POJAČANJE U TIMU BITNO.NETA

Rašeljka Zemunović nakon RTL-a i Telegrama dolazi na Bitno.net, a ovo je njezina priča: Gdje sam sve postavljala pitanja

Od danas je tim našega portala veći za još jedno ime. Novinarka Rašeljka Zemunović, koja iza sebe ima iskustvo rada u brojnim svjetovnim medijima, svojim će prilozima zasigurno profesionalno i duhovno obogatiti sadržaj našega portala koji svakodnevno pripremamo za vas. Kao neku vrstu upoznavanja s njom, dragi čitatelji, objavljujemo ovaj tekst – svjedočanstvo koje je napisala i u kojemu opisuje kako je uspijevala pomiriti svoju vjeru sa zadaćama i zahtjevnostima rada u svjetovnim medijima. Kao i svako drugo iskreno svjedočanstvo, osim o duhovnom putu onoga koji ga piše/izriče, ovaj tekst govori i o situacijama ili duhovnim stanjima u kojima se može naći svatko od nas. Rašeljka, dobro nam došla!

rašeljka zemunović

Foto: Facebook

Bila je sredina srpnja 1986. godine.

Nas sedmero Kekeza utrpali smo se u novi Wartburg, automobil koji smo tada, nakon što je Škoda odradila svoje, doživljavali kao limuzinu. Prije puta tata se pripremio. Izračunao je najbrži i najekonomičniji put. Mama je u prtljažnik stavila veliku zdjelu pohanaca, plastičnu posudu s kriškama svježe paprike i dvije štruce narezanog kruha. Krenuli smo prema moru, ako se tako može nazvati Šestanovac, koje od prvog mjesta na moru, 16 kilometara udaljenih Brela, dijeli biokovski masiv.

Zapravo smo putovali prema Zagori, do koje se tada najbrže stizalo preko Bosne, odnosno Bihaća, Drvara i Tomislavgrada. Tata je vozio polako, a mama je sjedila pored njega. Nas petero smo se poredali na zadnjem sjedištu. Najprije smo se posvađali, a mama nas je bezuspješno pokušavala umiriti. Zašutjeli smo tek nakon što se tata zaustavio na prvom parkiralištu i ozbiljnim tonom zaprijetio: “Ako se istog trena ne smirite, vraćamo se za Zagreb.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prva pitanja počela su na pola autoceste Zagreb-Karlovac, odmah nakon izlaza za Jastrebarsko. Zvonka je zanimalo kada je izgrađena autocesta, Hrvoje se raspitivao kad ćemo ručati, a ja kako se zove dio Hrvatske kojim prolazimo. Tata, koji je već tada znao za valjda svaki zaselak u zemlji, bio je pripremljen za torturu koja se ponavljala svake godine. Strpljivo je odgovarao na pitanja, dok ga je mama svaki čas prekidala: “Vinko, pazi na cestu.” Tek sam kasnije, kada sam i ja postala roditelj, shvatila koliko je ljubavi potrebno kako bi pratio kolonu ispred sebe i istovremeno s entuzijazmom odgovarao na dječja, često besmislena pitanja, ili kako smo ih mi nazivali „pitanja radi pitanja“. “Tata, gdje se točno nalazi granica Hrvatske i Bosne? Mama, kada ćemo vidjeti Buško Blato? Tata, jel’ ono Biokovo?”

Nekoliko godina kasnije na sličan način dosađivala sam svojoj profesorici iz kemije. Naime, u petom razredu osnovne škole mama me je upisala u klasičnu osnovnu školu, koja se nalazila u centru Zagreba, pa sam svakoga jutra do škole putovala tramvajem. U sedmom razredu društvo mi je vrlo često pravila fina zagrebačka dama, moja profesorica kemije, gospođa koja je također pokazala razumijevanje za sve moje interese. Put je trajao 45 minuta, dovoljno da iz nje izvučem sve o bivšim učenicima, hobijima, knjigama, ali i kako se priprema na nastavu.

Jednom prilikom sam joj priznala da ne volim kemiju. Nije mi bilo jasno kako nekoga može zanimati nešto što nije okom vidljivo. Gospođa se nasmiješila, odmahnula rukom i proročki konstatirala: “Nema veze, to ti u životu neće trebati kada ćeš ionako biti novinarka. Samo te molim da budeš pristojna.”

Prvu priliku za postavljanje novinarskih pitanja dobila sam krajem devedesetih, kada sam počela honorarno raditi na državnoj televiziji.

Na poslu sam se pojavila bez ikakvog iskustva i s prilično sramežljivim pristupom. Prvih nekoliko dana s oduševljenjem sam proučavala proces produkcije televizijskog priloga, od snimanja na terenu, pisanja teksta do montaže. Sjećam se kako sam, prolazeći prisavskim hodnicima, često naletjela na velika televizijska imena. Oni me, naravno, nisu ni poznavali, ali ja sam ih, vjerojatno zbog toga što sam ih godinama gledala na TV-u, poželjela pozdraviti i pitati ih kako su, što ima novoga. To su uglavnom bili bivši ratni reporteri, zbog čije sam hrabrosti, uostalom, i sama, još početkom srednje škole, konačno shvatila čime se želim baviti. Dojmio me se dramatičan glas Siniše Glavaševića koji je u telefonsku slušalicu opisivao teške trenutke neposredno prije pada Vukovara.

Htjela sam biti poput njega, neustrašiva, novinar koji je spreman riskirati život za istinu, za priču, za odgovore, osoba koja će mijenjati svijet. Sjedila sam u redakciji, za svojim stolom, i sanjarila kako ću i ja jednom pratiti visoku politiku. Zamišljala sam se na Markovu trgu s mikrofonom u rukama, u društvu važnih ljudi, kojima postavljam provokativna pitanja, tvrdoglavo inzistirajući na odgovorima. Međutim, u potpunoj suprotnosti s mojim pomalo djetinjim snovima, sljedeće dvije godine na HTV-u sam pratila rad zagrebačke Čistoće, regulaciju gradskog parkinga i slične komunalne teme. Objavljivala sam kratke, jednominutne priloge, koji su se redovito emitirali na kraju emisije.

Urednica Zagrebačke panorame jednom me je poslala na snimanje prosvjeda stanovnika zagrebačke Dubrave zbog neasfaltirane ceste. Gacala sam po blatu i sama sebi ponavljala kako moram biti strpljiva. “Svi su ovako počeli. Samo je pitanje trenutka kada će mi krenuti.” Međutim, prolazili su mjeseci, a ja sam i dalje potpisivala priloge koji nisu bili nimalo glamurozni. Danas, kada razmišljam o svojim počecima, zahvalna sam što sam prošla klasičnu novinarsku školu i dobila priliku inzistirati na odgovorima, meni tada nebitnima, ali drugima itekako važnima.

Od 2000. godine moja karijera se nastavila u političkom tjedniku Fokus. U početku sam pisala društvene i teme iz kulture, ali ubrzo sam počela pratiti visoku politiku, odnosno rad Vlade i Sabora. Sa saborskom pressicom u ruci osjećala sam se jako važno. Napokon sam mogla komunicirati s moćnim ljudima, političarima, onima koji predstavljaju vlast. Bila sam uvjerena kako im postavljam jako bitna pitanja. U to vrijeme nisam slijedila savjet svoje profesorice iz kemije. Moja pitanja nisu bila pristojna, štoviše, bila su direktna i provokativna, a često i drska.

Imitirala sam starije kolege i tražila odgovore, koje nisam dobila. Vraćala sam se u redakciju uvjerena da sam odradila sjajan posao. Uredniku bih se pohvalila kako sam od sugovornika uspjela izvući nešto novo, konkretno, ekskluzivno. Zatim bih sjela za kompjuter, preslušala razgovor i shvatila kako sam opet prevarena. Političari su odgovorili na moja pitanja. Bili su opširni, naglašavali su pojedine važne dijelove, pritom su me značajno pogledavali, ali mi zapravo nisu ništa konkretno rekli. Pričali su u floskulama koje ja, s premalo iskustva, tijekom razgovora nisam bila u stanju prepoznati.

Tijekom rada u Fokusu dogodilo se moje obraćenje, odnosno onaj trenutak kada sam kao tradicionalni vjernik doživjela osoban susret s Isusom. Bio je to susret koji je promijenio sve, kako moje privatne tako i profesionalne prioritete. U profesionalnom smislu, shvatila sam da je posao poslanje, kroz koje Mu mogu na poseban način služiti. U Fokusu sam stekla vrlo važne ljude u svojem životu, najbolje prijatelje, koji su me kasnije podržavali u najtežim situacijama i kod kojih sam tražila savjet prije svake velike odluke. U Fokusu sam upoznala svojeg budućeg muža, ali i kumove svojih sinova. Svi ti ljudi su se, nekako istovremeno sa mnom, u Fokusu obratili. Naša zaljubljenost, gorljiva ljubav, rezultirala je molitvenim susretima, u kojima smo kao prijatelji i kolege zajedno molili, svoj posao predavali Božjem vodstvu.

Svi smo bili svjesni da ćemo kao vjernici, koji rade u svjetovnim medijima, često nailaziti na iskušenja. Jednom je našu grupicu zanesenjaka na razgovor pozvao profesor Tomislav Ivančić. Posjeo nas je oko stola, ponudio kolačima i započeo razgovor. Pričao nam je o izazovima koji nas očekuju. Govorio je novim trendovima senzacionalističkog novinarstva u kojemu vjernici teško mogu ostati dosljedni svojim uvjerenjima. Odjednom je promijenio smjer razgovora: “Blago vama! Kakav samo prostor za evangelizaciju imate.” Bila sam razočarana. Pomislila sam kako nas ovaj svećenik uopće ne razumije. Pa upravo smo mu objasnili da u novinarstvu vlada ozračje u kojem nije poželjno spominjati Isusovo ime, a on nam priča o nekakvoj evangelizaciji.

Profesor je prekinuo moje misli: „Od vas nitko ne očekuje da u svakom tekstu spominjete Isusa nego da donosite njegovu poruku.” Ustvari, dao nam je recept kako u svjetovnim medijima ostati dosljedan svojim uvjerenjima. Moj urednik bio je Goran Andrijanić, današnji izvršni urednik portala Bitno.net, čovjek koji je prošao obraćenje zajedno sa mnom. On je i prije obraćenja imao visoke moralne vrijednosti, talente i širinu, osobine koje je Bog kasnije koristio na nevjerojatan način. Kroz Goranovo obraćenje prvi put sam doživjela Božju snagu, odnosno njegovu sposobnost radikalnog mijenjanja čovjeka. Naime, stari Goran je imao, hm, prilično težak karakter, a nakon susreta s Isusom pretvorio se u drugog čovjeka. Naše rasprave su ostale glasne i intenzivne, ponekad i na rubu svađa, ali novi Goran je poslije takvih incidenata duboko promišljao o svakoj izgovorenoj riječi, a posebice o svojemu tonu. Sljedećeg jutra bi se pojavio u redakciji, pozvao me na stranu i kao znak pomirbe iz torbe izvadio Milku.

Početkom 2004. godine Fokus je zapao u ozbiljne financijske probleme. Znali smo da je pitanje trenutka kada će prestati izlaziti, pa smo počeli intenzivno moliti za nove poslove. Bog nam je odgovorio brzo, ali i neočekivano. Jedan kolega se zaposlio u Jutarnjem listu, drugi u Globusu, treći u Nacionalu, a ja na RTL-u. Svi smo dogovorili znatno bolje uvjete rada. Premda sam bila svjesna kako prelazak na RTL za mene znači napredak, bila sam zbunjena. Boga sam pitala: “Bože, zar ti zaista želiš da radim na RTL-u? Ondje će mi biti još teže ostati vjerna.” Odgovorio mi je kroz Sašu Ćetkovića, jednog sjajnog fotografa i dobrog čovjeka, kojemu sam povjerila svoje strahove. Saša me je razuvjerio: “Svjetlo jače sja u mraku.”

Na RTL-u sam provela sljedećih 11 godina, gdje sam radila kao novinar u magazinskom, a ponekad i u informativnom programu. U tom razdoblju sam, kako često kažem, odrasla. Udala sam se, postala majka dvojice dječaka i riješila stambeno pitanje. Prvih nekoliko godina bila sam previše bojažljiva, vjerojatno zbog mladosti, neiskustva, ali i nedovoljnog pouzdanja u Gospodina. Sjećam se kako sam doslovno strahovala od svakog zadatka. Zamišljala sam scenarije u kojima odbijam odraditi zadatak, koji se protivi mojim uvjerenjima, a nakon toga urednik me šalje u kadrovsku po radnu knjižicu. Međutim, s vremenom sam počela primjenjivati savjet pokojnog profesora Ivančića. Svakom prilogu sam postupala mudro, trudila sam se da moje priče uvijek budu profesionalne i zanimljive, ali i da ne budu kontradiktorne mojim stavovima.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Godine 2014. na RTL-u se pojavila jedna televizijska zvijezda, Daniel Delale, čovjek koji je godinama pratio show business, novinar kojega su svi povezivali sa žutilom. Postavljen je za urednika magazinskog programa, odnosno mojeg direktnog šefa. Dočekala sam ga s predrasudama. Pojavili su se oni stari strahovi, kako će upravo on zaustaviti moj, odnosno Ivančićev modus operandi. Mjesec dana nakon što je preuzeo redakciju, pozvao me je na kratak razgovor. “Čuj, Rašo, mi smo katolička zemlja, a izgleda da naše gledatelje zanimaju takve teme. Ajde se posveti crkvenim temama”, rekao je. Bila sam oduševljena. Čovjek mi je upravo dozvolio da na liberalnoj televiziji objavljujem kršćanske priče, a pritom je naglasio kako mi u tome daje potpuno otvorene ruke. U sljedećih nekoliko mjeseci producirala sam nekoliko zanimljivih priloga o duhovnoj glazbi, svećenicima i laičkim pokretima. Objavila sam prilog o jednom bivšem novinaru, koji je u svojim tridesetima odlučio postati redovnik. Fratar je u prilogu otvoreno pričao o svojem zvanju i životu u samostanu. Daniel mi je kasnije rekao da je prilog o fra Siniši Puciću postigao odličnu gledanost.

Prije tri godine, u proljeće 2015. godine, osjetila sam da je ponovno došlo vrijeme za promjene. Stresan posao na televiziji i brojna službena putovanja previše su utjecali na moju obitelj. Željela sam više vremena provoditi sa svojom djecom. Zbog toga sam odlučila prijeći u Telegram, portal koji je svojim pristupom temama postavio nove standarde na medijskoj sceni. Sjećam se kako sam prvih dana na novom poslu ponovno imala brojna pitanja: “Što se od mene ovdje očekuje? Kako ću se snaći u novoj uređivačkoj politici?”

U Telegramu sam bila autor u rubrici Velike priče. Pisala sam duge tekstove, kojima su prethodili iscrpni razgovori, ponekad jako emotivni. Moji sugovornici su mi se otvarali, prepričavali svoja teška iskustva, povjeravali se, dijelili svoju intimu. U Telegramu sam profesionalno najviše napredovala, a od svojih sugovornika vjerojatno dobila najkonkretnije odgovore. Uređivačka politika portala nije uvijek bila bliska mojim svjetonazorima kao ni novinarski zadaci koji su stajali preda mnom, ali ja sam se uporno pokušavala pridržavati savjeta profesora Ivančića, što je ponekad bilo teško. Bogu sam govorila: „Zašto mi malo ne olakšaš?“ Onda sam shvatila da ne želim, ili iskrenije, nemam više snage stalno tražiti nove načine za prenošenje Isusove poruke u svjetovnim medijima. Počela sam moliti za posao u nekom kršćanskom mediju, u kojem više neću manevrirati između uređivačke politike i svoje savjesti, što sam radila posljednjih dvadeset godina. To je bila moja odluka, moj izbor novog puta, čime, naravno, ne želim obeshrabriti vjernike koji djeluju u svjetovnim medijima, nego, štoviše, želim im još više snage i ustrajnosti.

Prošloga tjedna Bog je odgovorio na moje molitve. Na čudesan način pozvao me je da se pridružim redakciji portala Bitno.net. Moja odluka na prvi pogled djeluje nepromišljenom, jer prelazim u neizvjesnost s kojom se suočavaju svi neprofitni mediji u Hrvatskoj. Ali, Bog je još od kraja devedesetih strpljivo odgovarao na moja pitanja, pa čak i onda kada njegove odgovore nisam mogla razumjeti i prihvatiti. Sada je došao trenutak kada ja Njemu moram dati odgovor. Bitan odgovor.

Prije nekoliko dana uključila sam se u Facebook grupu Uredništva portala Bitno.net. Baš toga jutra započela je jedna žustra rasprava. Ton razgovora me je iznenadio, možda i uplašio. Naime, jedan od članova uredništva je objavio post ispod kojega se zaredalo stotinjak odgovora. Svi članovi uredništva su otvoreno, bez imalo okolišanja, debatirali o jednoj temi. Svoje stavove su branili vrlo energično. Rasprava je potrajala nekoliko sati. Moj mobitel je konstantno vibrirao. Kada je rasprava napokon završila, osjetila sam nevjerojatan mir zbog svoje odluke. Taj mir je bio osjećaj koji sam tražila u brojnim redakcijama. Mir koji je došao s ekipom „svadljivaca“ koji analiziraju, promišljaju i raspravljaju o temama iz crkvenog, političkog i društvenog života. Redakcija u kojoj bih mogla ponovno dobiti čokoladu.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. veljače 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi