Ove srijede Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu ponovno je ugostilo hodočasnike, ovog puta iz karlovačke župe Presvetog Trojstva. Nakon pobožnosti svetom Josipu koju je predvodio rektor Svetišta mons. Antun Sente, ml., uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Marko Ćosić, župni vikar Presvetog Trojstva, a đakonsku je službu vršio fra Ivica Berišić, đakon u franjevačkom samostanu u Karlovcu.

Pred kraj misnog slavlja svoje svjedočanstvo o vjeri u Boga i moćnoj zaštiti sv. Josipa dala je Slavica Šnur, redateljica i scenaristica dokumentarnog filma “Od toga dana“, koji obrađuje temu 386 ubijene djece u Domovinskom ratu.

“Poticaj da snimim film dobila sam u mojoj župi svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki. Bila sam na jednoj misi i bilo je krštenje djeteta. Jedna gospođa, mojih godina, koja je poput mene stajala u pozadini na ulazu od crkve, cijelo je vrijeme plakala. U jednom je trenutku izišla van i sjela na klupu ispred crkve. Vrata su bila otvorena. Izašla sam za njom te ju pitala boli li ju što, treba li nešto, možda vode… Odgovorila je da hoće malo vode. Tada mi je kazala kako je dijete koje se upravo krstilo vršnjakinja njezine kćeri koju je pokopala. Nastavila je i kazala kako je svoje dijete izgubila u Domovinskom ratu.”

“Taj sam dan došla na misu kao što to činim inače i kao što to čini većina nas. Bila sam loše volje i došla sam u crkvu nešto ‘žicati’ Isusa. Kao teško mi je i loše. Nakon što sam čula ovu uplakanu majku, shvatila sam zapravo koliko sam mala, slaba i zahtjevna. Tada sam odlučila snimiti film o roditeljima koji su izgubili svoju djecu. To je nezamisliva bol. Zaintrigirala me ta tema. Uskoro sam došla do podatka da je oko 402, a zapravo službeno 386 djece, poginulo u ratu. Osjećala sam sram jer ništa o tome nisam znala. To me zapravo motiviralo da uđem u duše i srca tih ljudi, da vidim kako se uopće može živjeti i funkcionirati nakon gubitka djeteta. To mora biti tema. Počela sam skupljati građu, montirati i slagati film. Sve je trajalo oko dvije i pol, tri godine. Bio je to zahtjevan i težak proces.”

“Roditelji koji su izgubili djecu zahvalni su zbog snimljenog filma, a zapravo sam ja njima zahvalna. Zanimljivo mi je bilo vidjeti da su roditelji koji nisu u vjeri puno teže prihvaćali gubitak djeteta. Kod njih se vidio nemir, potreba za prozivanjem, za razliku od onih roditelja koji su u vjeri. Osobito kada sam upoznala dvije majke shvatila sam koliko sam i sama slaba i koliko je moja vjera vrlo, vrlo tanka. Kada imate nasuprot sebe ženu Smilju kojoj su ubili kćer, djevojčicu od devet godina i sina, dječaka od osam godina te muža, koja je u jednom trenutku ostala bez cijele obitelji i koja nakon toga odlazi u Afriku brinuti se o djeci koja nemaju roditelje, koja ide na misu i misu prikazuje za ljude koji su joj pobili obitelj, daje im oprost, počnete preispitivati svoju vjeru. Takvu razinu ljubavi može dati jedino vjera! Tu sam shvatila koja je vrijednost, jačina i snaga vjere.”

I ove je srijede svetište bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta/Foto: Nacionalno svetište sv. Josipa

“Kad sam jednu drugu krasnu majku Anu Bokun pitala kako se odupire depresiji odgovorila mi je kako njenog Đure više nema, ali hvala Bogu. A ja joj kažem: ‘Kako hvala Bogu? Kako možete zahvaljivati Bogu, nemate dijete…’, na što mi ona odgovara: ‘Znate, Slavice, ovo je dolina suza, ovo će sve proći, moj Đuro je kod Gospodina i ja znam da se Gospodin za njega skrbi.’ U njoj nema mržnje, vedra je. Ona nosi svoju bol, ali i veliku količinu ljubavi.”

“Nažalost ovakve priče danas nisu hit. Više pozornosti privlače šarene laži i lažne iluzije. Premalo ima sadržaja koji mogu ljudima pomoći u ovom svijetu blještavila i ludila. Radeći film padala sam više puta, nisam imala više snage. Trebalo je to stalno slušati i gledati u montaži. Počela sam sanjati pokojnu djecu i u jednom momentu rekla mužu da film nikada neću završiti, da ga više ne mogu raditi. Tim više što nisam dobila podršku ni od Hrvatske televizije, ni od Ministarstva kulture, ni od bilo koga drugoga. Da nije bilo mog muža, film ne bi bio zgotovljen. Stoga taj film muž i ja ne zovemo projekt, već ga doživljavamo kao naše poslanje i zahvalna sam Bogu na tome. Svaki put kada sam htjela odustati poslala bih poruku Ani Bokun ili Smilji Baković koje su u vjeri i molila ih da se mole da dobijem potrebnu snagu. Zanimljivo, ja njih molim da one mole za mene, koji je to paradoks. Na kraju, film je dobro prošao. Došla je cijela Vlada. Film je prikazan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu prvi put i drugi put u HNK u Zagrebu. Tada mi je jedan stari profesor povijesti rekao da bi ga trebalo uvrstiti u školski kurikulum, kao odgojno sredstvo današnjoj djeci koja su nesretna kad ne mogu dobiti mobitel. Naravno i tu su se javili problemi. Sjećam se da sam tada na Facebooku naišla na molitvene zajednice. Pisala sam im i molila za molitvenu pomoć. Vrlo brzo nakon toga stiglo je rješenje kojim je spomenuti film uvršten u školski kurikulum i prikazuje se u predmetima povijesti, hrvatskog i vjeronauka.”

“Mislim da je dobro da i djeca vide taj film jer koliko god je težak također je i vrlo ljekovit. Nakon gledanja filma shvatit ćete koliko vas dragi Bog voli, shvatit ćete koliko su irelevantni i tako minorni naši mali sitni problemi poput izgubljenog novčanika, oštećenja na autu, sve je to zapravo nadoknadivo, a ljudski život, djetetov život je doista nenadoknadiv.”

Foto: Nacionalno svetište sv. Josipa

“Zanimljivo je i to kako sam u početku vrlo smiono mislila da sam jako pametna, talentirana, važna te da ću lako napraviti spomenuti film, međutim svaki put kada je zapelo ni jedno moje svjetovno, intelektualno ili znanstveno umijeće nije donijelo rješenje. Rješenje je uvijek bilo poslano od Boga. Radeći film shvatila sam da zapravo ništa nije moje, već da sam samo bila alat u Božjim rukama. Stoga to nije moj film, to je Božji film. Zahvaljujući osobnoj molitvi i molitvi drugih za mene.”

“Moja majka i baka, koja je uvijek hodala s krunicom, puno su se molile za mene. Posebno su se molile da dobijem dobrog muža koji će paziti na mene i moje dijete. I doista, Bog mi je poslao ‘mog svetog Josipa’, to je moj suprug bez kojeg ni ovaj film ne bih mogla napraviti.”

“Kao što je sveti Josip bio u skrovitosti, i u skrovitosti je pomagao mnogim ljudima s nebeske visine, tako mislim da je njegovo djelo snimanje filma ‘Od toga dana’. To da sam se baš tada našla u crkvi svetog Josipa kada i majka poginulog djeteta i da sam s njom zapodjenula razgovor i dobila ideju o filmu, a opet sve u tajnosti koja je jamčila izvornost bez nekih utjecaja, da sam bez pomoći institucija uspjela snimiti film jasno mi pokazuje da je sve vodio sveti Josip”, zaključila je svoje svjedočanstvo Slavica Šnur.

Film “Od toga dana” možete pogledati OVDJE.