moraš voljeti Boga više nego što mrziš grijeh.” To je zvučalo odlično, ali nisam znala kako da to provedem u praksi. Kako voljeti Boga? Što znači mrziti grijeh? Što znači voljeti Boga više nego što mrziš grijeh?

Mojim je mentoricama trebalo puno vremena i strpljenja. Uvijek su iznova slušale kako kroz plač govorim o svojim neuspjesima i izvlačile me iz ponora samoprijezira u koji bih se bacala. Pokušavala sam uspjeti. Pokušavala sam izgraditi svoj odnos s Bogom i štititi ono što on štiti. Na kraju sam shvatila da je vjerojatno najbolje izgraditi visoke zidove i pustiti Bogu da ih snizi ako postanem prerevna. Počela sam se štititi od požude kako sam najbolje mogla. Zamolila sam cimerice da prestanu govoriti o tome. Neko sam se vrijeme držala podalje od mladića i nastojala se usredotočiti na svoj odnos s Kristom.

Sljedećega sam ljeta imala prve praznike bez pornografije. To je podrazumijevalo dugačko putovanje i sjećam se radosti koju sam tada osjećala. Ja to mogu! Moje su mentorice dijelile sa mnom taj trenutak i trenutke koji su potom uslijedili kada sam počela shvaćati što mi je u svemu tome nedostajalo – Bog.

Kada bih uništavala diskete i palila slike, to nije radio Bog nego ja. Kada bih resetirala lozinke, to nije bio Bog. Svi su ti čini proizlazili iz mržnje prema grijehu. Mrzila sam pornografiju, mrzila sam krivnju, mrzila sam sebe, ali nisam imala ništa čime bih zamijenila tu mržnju. Nije bilo drugoga načina, nije bilo drugoga bijega osim povratka i ispričavanja pornografiji što je mrzim.

S Bogom sam prvi put shvatila što znači imati vrijednost – istinsku, a ne seksualnu vrijednost. Shvatila sam da je moje tijelo, sa svim svojim manama i nedostatcima, napravljeno upravo onakvo kakvim ga je Bog htio. Moj je život stvoren i odmjeren da ispuni svrhu. Imala sam prihvaćenost jer sam već bila prihvaćena u njegovo kraljevstvo. Imala sam ljubav jer je On umro za mene. Imala sam Oca jer sam imala njega. Sva je ta istina poput bujice preplavila moj život i zamijenila godine prepune laži u koje sam vjerovala – laži o sebi, o spolnosti, o ljubavi.

Voljela bih da mogu reći da se više ne mučim s time, ali s vremenom sam shvatila da ću uvijek imati tu slabost. S ove strane vječnosti moje tijelo nikada ne će do kraja zaboraviti uzbuđenja koja je nekada poznavalo, ali to je uzbuđenje sada nadvladala radost koja dolazi od ljubavi prema Bogu. Sada slobodno govorim o spolnosti, ali samo onako kako to Bog želi. Sada se rado družim s pobožnim mladićima jer znam da su oni moja braća u Kristu. Sada vjerujem ljudima, čak ih i volim.

Jesam li stvarno, apsolutno uspjela? Nikako. Ima dana kada se probudim i moje tijelo želi ponovno doživjeti one stare užitke. U tim trenutcima počivam u svojemu Spasitelju, u milosti koja me prekriva, u istini koja me oslobađa. I upravo tu, dok se moje čežnje ispunjaju u Kristu, shvaćam da nema veće ljubavi.

Jessica Harris

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Oslobođeni za ljubav”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. O knjizi saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.