Uvijek mi je bilo pri srcu vidjeti dijete uz majku, naročito kad ona pristupa k stolu Gospodnjem. Tada, pružajući majci Tijelo Kristovo, pogledam usput i njeno dijete i redovito se jedno drugome nasmiješimo kao da smo stari znanci. Da, volim djecu i djeca vole mene, ali ne volim se diviti njihovoj ljepoti, makar kako bila dražesna. Radije zapitam njihove mame jesu li dobra, poslušna i pobožna. Jednom ipak nisam tako postupio. Bilo je to za jednih davnih misija. U sakristiji me dočeka mlada majka. Držala je za ruku dijete od kakvih pet godina. Prekrasnih kovrčastih kosica i dubokih crnih očiju dijete me podsjetilo na Rafaelove anđelčiće. Spontano mi je izletjelo iz usta: “O, Bože, prekrasnog li djeteta!”

Kad danas razmišljam o toj svojoj riječi, nužno mi se nameće zaključak da sam je izrekao bez promišljanja, ali po nadahnuću Duha Svetoga, jer jedva što sam to izustio, majka je udarila u gorki plač. Očito, moja riječ je povrijedila neku njenu duboku ranu. Kad se isplakala, započela je svoju bolnu priču.

“U brak sam ušla s puno idealizma. Željno sam očekivala da postanem majkom. I tko sretniji od mene kad sam zaključila da sam u blagoslovljenom stanju. Ali jao! U četvrtom mjesecu trudnoće, u tom sudbonosnom mjesecu za sve mlade majke, jednog jutra osvanem sva prelivena žutilom, bila sam kao limun. Na liječničkom pregledu primarijus mi reče da trudnoću moram bezuvjetno prekinuti ako ne želim da mi dijete bude gluho, nijemo, slijepo, možda čak i deformirano.

Nastupili su najteži dani u mom životu. Svekrva i neke žene, tobože rodbina s muževe strane, dolazile su mi u posjete, da me tješe, a zapravo da me nagovore na pobačaj. Spominjale su mi i ono bolesno dijete koje se je onakvo rodilo – tako su barem one tvrdile – jer je i njegova majka u nošenju bolovala od žutice. I muž me molio i preklinjao da se odlučim na pobačaj, a kad se malo oporavim odlučit ćemo se na novo dijete. I, što da duljim. Pristala sam da uništim svoje vlastito dijete. Time sam uništila i svoj duševni mir. Kud sam god išla, činilo mi se da me moje dijete gleda i govori: “Majko, oduzela si mi očinji vid da ne mogu gledati svoga Stvoritelja.” Moje duševne patnje bile su tako nesnosne da sam u srcu tvrdo odlučila. Ako me u drugoj trudnoći zahvati i trostruko jača žutica, rodit ću svoje dijete makar i slijepo i deformirano. Prihvatit ću ga kao pokoru i zadovoljštinu za počinjeni zločin.

Nakon nepunu godinu dana doista sam ostala u blagoslovljenom stanju. Ali u četvrtom mjesecu trudnoće, baš kao i prvi put, prelilo me žutilo od glave do pete. I pritisci sa svih strana ponavljali su se iz dana u dan s još većom silovitošću. Ostala sam čvrsta i nepokolebljiva u svojoj odluci. Svakoj sam u lice rekla: “Bude li i slijepo, ja ću ga dvoriti, a ne vi!” Milom i na lijepe načine nisu me uspjeli pridobiti. Odlučili su to učiniti na prijevaru – silom. Poslije nabave nekih aparata, umjesto kući muž je krenuo u bolnicu. Shvatila sam o čemu se radi tek kad je stao, ali tada smo već bili okruženi s nekoliko bolničara. Sabrala sam se i odlučila da ne pravim scene, svoju sam odluku odgodila za pravi trenutak. U dubini duše bila sam uvjerena da ću se ponovno suočiti s onim istim krvnikom, koji me je onako hladnokrvno dočekao kod prvog pregleda i koji je zapravo bio glavni ubojica moga djeteta. I nisam se prevarila.

Već je sve bilo spremno za operaciju, samo sam trebala leći na operacijski stol i primiti narkozu. Još jednom iz sveg srca zamolim pomoć odozgo i bacim se na svog krvnika. Kao bijesna mačka grebala sam ga svugdje po licu, samo što mu oči nisam iskopala. Potpuno zbunjen mojim neočekivanim napadom, nije se ni pokušao braniti. Pobjegao je iz sale vičući: “Neka te đavao nosi!”

Nepunih pet mjeseci poslije rodila sam ovog anđela. Bog mi je bio više nego milostiv. Ne samo da se dijete nije rodilo opterećeno nikakvom manom, nego je, kao što i vidite, prekrasno. Bog je očito htio na ovaj način reći i meni i svim majkama da ne nasjedamo liječničkim prognozama kad se radi o biti ili ne biti naše djece. Osobno sam uvjerena da su naši krvnici u službi najvećeg neprijatelja našega naroda, koji i na ovakav, najperfidniji, način izvodi etnički genocid nad Hrvatima!”

Drago Kolimbatović, OP

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.