U lipnju 1919. doktor Romanelli prvi je put posjetio San Giovanni Rotondo i duboko se sablaznio kada je zaključio da Padre Pio rabi parfeme.

Pa to nije uobičajeno za jednog izmučenog i stigmama „ovjenčanog“ kapucina! I to sigurno nekakav „skup i kvalitetan“ parfem jer se u cijeloj redovničkoj ćeliji osjetio taj „neobičan i ugodan“ miris. „Dar neke dobre duše“, promrmljao je doktor i otišao povjeriti svoje sumnje ocu Valencijanu, koji mu se nasmijao u lice i rekao: „Kapucin i parfemi! Samo bi još to trebalo. Vidite kako u svijetu nastaju priče o nama! Dozlaboga dosadne priče. Niente profumi (Nikakvi parfemi), dragi doktore. To miriše krv padre Pija.“

Doktor Romanelli odmahnuo je glavom. Još jedna legenda o fratru. Kada se krv raspada, ima neugodan miris! A „rane“ Padra Pija obilno krvare i prkose svim zakonima higijene.

U namjeri da se oslobodi sumnje opet je otišao u redovničku ćeliju Padra Pija i duboko se razočarao. Nije bilo nikakva mirisa, ni ugodna ni neugodna. Uzalud je udisao. Ništa.

Olfaktivne iluzije rijetke su i teško objašnjive. Znanost na tome području još nije izrekla posljednju riječ. Dva je dana hodao i njušio kao pas, podignute glave. Ništa.

Prije odlaska, dok se zamišljeno penjao stubama samostana, najednom ga je snažno zapuhnuo onaj isti parfem. To je trajalo samo nekoliko sekunda, ali sasvim dovoljno da se u liječnikovu duhu javi novo pitanje. Nekoliko dana poslije toga, u izvješću provincijalu napisao je: „Budite ljubazni i zabilježite, prečasni oče, da nije u pitanju autosugestija. Ponajprije, nitko mi nije nikada spomenuo tu pojavu, a osim toga, da je to bila autosugestija, taj bih miris osjetio cijelo vrijeme ili više puta, ali ne u tako dugim razmacima. Ovo izjavljujem iskreno zato što smo skloni teško objašnjive pojave nazivati sugestijom.”

Poslije doktora Romanellija bilo je još ljudi koji su se borili s istom poteškoćom. Najbolje testove podario nam je doktor Festa iz Rima, koji od rođenja nije imao osjetilo njuha pa su njegovi testovi nedvojbeni.

Po završetku svoje „istrage” u San Giovanni Rotondu, dok se vraćao u Rim s „uzorkom” rublja uprljanog krvlju iz „rane rebra” Padra Pija, sa željom da taj uzorak podvrgne laboratorijskoj analizi, njegovi su se suputnici odjednom pogledali i upitali ga: „Što to tako fino miriše? Izvrstan parfem! Što bi to moglo biti? Ne sliči ni jednom poznatom mirisu.”

Doktor se naočigled zabavljao. On nije osjetio nikakav miris. No, bila je to izvrsna prilika da pokuša preciznije odrediti osjete putnika.

A oni su uzalud tražili ime toga neobičnog parfema. Nisu se mogli složiti ni oko jedne nijanse. Ambra? Ljubičica? Suncokret? Nard? Tamjan? Jasmin? Rasprava se zagrijavala. Vlak je vozio sto na sat i samo je propuh mogao uništiti miris parfema! To je trajalo petnaestak minuta. Zatim je taj neobični miris iščeznuo pa su promijenili temu.

Zbunjeni doktor Festa ponovio je „testove”. Namjerno je čuvao to rublje u ladici svoga stola. Među bolesnicima koji su mu dolazili sljedećih dana neki su bili iznenađeni „tim predivnim parfemom” pa su se raspitivali o njegovu podrijetlu i imenu. Neki nisu ništa osjetili, ali ne zbog toga što nemaju razvijen osjet njuha.

Za pedeset godina broj svjedoka i ljudi koji su osjetili taj miris toliko se umnožio da se više ne može posumnjati u tu neobičnu pojavu, iako se može raspravljati o njezinu smislu.

Činjenica je da osobne stvari Padra Pija i predmeti koje je dotaknuo mirišu. Činjenica je da taj „parfem“ „ne sliči ni na jedan postojeći miris“, iako podsjeća na cijelu paletu poznatih mirisa. Činjenica je da djeluje i na daljinu. I, na kraju, nema dvojbe da to širenje mirisa ima točno određeno značenje i da se pridružuje, u apostolskoj riznici Padra Pija, karizmama koje mu je Bog udijelio kako bi pomagao, privlačio, tješio i upozoravao duše koje su mu povjerene.

Navedimo ovom prigodom jednu do sada neispričanu zgodu čija uvjerljivost i vrijednost proizlaze iz činjenice da su svjedoci bili potpuno neupućeni u „širenje mirisa“ Padra Pija.

Jedan mladi poljski bračni par koji živi u Engleskoj trebao je donijeti tešku odluku. Dugo su vagali mogućnosti „za“ i „protiv“, Našli su se u slijepoj ulici pa su bili zdvojni. Njihovo je stanje izgledalo beznadno. Što učiniti? Netko im je rekao za Padra Pija. Pisali su mu. Nisu dobili nikakav odgovor. Zato su odlučili otići u San Giovanni Rotondo i osobno zatražiti pomoć i savjet.

Dug je put od Engleske do Apulije. Zaustavili su se u Bernu i tjeskobno se pitali vrijedi li krenuti dalje. Što ako ih otac ni ne primi? Netko im je na odlasku rekao da je „zatočen“. Hoće li cijelo putovanje i svi troškovi biti uzaludni?

Bila je noć. Tužno su razgovarali u prljavoj i jadnoj hotelskoj sobi. Iz financijskih razloga iznajmili su potkrovlje „najniže kategorije“. Bila je zima i padao je snijeg. Promrzli i obeshrabreni, umalo su se odlučili vratiti kada su najednom osjetili „kako ih zapuhuje nekakav izvanredan i snažan parfem, toliko ugodan“ da su se osjetili „potpuno okrijepljeni“.

Mlada žena praktična duha pomirisala je komodu i ormare ne bi li našla „bočicu parfema koju je nekakav rastresen putnik zaboravio i iz koje dolazi taj prekrasni miris“. Uzalud je tražila! Ubrzo je taj lijepi miris ispario i soba je ponovno počela zaudarati po kanalizaciji i plijesni. Bili su znatiželjni pa su o tome upitali ugostitelja, koji se začudio. Bilo je to prvi put da gosti njegova hotela, koji nije baš mirisao na ruže, osjete miris parfema! Ipak, „ta ih je zgoda osokolila” i „učvrstila njihov naum da pošto-poto nastave put”.

Čim su stigli u San Giovanni Rotondo, odmah su otišli k Padru Piju, koji ih je primio raskriljenih ruka. Suprug je znao talijanski pa je promrmljao nekakvu ispriku:

„Pisali smo vam, padre. Budući da nam niste odgovorili…”

„Kako vam nisam odgovorio? A sinoć u švicarskom odmaralištu niste ništa osjetili?”

Zatim je s nekoliko riječi riješio njihove poteškoće i otpravio ih. Oduševljeni, puni radosti i zahvalnosti, tek su tada saznali za „takav način odgovaranja” Padra Pija onima koji ga dozivaju u pomoć.

Ono što je odlučujuće kod tih mirisa, jest cilj koji postižu. Padre Pio ne miriši radi ljepote mirisanja, kao što nas neki njegovi štovatelji žele uvjeriti i to potkrjepljuju slabo uvjerljivim primjerima, nego radi apostolskog cilja ili za neko dobro djelo. Izbliza ili izdaleka, njegovi „parfemi” oživljuju, ohrabruju, upozoravaju na neizbježnu opasnost, kore, podsjećaju na njegovu nazočnost, njegove savjete i njegovo vodstvo.

„To je kao da nam govori: Riga, diritto, se no, ti frusto (Idi ravno ili ćeš dobiti batina)”, rekao mi je smijući se jedan njegov duhovni sin.

Ponekad ti naleti mirisa mogu spasiti od smrtne opasnosti. Jednoga dana, u okolici San Giovannija Rotonda, jadna je žena hodala natraške na jednoj strmini i skupljala kestene. Najednom je osjetila predivan miris i podignula glavu. „Madonna mia!” („Gospe draga!”) Da je napravila još samo jedan korak pala bi u provaliju. Kada ju je Padre Pio vidio, oštro ju je ukorio: „To će te naučiti da ne hodaš natraške, kćeri moja!”

Miris toga karakterističnog „parfema” često najavljuje ozdravljenja postignuta po zagovoru Padra Pija.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.