Benedetta je predivna žena, kojoj bih željela sličiti barem jednim noktom, ali toliko sam daleko od toga. Prvo što me osvojilo kod nje je to što se nije osjećala uvrijeđenom kada su je dječaci iz sela nazivali „šepavicom“, jer je imala jednu kraću nogu zbog dječje paralize preboljele u djetinjstvu: „Govore istinu.“ Ja sam zbog jedne izjave „Ove hlače ti baš ne stoje najbolje“ sposobna zamjerati sve do treće generacije. No za Benedettu je to tek bio početak. Zamislimo vrlo lijepu mladu djevojku, punu života, koja gaji posebnu strast prema naušnicama i politici, učenju, klaviru, plivanju i jedrenju – mladenaštvo provodi u toplicama u Sirmioneu – koja teško hoda, mora nositi ortopedski korzet, a zatim malo-pomalo počinje gubiti sluh. Iako izvrsna u školi, često joj se događalo da je učila do savršenstva, da sve zna, ali da nije mogla čuti profesorova pitanja. Mislim na sebe u mladim danima, štrebericu i perfekcionisticu, i kako ne bih bila prihvatila takvo nepravedno i nepodnošljivo ograničenje: učila sam i mora mi se priznati ono što zaslužujem. Ali ona je na nekoj drugoj razini. S mnogobrojnim prijateljima ne razgovara o svojim osobnim problemima, već o velikim problemima koji je zaokupljaju.

„Želim istinu“

„Želim istinu“, piše u srednjoj školi, „ne želim ništa osim istine, ali nitko o tome ništa ne zna.“ Uza sve svoje fizičke probleme napušta provinciju i odlazi u Milano studirati medicinu. Osamnaestogodišnjakinja u pedesetim godinama prošloga stoljeća, gotovo gluha, odlazi u Milano studirati, učiti za vrlo teške ispite, koje uspijeva položiti unatoč progresivnoj gluhoći, koja postaje sve ozbiljnija. Štoviše, pojavljuju se i drugi simptomi, tako da si ona sama, kao mlada studentica, dijagnosticira bolest koju nitko od liječnika nije uspio prepoznati: Von Recklinghausenov sindrom, koji joj stvara brojne neurološke probleme. Mora ići na operaciju. „Dok su me šišali“, priča majci, „osjećala sam se kao janje kojem strižu vunu i molila sam Gospodina da me učini snažnom i malenom. Mama, Gospodin od nas želi velike stvari. Jako sam trpjela i molila sam Gospodina da budem ovčica u njegovim rukama.“

Tijekom operacije kirurg joj greškom slučajno prereže lijevi facijalni živac. Ima dvadeset i jednu godinu, šepa, gluha je i s puno neuroloških problema, s tendencijom degeneracije, u skladu s dijagnozom – točnom – koju je sama postavila…

Ovo predanje srca duboko je usađeno, to je hod koji je Benedetta započela kao dijete, to je nešto što se nauči. Pripremljeno srce spremno je prihvatiti sve što se dogodi. I to je ono što bih voljela naučiti od nje, kada se suočim s bolešću i smrću. Ne mirenje sa sudbinom – ona je borac, nastavlja studij medicine s poteškoćama koje bi svakoga zaustavile, smiona je i uporna – već duboki mir onoga koji zna prihvatiti ono što ne ovisi o njemu.

Tijekom operacije kirurg joj greškom slučajno prereže lijevi facijalni živac. Ima dvadeset i jednu godinu, šepa, gluha je i s puno neuroloških problema, s tendencijom degeneracije, u skladu s dijagnozom – točnom – koju je sama postavila. Nedostajala je još samo pogreška kirurga. Pa ipak, kada joj se kirurg dođe ispričati, prima ga za ruku i tješi. Nastavlja učiti koliko može i u trenutcima odmora čita Čehova (samo da istaknem razliku između nas dvije, ja sam u trenutcima odmora na Facebooku). Prijateljici koja joj se divi kaže da nije nikakav genij, „posebno s dosadnom gluhoćom zbog koje izgledam još gluplje. Što bih sve dala da dođem do kraja studija i bavim se medicinom, čak i kao posljednja među liječnicima“. I zatim piše: „Kako je život divan, čak i u svojim najstrašnijim aspektima, i moja duša je zbog toga puna zahvalnosti i ljubavi prema Bogu!“ Tako ide dalje i, iako za sebe kaže „ponekad mi se čini da sam nacionalni spomenik ratnih invalida!“, uspijeva položiti ispite iz Medicinske patologije i Kirurške patologije, među najtežima na studiju. Ponekad se dogodi da joj se profesori smiju tijekom ispita – jedan joj je dobacio indeks rekavši: „Nikada se još nije vidjelo gluhoga doktora!“ – no unatoč svemu, Benedetta uspijeva doći do posljednjega ispita prije diplome, iako ga nije položila: čudo je da je uopće stigla do tuda. Baš tada lopovi provale u auto njezinih roditelja i odnose kofere i sve medicinske knjige: Benedetta jako plače, „Gospodin želi baš sve od mene, sve“. I svojoj najboljoj prijateljici kaže: „Ponekad se dogodi da se nađem na tlu, pod teretom teškoga križa. Tada ga, pred njegovim nogama, s ljubavlju zazovem i on mi nježno daje da položim glavu u njegovo krilo. Shvaćaš, Maria Grazia? Je li ti poznata slatkoća ovih trenutaka?“

I zatim piše: „Kako je život divan, čak i u svojim najstrašnijim aspektima, i moja duša je zbog toga puna zahvalnosti i ljubavi prema Bogu!“

Što joj se više oduzima, Benedetti se čini da ima više (…). U dvadeset i petoj godini operirala je kralježnicu i donji su joj udovi ostali paralizirani. Izvadili su joj sve zube, gubi osjete okusa i njuha – baš kao što je sama predvidjela. Naposljetku, nakon još jedne u nizu beskorisnih operacija, gubi vid. Dugo ostaje između života i smrti i kada se probudi, zauvijek je promijenjena. Raketa leti lansirana jako visoko. Pomiče samo desnu ruku, ali slijepa, gluha i bez zuba – moraju je hraniti – piše prijateljici. „Bok, Paola, pogledaj nebo: toliko je lijepo da izgleda poput nebeskoga plašta postavljenoga iz zabave, dok čekamo da se otvori i pusti nas da uđemo i vidimo Božju kuću. Zahvali mu, ti koja možeš vidjeti ljepotu koju je stvorio. Zapanjena sam Božjom dobrotom prema meni. Jer unatoč takvomu životu, on mi velikodušno daje nebrojene darove.“ Ovo pismo piše pomičući ruku, ostali komuniciraju s njom savijanjem prstiju njezine desne ruke i pritiskom na lice, u skladu s konvencionalnom abecedom za nijeme. No ipak, njezina je soba uvijek puna mladih koji dolaze privučeni njezinom radošću, koja očarava i koju je sama izabrala: „U tuzi moje gluhoće i u mojoj najmračnijoj samoći nastojala sam poniznom voljom biti onakvom kakvu me on želi: malena, malena… Moji su dani dugački i teški, ali uspijevam se odmoriti oslonjena na Kristova ramena.“

I nekoliko minuta prije smrti…

I nekoliko minuta prije smrti: „Samo bol silno umnaža našu ljubav prema njemu. Zapravo, zlato se u vatri kuša.“ Oni koji su u tome trenutku bili tamo kažu da je postala prelijepa, kao kada je imala osamnaest godina i bila gotovo zdrava. Imala je dvadeset i sedam godina, dob u kojoj umiru rock-zvijezde, Jim Morrison, Amy Winehouse, Jimi Hendrix, Kurt Cobain. Oni koji su uzeli sve i nije im bilo dovoljno. Ona je dala sve i ostalo je za sve one koji su upoznali njezin život i vezali se za nju kako bi mogli nešto primiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Costanze Miriano “Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.