MARICA STANKOVIĆ: GODINE TEŠKE I BOLNE (2)

Badnjak u komunističkom zatvoru: Ugasilo se svjetlo, a mi smo tiho zapjevale božićne pjesme

“Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha. Ne, nikada iz moga pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši.” Ovim riječima započinje knjiga službenice Božje Marice Stanković u kojoj ova izvanredna djelatnica katoličkog laičkog pokreta opisuje svoje petogodišnje robijanje u požeškoj kaznionici. Marica Stanković piše knjigu kao da pripovijeda svojoj supatnici Mariji kojoj se izravno obraća na početku s uvodnim i na kraju sa zaključnim tekstom.[1] Naš će portal u sedam nastavaka objaviti ulomke ovog potresnog svjedočanstva i dragocjenog priloga o istini onoga strašnoga vremena o kojemu u posljednje vrijeme često slušamo neke drugačije priče. Ipak, više nego za povijest vjerničkih stradanja ovi će zapisi poslužiti kao snažno svjedočanstvo i primjer autentične vjere i istinskog domoljublja.

marica-stankovic1

Žene, koje su stanovale sa mnom u sobi, radile su na ekonomiji, prema tome nisam s njima imala nikakvih dodirnih točaka. Ipak sam u strahu pogledavala i gore i dolje, i desno i lijevo da otkrijem koja me od njih pazi i koja o meni izvješćuje. Taj sustav uhođenja i izvješćivanja nije bio star, počeo se razvijati prije nego što sam ja došla u logor. Upravniku Radiću dodijeljena su dva pomoćnika i zapravo udbaši Fumić i Anđelić i oni su bili oko i uho logora. Oni su stali postavljati mrežu uhodavanja, koja će se kasnije nepodnosivo razviti i obuhvatiti sve. Ali ja sam već i sada instinktivno osjećala da sam u toj mreži, da sam među osobama logora koje su naročito pažene i nadgledane.

Vidjela sam to i po ponašanju milicije. Osim opće brutalnosti, kojom su milicajke susretale manje više svaku logorašicu, prema “izabranima” pokazivale su još posebnu antipatiju i odvratnost. Gdje god sam se pokazala, svaka se usudila režati na mene. Ako sam s kojom logorašicom razgovarala, već je s kojega kuta zadrečala na me milicajka, a najviše Manda Župan. Ona je kao Hrvatica valjda htjela pokazati, da je “ortodoksna”. Druge su me zvale Stankovićka, ili stara, ili časna, jer su mnogi nakon našega boravka u sobici časnih sestara mislili da smo Nevenka i ja časne, ali Manda Župan me uvijek oslovljavala sa “ti babo”. Milicajka Leposava odnosila se prema meni prezrivo, Ankica grubo, Milka Zorić lukavo, ne bi li što čula o meni, a to je svakako bilo važno za njezino napredovanje. No najviše me je mrzila Milica Lalić.

Ona je uopće mrzila žene, mrzio ih je i Jovan Radić. On, koji se, kako dobro informirani kažu, gledao pred ogledalom da svaki njegov pokret bude zapanjujući i zatravljujući, prezirao je žene prezirom primitivca, koji drži ženu bićem drugoga reda.

Ali Milica Lalić i Dara Bursač mrzile su pakosno, đavolski. Nikad nije Milica Lalić prošla pokraj mene, a da se nije njezin pogled s ogavnošću okrenuo. Kao da sam strvina. Jednom, baš nekako u to vrijeme, rekla mi je, da sam “lupež”. I ta riječ spadala je u ljestvicu onih, poradi kojih sam toliko patila u logoru. Badava se govori: “Ne gledaj što ti se kaže, već tko kaže.” Mene su ti izrazi tako pogađali, ponizivali u meni čovjeka, da me i danas srsi prolaze.

No prijeđimo na moj posao u građevinskoj struci. Nosila sam na tragljama zemlju, cigle, crijep. Moram priznati da su mi majstori i žene išle na ruku. Kad su vidjeli da mi je taj posao pretežak, stavili su me da čistim cigle, vadim čavle i slično. Ti radovi nisu bili još normirani i išlo je nekako. Te godine bila je velika zima, no ja sam bila dobro odjevena. Kad su ti lakši radovi završeni a počeo pravi građevinski rad: nošenje betona, miješanje vapna, nošenje greda i slično, tad je moja znanica iz slobode Maja Kroupa nekako ishodila da sam s njom zajedno radila na planiranju. Žene su nosile zemlju, a ona i ja smo izravnavale neki nasip unutar kruga. Kad je to bilo gotovo, planirale smo veliku dvoranu u prizemlju novoga magazina.

U tome radu prošla je čitava zima. I po kiši, i po snijegu, i po blatu radile smo ovako, samo s tom razlikom, što sam ja, hvala mojim ukućanima, bila dobro odjevena i obuvena, a žene kojekako. K tome ženama se u poslu svašta događalo. Kad su nosile zemlju, nametale su si toliko koliko su mogle nositi. Gdjekoji milicajac, koji je kontrolirao rad, pustio ih je tako, a gdjekoji je upravo pomahnitao kad je vidio da na tragljama nije brdo zemlje. Bacio bi traglje i nogama gazio na njima zemlju, samo da bude što teže nositi. Među tim asovima milicajskoga roda najstrašniji su bili Milorad i Bogdan. Oba neurastenici, potpuno neodgovorni u pojedinim momentima. Bogdan je čak pušku uperio na jednu ženu, ali ipak ga uprava nije smijenila. Uprava bi se zapravo morala stidjeti, da ima takve milicajce, ali ne! Oni su, iako bez razbora, kao životinje, imali ulogu, da oduče žene od “saboterstva”, dakle: posve preodgojna uloga.

Mene su odmah u početku proglasili slabim radnikom, pomalo i saboterom. Ali inače je bio mir. I kad sam premještena u sobu br. 6 u kojoj su u većini bile intelektualke, i onda je bio mir. Ja sam se, doduše, jako čuvala i bila sam vječno na oprezu, ali ipak! Zima do ranoga proljeća 1949. prošla je mirno.

U sobi br. 6 provela sam i prvi Božić u logoru. Božićna borova grančica stigla je na vrijeme od kuće, a mojim supatnicama isto tako. Na Badnjak uveče okitile smo svoje krevete grančicama, upalile kraj njih svjećice i darivale se međusobno. Bilo je tu dražesnih stvarčica napravljenih od niti, koja se dobivala iz vate pa i drugih kojekavih sitnica. Kako smo civilno odijelo imale još uvijek kod sebe, to su logorašice parale i prekrajale kojekakve stare haljine, samo da bi svojim najbližima učinile kakav dar, koji rupčić, šal ili slično. A bilo ih je, koje su imale i jaslice. Učinile su ih iz kartona. Seljačka djevojka Manda iz Davora imala je najljepše jaslice. Izrezane su bile iz jednoga staroga Glasnika Srca Isusova u koji su njezini ukućani umotali čvarke.

Ja sam u sobi br. 6 spavala sa Zlatom Rudić, dobrom i zlatnom Osječankom. Ona je svojom skrbi mnogo pridonijela da nam Badnjak bude lijep.

Kad se u 9 sati ugasilo svjetlo, zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje siromašne ležaje.

U ožujku, upravo kad se snijeg stao topiti, pronašli su u ambulanti da imam visoki tlak i bila sam premještena u stalnu poštedu u zgradu. Kao i ono, kad sam ušla u baraku časnih sestara, mislila sam: sad ću imati mir. Nitko me više neće poslom mučiti.

Tako sam mislila i kad sam ušla među poštedarke, slabe, bolesne i iscrpljene žene. A mene je srce vuklo među mlade, dinamične, pa makar se mučila s njima po blatnom terenu i na debelom snijegu. Međutim, moja karijera u građevinskoj struci nije još bila dovršena. Srest ću se ja još s njom. Pošteda je bila tek mali intermezzo.

U prizemnoj sobi, svijetloj i dosta velikoj, smjestilo se oko 80 žena. U visokim dvokatnim krevetima, uglavnom po tri na krevetu. Dobila sam krevet na prvom katu između dvije žene. Možete misliti, kakvo je to bilo spavanje. Zapravo sam cijele noći sjedila na krevetu. I po danu se u toj sobi čulo stenjanje, a po noći su tek učestali kojekakvi glasovi od tihih jecaja do gromoglasnog hrkanja.

Bilo je tu seljačkih žena, neke već pri kraju, s teškim bolestima srca, astmom, visokim tlakom i svim onim kompliciranim stanjima u koje žene ulaze iza 50. godine. Bilo je tu građanki, gospođa sa sijedim glavama i neobičnim živčanim bolestima. I Marija Radić, snaha Stjepana Radića, bila je ovdje. I gđa Zdenka Cvenić. Sa svojim ogromnim tijelom uvijek je ležala poslije škole i razmišljala o svojoj djeci. A kad je dobila pismo sa skladnim rukopisom svoje male Đene ili nezgrapnim rukopisom maloga Dinka, tad su preko njezinih tamnih očiju pošle suze. Bila je ovdje i Zorka Zubović, dobra i draga Zorka, mlada profesorica, kćerka zagrebačkoga advokata dr. Šafara. Pa Zorica Pavlinić, koju su svi zvali Campica. Ona je bila nekada članica Križarskog sestrinstva u Kustošiji, dobra djevojka, ali potpuno uništena. Njezin i onako slabi vid u logoru je gotovo sasvim nestao, a uslijed nekoliko teških uzrujavanja u logoru izgubila je sposobnost hodanja. Dvije logorašice morale su je podupirati sa svake strane, a kad joj se stanje malo popravilo, opirala se na štap, duboko sagnuta. I medicinarka Maca Vincens bila je u tome odjeljenju.

Poštedarke nisu ništa radile. Većina njih nije imala smisla ni za čitanje. Seljačke žene molile su cijeli dan, a gradske su jadikovale i po stoti puta pripovijedale teškoće svojih života i gorki udes u ovom logoru. Sve su već bile gotovo po četiri godine u logoru kad sam ja došla među njih.

Najviše se molila krunica. Bilo je u sobi i nešto molitvenika, ali vrlo malo, jer iza tolikih premetačina i nije moglo mnogo ostati. Pa i krunice su odnesene. Ali za njih lako. Žene su se snašle na razne načine. Napravile su si krunice od špage, a zrnca od posušenog kruha. Snaša Kata, tamo negdje od Bjelovara, “Grossa”, udovica iz Like, premetale su takve krunice cijeli dan. Ali bilo je i takvih momenata, kad su i takve žene izgubile hrabrost. Previše je to dugo trajalo, previše!

Najzanimljivija osoba u poštedi bila je Kata iz Zagorja. Mlada žena, ali neuravnotežena. Svašta je govorila, svašta buncala, ali nikome nije činila zla. Majka troje djece. Pripovijedala je o užasnom postupku na UDB-i. Tukli su je i zlostavljali i to je valjda ostavilo trag na njoj.

Jednoga dana ušao je u poštedu Jovan Radić. Sve što je moglo, moralo je ustati, a one najnesposobnije bar su se pridigle. Kata ni makac sa svoga mjesta. To je bila velika povreda za Radića. Ne ustati. Ne dati mu čast. Ne pokloniti mu se.

“Šta se ti ne dižeš?” drekne Radić.

“Zašto bih se ja digla? Šta vi imate sa mnom?”, i kod toga se malo ironično nasmije. To je bilo za Radića previše.

“Tri dana teškoga rada”, promrsi kroz zube i izađe, a komandiri za njim. Što će biti s Katom?… Za čas evo komandira natrag.

“Siđi dolje!” poviče na Katu visoka, tuberkulozna milicajka Milka Novković. Nije bila uvijek zla, ali nekad se i ona povampirila.

“Neću! Zašto?” odgovorila je Kata.

“Siđi dolje.”

Ali Kata ni da se makne. Kleknula je i sjela na noge na krevetu prvog kata i gledala kako tri milicajke pred njom poskakuju.

“Siđi, tako ti ili ćeš vidjeti šta će biti.”

Tad skoči Leposava na krevet, ali Kata se i sad oprla. Nakon dužega hrvanja Leposava je konačno svali naglavce na zemlju. Kata padne i udari se i u onako smućenu glavu. Manda Župan bila je tu već s lancima. Omotaše ih oko Katinih ruku i odvukoše je.

Čitava je soba proplakala, tri kažnjenice su pale u nesvijest, a jecaji su se čuli još dugo. I meni se učini Kata, taj čas, kad su je milicajke vodile, nešto drugo nego Kata, obična seljačka žena i majka. U tom času učini mi se da je to Hrvatska koju kaljaju i blate pogane ruke i vode je svezanu i okovanu da joj sude. A ona ide bez riječi, smućena srca, smućene duše.

Još dugo su se iz samice čuli Katini jauci. Jesu li je tukli? Zlostavljali? Tko će to znati? Kad se vratila u sobu tek je pokazivala ožiljke od okova i tad je zašutjela sasvim.

I Hrvatska je zašutjela i šuti već dugo. Popljuvana, razderana, svezana, okovana.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD

Objavljeno: 1. listopada 2016.

Možda vam se svidi