Zamislite da s vašim sinom ide sve „kao po loju“, baš kao što ste planirali. Završava perspektivan studij farmacije, čeka ga uhodan obiteljski posao u Vinkovcima, omiljen je u društvu, popularan među djevojkama, mlad je i zdrav. Onda samo odjednom, kao iz vedra neba, odluči radikalno promijeniti svoj životni put. „Mama, ja se želim školovati za svećenika“, bile su riječi koje su gospođu Željku Iličić prije desetak godina, kako kaže, izbezumile. Još uvijek pamti svaki detalj telefonskog razgovora kada je doznala da njezin sin, danas popularni dominikanac Ivan Dominik Iličić, planira odbaciti sve za što se silno trudio i želi postati svećenik.

Bilo je ljeto. Gospođa Iličić toga je dana čistila apartman u Vrbniku na Krku kako bi sve bilo spremno za obiteljsko ljetovanje. Predvečer se poželjela razgovora sa sinom koji je u Zagrebu učio za ispite. „Iznenadio me je priznanjem da planira otputovati u Split kako bi razgovarao s jednim dominikancem o ulasku u njihov red. U tom trenutku doslovno mi se srušio svijet. Prvi poriv bio je da ga pokušam nekako odgovoriti pa sam sjela u automobil i krenula prema Zagrebu. Vozila sam kroz kišoviti Gorski kotar i kasno navečer stvorila se pred njim“, priča nam gospođa Željka. Pokušavala ga je odgovoriti, raspitivala se za tog oca Petra koji bi kao trebao odlučiti je li njezin sin kandidat za dominikanca. „Kada mi je Ivan rekao da je za tog svećenika doznao preko interneta, u očaju sam konstatirala da nitko ne mijenja svoj život preko interneta“, priznaje naša sugovornica.

Željka Iličić/ Foto Ćetković

Imam vam nešto za reći

Nekoliko godina kasnije i nekoliko stotina kilometara južnije druga majka suočila se s istim priznanjem. Jasna Klarica upravo je krenula pospremati suđe nakon ručka. Njezin suprug Miroslav i sin Luka, također prvorođenac, ostali su razgovarati za stolom. Tada je Luka izgovorio: „Majko, ćaća… Imam vam nešto za reći. Odlučio sam ići za svećenika.“ Majka je bacila kuhinjsku krpu na pod, zaplakala i odjurila u svoju sobu. Shvatila je kako su sve one priče, koje su danima dopirale do nje, očito bile istinite. Cijeli je grad je pričao kako njezin Luka ide za svećenika, a ona se neprestano zavaravala: „Što sve ljudima pada na pamet? Ma pričaju gluposti…“

Međutim, danas, desetak godina nakon Lukina priznanja, gospođa Klarica tvrdi da se zahvaljujući upravo njegovom zvanju ona ponovno obratila i zavoljela Crkvu. „Prije toga nisam poznavala Boga, a Crkvu sam doživljavala kroz prizmu nekih zatočenih svećenika odvojenih od vanjskoga svijeta. Kako će se moj Luka odreći svega što svijet nudi? On se voli družiti, zabavljati, pjevati i izlaziti…“, kaže nam. Obje naše sugovornice nisu znale da će njihovi sinovi upravo u toj Crkvi, kao njezini svećenici, osjetiti istinsku sreću i ostvariti slobodu koju mi, premda živimo „izvan samostanskih rešetaka“, možda nikada nećemo iskusiti.

Ivan Iličić, koji je kasnio imenu dodao redovničko ime Dominik, bio je dijete koje su njegovi roditelji čekali punih šest godina. Rođen je 24. travnja 1985. godine u Vinkovcima. Bio je živahan, ali i odgovaran i bistar dječak. „U osnovnoj je školi bio odlikaš pa je upisao matematičku gimnaziju u Vinkovcima, a poslije i studij farmacije u Zagrebu. Moglo bi se reći da je imao osiguranu egzistenciju jer sam vlasnica dviju apoteka u Vinkovcima. Na njemu je bilo samo da završi fakultet i prihvati se uhodanog posla…“, priča nam gospođa Željka. Međutim, Ivan je baš tog ljeta, prije nego što će započeti studij, otišao na hodočašće u Međugorje, gdje je doživio nešto što će najprije početi mijenjati njegovo srce, planove za budućnost, a kasnije i cijelu njegovu obitelj.

Kad nam Bog pobrka planove

Luka Klarica rođen je 1989. godine i odrastao je u Sinju. „Njegovo ponašanje na početku života nikako nije moglo upućivati da će jednom postati svećenik“, šali se majka Jasna. Za razliku od nekoliko godina mlađeg brata Krešimira, Luka je bio živahan i poprilično nestašan dječačić. U svemu se trudio biti najbolji, najbrži i najjači. „Neprestano sam strahovala da će mu se nešto dogoditi. Međutim, njegovo srce uvijek je bilo predivno. Bez obzira što je bio živahan, uvijek je bio pošten i omiljen među drugom djecom“, prisjeća se njegova majka.

U osnovnoj školi oduševio se košarkom pa je s 14 godina upisao ne toliko zahtjevnu Ekonomsku srednju školu kako bi imao dovoljno vremena za treniranje. Otac ga je svake večeri vozio na treninge u 35 kilometara udaljen Split. „Sve je bilo podređeno košarci. Luka se vrlo brzo pokazao jako talentiranim, pa je počeo nizati uspjehe…“ Nakon mature upisao je Pravni fakultet u Splitu. Ubrzo je uslijedio poziv u jedan mostarski košarkaški klub pa se preselio u Hercegovinu. Istovremeno je trenirao i polagao ispite. „Kasnije sam saznala da je Luka tada prolazio kroz buntovnički period kojega ja nisam bila svjesna jer je on živio u Mostaru“, priznaje gospođa Klarica. Ona se, kao i svaka majka, nadala da će njezin Luka pronaći neku djevojku, skrasiti se i osnovati obitelj. Sve se to kasnije dogodilo s mlađim sinom, koji joj je podario i unučad, ali Bog je s Lukom imao drukčije planove.

Jasna Klarica majka je svećenika Luke

Vratimo se ponovno Ivanu Iličiću. Njegova majka tvrdi kako je iz Međugorja došao promijenjen. „Ponašao se mirnije i zrelije, a prema bratu je bio pažljiviji… Mislila sam da sazrijeva. Naravno da nisam mogla znati kako je on već tada, prije nego što se preselio na studij u Zagreb, počeo promišljati o svećeništvu“, kaže gospođa Željka. Odjednom se počeo družiti s ljudima koji su išli na duhovne obnove kod profesora Ivančića i zanimati za hagioterapiju. Slušao je duhovnu glazbu i CD-ove s predavanjima profesora Ivančića. Majka je bila oduševljena s pozitivnom promjenom u njegovu ponašanju.

Istovremeno je osjećala da ta promjena nije samo plod zrelosti, nego i nekog njoj tada neshvatljivog procesa. Jednom prilikom je, ne znajući još za Ivanove planove, bila na krštenju sestrine unuke. Cijelu misu je proplakala jer je u srcu osjećala da „od starijeg sina neće dobiti unuče“. Onda je uslijedio telefonski poziv kada je saznala da Ivan želi postati svećenik. „Pazite, najprije mi je rekao da želi biti svećenik, a onda i da ide za dominikanca, a mi u Slavoniji znali smo samo za franjevce… Naravno da sam ga odmah pokušala odgovoriti“, priznaje. Najprije ga je potaknula da položi tri preostala ispita na farmaciji. Mislila je: „Tako ću mu dati kruh u ruke i završiti svoju zadaću.” Dominikanci su podržali njezin prijedlog i Ivanu objasnili da im se može pridružiti tek nakon diplome.

Potom je sina odvezla u Split na razgovor s ocem Petrom. Na povratku kući doživjela je nešto što joj je „dalo misliti“. Naime, njezin sin je izašao iz automobila u trenutku kada je pokraj njih projurio motociklist. Da je Ivan kojim slučajem izašao iz automobila sekundu poslije, tko zna kako bi završilo, a ovako ga je motociklist samo očešao. Ovaj je incident prošao bez ozbiljnijih posljedica, ali majka je tada, kako kaže, dobila dobru poduku. „Željka, što radiš? Bog ti je upravo pokazao da ga može uzeti kada hoće, a ti dramiš jer on želi ići za svećenika“, pomislila je. Bio je to trenutak kada je napokon počela prihvaćati Ivanov poziv.

Prihvaćanje Božje volje

Jasna Klarica objašnjava kako ona i njezin suprug nisu bili prakticirajući vjernici. „Nesretni komunizam je odradio svoje… Svi smo se nekako odmakli od Crkve, a na mise smo išli samo za Božić i Uskrs. Jedino je moj Luka kao dječačić nedjeljom sam odlazio na svete mise. U pubertetu je, kao što sam već spomenula, prošao kroz tu nekakvu buntovničku fazu, a onda se u 25. ili 26. godini naglo umirio“, prisjeća se. Bučan i energričan mladić odjednom je postao šutljiv. Svakoga dana odlazio je na svetu misu i na „nekakve susrete“ pokraj Splita. Gospođa Jasna priznaje kako je za sve okrivljavala mlađeg sina koji je otkrio zajednicu „Omnia Deo“ koju vodi don Josip Radić. „Zamislite da sam ja, koja danas svakodnevno odlazi na svetu misu, njih dvojicu kritizirala jer idu u crkvu?“ Ubrzo se dogodio onaj razgovor za stolom kada je saznala za Lukine planove koje tada nikako nije mogla prihvatiti, ali mu ih nije htjela braniti. Luka je već iduću jesen upisao studij teologije i odselio se iz Sinja. Majka je plakala svaki put kada bi dolazio kući i istovremeno se nadala da će odustati. Međutim, to se nikada nije dogodilo.

Dominikanac Ivan Dominik Iličić

Vinkovčanka Željka svjedoči kako je trebalo proći nekoliko godina da napokon prihvati Ivanov poziv. Njezin mlađi sin tada se šalio da nikada neće ići u Međugorje kako i on ne bi postao svećenik. Međutim, majčino srce počelo se mijenjati kada je počela redovito moliti i sudjelovati na svetoj misi. „Često svjedočim da sam Ivana najprije pustila razumom jer sam znala da ću ga inače izgubiti. A toliko sam ga voljela da ga nisam smjela izgubiti. Onda sam ga nakon dvije ili tri godine počela puštati srcem. Mislim da sam konačno prihvatila njegov poziv tek kada sam se prestala ljutiti i u sebi osjećati otpor“, priznaje. Patnju i ljutnju kasnije je, kaže, zamijenio ponos na sve dobro što njezin sin danas čini, posebice kao studentski kapelan i evangelizator na društvenim mrežama.

Sinjanka Jasna otpor je izgubila tek kada je 2020. godine, na poticaj sina, posjetila kuću zajednice „Omnia Deo“ u Vrbovskom, gdje je Luka boravio kao bogoslov. Dočekao ju je mladi svećenik don Tomislav Kutleša. „Dugo smo pričali i tada sam prvi put bila na životnoj ispovijedi. Zatim smo ušli u kapelicu, u kojoj je bio izložen Presveti oltarski sakrament. Svećenici su se počeli moliti nada mnom, tada sam osjetila posebnu Božju blizinu i ljubav, da je Isus uistinu živ, osjećala sam kao da me On grli i srce mi je pjevalo aleluja…“, priča nam. Toga dana se od sina Luke prvi put oprostila bez suza u očima. Dok joj je pogled lutao prema gustim borovim šumama Gorskog kotara, osjećala se radosnom jer je Gospodin njezina sina pozvao za svećenika.

Majčin blagoslov

Jeste li kada svjedočili roditeljskom blagoslovu na mladoj misi? To je onaj dirljivi trenutak kada roditelji polažu ruke i mole za svojeg sina. Mlada misa Ivana Dominika Iličića bio je poseban događaj o kojem se u Vinkovcima kasnije dugo pričalo. U grad su pristigli autobusi iz Zagreba, Splita, odasvuda… Grad je bio preplavljen nekim posebnim veseljem. Svuda se osjećalo oduševljenje, radost i zajedništvo. Prije početka svete mise gospođa Željka položila je ruke na sina i preporučila ga Majci Božjoj. „Molila sam našu Nebesku Majku da ga čuva na tom trnovitom putu, posebice u situacijama kada mu ja ne budem mogla pomoći“, kaže. Zatim se prisjetila svih plodova koje je ona, ali i njezina obitelj, primila kroz njegov poziv. „Moj sin mi je pomogao da zavolim ljude i kroz sve ove godine mi davao savjete koje je možda on trebao primiti od mene… Zbog toga poručujem drugim majkama, koje će se jednom možda naći u sličnoj situaciji, da se ne brinu. Samo neka se prepuste. Protiv Boga se ne isplati boriti. Osim toga, Bog koji ga je pozvao, sigurno će se brinuti o njemu.“

Majčin blagoslov don Luke Klarice

Gospođa Jasna također prepričava poseban dan, 28. kolovoza 2021. godine, kada se mnoštvo vjernika okupilo na Lukinoj mladoj misi u Svetištu Gospe Sinjske. „Kada sam ugledala nepregledno mnoštvo svijeta, osjećala sam ogromnu tremu, kao da su mi se odsjekle ruke i noge. Onda sam u toj gužvi ugledala njegovo lice. Vidjela sam posebnu i svetu radost… Pomislila sam kako sam bila sebična kada sam ga htjela zadržati za sebe. Nisam razmišljala o njemu… Moj sin je sada, kao katolički svećenik, napokon sretan! Majkama bih poručila da ne budu sebične, da u slobodi ljube svoju djecu i da im budu podrška u njihovim životnim odlukama“, poručuje gospođa Jasna.

Ovaj tekst je originalno objavljen u “Glasniku Srca Isusova i Marijina”.  Objavljen je uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.