Danas sam majka dviju prelijepih djevojčica, ali put do majčinstva bio je zaista težak i mukotrpan, prepun unutarnjih borbi, strahova i padova. Nisam odgajana u vjeri, u mojoj obitelji Bog je uvijek bio tamo netko tko nas gleda, sluša, tko je iznad nas, neka vječna nepoznanica. Ali ja sam uvijek ispitivala dublji smisao o Njemu, pa bi odlazila u Crkvu pričati s Njim kada mi je bilo teško ili kako bih mu zahvaljivala na nekom uspjehu. Kao cura sam uvijek sanjala o velikoj obitelji punoj djece i smatrala sam da je to zaista najveći uspjeh svakoga čovjeka.

Onda se dogodio veliki preokret. S nepunih dvadeset godina upoznala sam mladića u kojeg sam se zaljubila, s kojim sam stupila u spolne odnose, i s kojim, kako sam tada mislila, mogla imati sve o čemu sam sanjala. Nepromišljenošću sam ostala trudna i onda je, do tada divan i pristojan momak, promijenio svoje lice. Postao je nasilan i patološki ljubomoran. Moj život se malo pomalo pretvarao u patnju i tešku bol. Dijete u meni je raslo, a ja nisam vidjela izlaz i samo sam se pitala kako će to dijete odrastati s nasilnim ocem. Naposljetku sam učinila nešto zbog čega se i dan danas kajem: napravila sam pobačaj.

Fizička bol bila je beznačajna naspram boli duše koju sam osjećala danima, mjesecima i godinama. S mladićem sam se razišla, ali više nisam imala mirne sne i prospavane noći. Pobačaj me proganjao. Preispitivala sam se, pokajala sam se, ali grijeh me iz godine u godinu sve više uništavao i mučio. Krenula sam na ispovijedi, razgovore sa svećenicima, vapila sam i molila Boga da mi oprosti. Taj vražji čin je obilježio moj čitav život.

Milosrdan Bog nam oprašta sve grijehe oprašta, pa je oprostio i meni. Živo se sjećam onoga dana kada sam osjetila veliko olakšanje. Moj svećenik je rekao: „Djevojko, ti si taj grijeh iskupila”. To mi je bila mala utjeha mi je to bila, ali sam tada sebi obećala da ću živjeti s ciljem da svaku ženu i djevojku pokušam odgovoriti od tog vražjeg čina. Danas znam da je postojao izlaz, uvijek postoji izlaz.

Život koji raste u nama je neprocjenjiv. Život svakog djeteta je dar od Boga i znak da Bog nije digao ruke od nas grešnih ljudi. Žene, djevojke, čuvajte taj život i malo srce koje kuca u vama. Vjerujte, ne postoji sreća koja se može mjeriti s onim malim okicama koje vas pogledaju i u vama vide čitav svijet…

Danas sam majka dviju djevojčica, imam dobrog muža kojeg neizmjerno volim. Oni su moj cijeli svijet. Svakoga dana zahvaljujem Bogu što mi je pružio šansu. Zaista, samo Njegova ljubav može učiniti da sve procvjeta. On jest u središtu našeg života. Još uvijek osjećam grijeh pobačaja. Svaku večer pogledam prema nebu, pomolim se za njega. Znam da nas moj anđeo od gore gleda. Pitam se kakav bi danas bio: kakve bi mu bile okice. Nažalost, to nikad neću saznati.

Moj grijeh iz mladosti nije nestao za dvadeset minuta. To je grijeh koji me obilježio za čitav život i križ koji je jako teško nositi. Danas znam da je sretan svatko kome je život poklonjen, Bog je taj koji nam svima daruje život daruje i mi ljudi ne bismo trebali o tome odlučivati. Isus je otkupio sve naše grijehe na križu. Poklonio nam je vječni život, a ja molim za dušu svojeg anđela do našeg idućeg susreta u vječnosti.