Katharina Tangari iz Napulja bila je duhovna kći Padra Pija. Jednog popodneva posjetila ju je susjeda i sa suzama u očima ispričala joj kako je vrlo zabrinuta za svoju kćer Clarettu. Djevojčica je, naime, imala problema s hodanjem i sve je više šepala. Majka ju je vodila od liječnika do liječnika, no tek kada je posjetila jednog u Bologni on je utvrdio da Claretta ima urođenu manu pa je djevojčici stavljen gips preko noge sve do prsiju.

Svakih šest mjeseci majka ju je morala voditi u Bolognu na preglede i promjenu gipsa. U prosincu 1952. treći su joj put zamijenili gips, no nakon pregleda ortoped je kazao da nema baš nikakvih znakova oporavka.

Katharina je na Badnjak odlučila otići u San Giovanni Rotondo, a Clarettina majka zamolila ju je da razgovara s Padrom Pijom o bolesti njezine kćeri i preporučila ju je u molitve. Nakon polnoćke Katharina je stala blizu ulaza u sakristiju, nadajući se vidjeti Padra Pija i prenijeti mu nakanu. Kad je svetac došao do sakristije Katharina mu je poželjela sretan Božić, a kako je svetac kratko stao popričati s njom, potpuno je zaboravila spomenuti Clarettu. Padre Pio je krenuo otvoriti vrata sakristije kada se Katharina sjetila: “Padre Pio, Clarettina noga!” Svetac se nasmiješio i samo kazao: “Na blagdan svetog Josipa!”

Po povratku u Napulj Katharina je ispričala Clarettinoj majci što je svetac rekao, no ona je vijest dočekala s razočaranjem. Blagdan svetog Josipa bio je tri mjeseca kasnije, a ona je željela da Claretta ozdravi prije. Ujutro 18. ožujka, dan uoči blagdana, kada se Claretta probudila, majka je vidjela kako nema gipsa koji je djevojčica nosila, otpao je i razbio se u komadiće. Smjesta su se uputile u Bolognu jer je majka željela da joj što prije liječnici stave novi. Dan kasnije, na blagdan svetog Josipa, stigle su u bolnicu i Claretta je odvezena na rendgensko snimanje. Nalazi su pokazali kako se, suprotno očekivanjima ortopeda, njezina noga počela oporavljati. Više nije trebala nositi gips. Clarettina noga i dalje je bila slaba, što zbog urođene mane, što zbog nošenja gipsa. Liječnik je preporučio lagane vježbe i šetnju kako bi noga potpuno ozdravila. Clarettina se majka bojala slijediti upute liječnika jer se bojala da će djevojčica pasti ili se ozlijediti pa je ignorirala savjet i, umjesto toga, uzela je u naručje i stavila u kolica. Njezini strahovi bili su prejaki i nije imala povjerenje u riječi liječnika.

Tijekom došašća 1952. Katharina je ponovno otputovala u San Giovanni Rotondo. Na ispovijedi kod Padra Pija spomenula mu je koliko se Clarettina majka boji i kako je ponovno zatražila njegove molitve. Svetac joj je dao svetu sličicu Djeteta Isusa iz Praga i kazao Katharini kako je Božić posebno milosno vrijeme da se zatraži Božji blagoslov i upute mu se molitve za ozdravljenje. “Neka sve povjeri Djetetu Isusu”, dodao je na kraju. Clarettina majka na Badnjak je otišla na misu u Napulju i kada se vratila kući, malena Claretta je sama hodala bez ikakvih problema. Još je kratko vrijeme osjećala bolove, no oni su uskoro potpuno nestali i više nije bilo znakova šepanja – potpuno je ozdravila.

(D. Allen: “Pray, hope and don’t worry”: true stories of Padre Pio”)

Padrepio.hr | Bitno.net