Ovo što ću sada ispričati treba poslužiti na najveću čast Bogu, u zahvalu ocu Piju, a možda i za jačanje tvoje vjere.

Godine 1953. ležao sam na samrti od posljedica dugogodišnjeg zarobljeništva u Sibiru. Došao sam kući teško bolestan. Te godine imao sam strašan pad na leđa. Pluća su mi se jako oštetila i dva je puta došlo do izljeva krvi u pluća. To je sve bilo praćeno groznicom. A srce je bilo još slabije. Po iskazu liječnika imao sam oštećenje srčanog mišića u visokom stupnju. Osim toga, bili su zahvaćeni i oba bubrega, jetra, slezena, žuč i sve žlijezde. Gotovo da nisam mogao govoriti glasno. Bio sam na samrti. Primio sam sakramente.

No, iznenada usnuh jedan san. Vidio sam oca Pija. Dao mi je do znanja da trebam doći k njemu. Kada sam se probudio, pomislio sam: Istina je, jednom je živio neki sveti svećenik u Arsu, zatim sveti Franjo i drugi sveti. Kada mi danas o tome čitamo u knjigama, zavidimo ljudima koji su hodočastili k njima i bili sretni što vide te svete ljude i s njima razgovaraju. A sada živi otac Pio, koji nosi Isusove rane, no mi ipak nehajno prolazimo pokraj njega. Već je bezbroj hodočasnika primilo obilne milosti po njegovu zagovoru, a mi, koji ne obraćamo pozornost na njega, idemo praznih ruku. Ja sam prije toga znao samo toliko da postoji neki otac Pio koji nosi Isusove rane. Ali o svemu ovome o čemu sam vam pričao nisam ništa znao.

I tada osjetih čežnju da vidim toga čovjeka prije svoje smrti. U toj želji, htio sam otputovati onamo. Kao nekim čudom, dogodilo se da sam mogao krenuti na taj put iako sam bio na samrti. Bilo mi je svejedno hoću li umrijeti u Beču ili u Italiji. Put me stajao mnogo žrtava, ali sam naposljetku stigao do oca Pija. Kada sam ga ugledao, bio sam duboko potresen. Posavjetovaše me da bih i ja trebao ići kod njega na ispovijed, iako sam loše govorio talijanski. Poslušao sam i poslije duljeg vremena došao sam u ispovjedaonicu. Poslije svete ispovijedi reče mi otac Pio tužno i s mnogo boli: „Vaša je bolest neizlječiva. Vama više nema pomoći, morate umrijeti.” I pokaza mi, kako bih ga bolje shvatio, sva bolna mjesta na tijelu.

To me tako duboko potreslo, zato što je otac Pio sve to znao. Tko mu je to rekao? Nastade duga stanka. Tada reče: „Ne, vi nećete umrijeti.” Još jednom mi pokaza rukom i pritom reče: „Ja ću preuzeti na sebe sve vaše boli i patnje, i vi ćete ozdraviti.” Bio sam toliko izvan sebe da nisam mogao reći ni „hvala” ili „Bog vam platio”. On je ustao i izišao iz ispovjedaonice, jer sam ja bio posljednji na ispovijedi. Dugo sam bio izvan sebe zbog toga događaja.

Noću sam opet usnuo san u kojemu sam vidio dva mladića kako pokraj mene pronose oca Pija na nosilima. Ležao je u užasnim bolovima, u posljednjim trzajima pred smrt. Pogledao me tužno, ali i milo, i dao mi je do znanja… kao da je htio reći: „Pogledaj ove užasne bolove, koje ja podnosim, kao i smrt, jer ležim u posljednjim trzajima. Sve to moram lagano preuzimati na sebe”. Ukratko, ja sam opet zdrav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Wagnera “Potresno svjedočanstvo o ocu Piju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.