Ponekad je Padre Pio putnike kojima se jako žurilo namjerno puštao da čekaju, kao, primjerice, jednog trgovca koji je došao iz Genove u Foggiu radi dogovora o kupnji sumpornog ulja. Jedan ga je prijatelj zamolio da ode u San Giovanni Rotondo i da preda jedno pismo Padru Piju iz Pietrelcine. Naravno da je riječ o lukavštini, jer taj trgovac ne bi nikada dragovoljno otišao jednom „redovniku”!

U samostan je stigao poslije iscrpljujućeg putovanja od pedeset dva sata i jako lošeg raspoloženja. Bratu portiru je rekao: “Evo pisma za Padra Pija. Odmah mi treba odgovor jer se ne mogu zadržavati.”

Brat se nasmiješio i uzvratio: „Ovdje nikada ne treba biti u žurbi. Ovo je kuća strpljenja. Predat ću Vaše pismo. Idite u sakristiju i pričekajte odgovor.” I vrata su se zatvorila. Trgovac je bio bijesan. Jedan mladi časnik čuo je taj razgovor i, kada je vidio daje trgovac u vrlo bijednu i izgubljenu stanju, ljubazno je ponudio da mu pokaže okoliš. Trgovac je tražio samo jedno – da se što prije riješi dosadnog zadatka pa da može otići. Pogled na Padra Pija nije ga se nimalo dojmio. „Svećenik kao i svaki drugi”, ljutito je pomislio. A svećenik se okrenuo prema njemu, pogledao ga i upitao:

„A što ti želiš?”

„Odgovor na pismo koje Vam je predano.”

„Dobro za pismo! A što je s tobom? Želiš li se ispovjediti?”

„Odavno sam prestao to činiti”.

„Kada si se posljednji put ispovjedio?”

„Kada sam imao sedam godina.”

Padre Pio dobro ga je pogledao i, izvikujući svaku riječ, upitao ga:

„A kada ćeš prestati živjeti tako odvratno?”

Užurbani posjetitelj odmah je osjetio da je razotkriven, što je napisao u svome svjedočanstvu. I, nije ostao samo jedan dan nego cijeli tjedan kako bi uživao u radosti ponovno stečene nevinosti. Jer ga je Padre Pio, naravno, ispovjedio, odriješio mu grijehe, naveo ga da sudjeluje u svetoj misi i pričestio ga.

„Ja, koji četrdeset godina nisam nogom kročio u crkvu, osim kako bih se divio umjetničkim djelima, ja skeptik, ja ateist, ne bih to jutro mijenjao ni za sve zlato na svijetu. Ne usuđujem se analizirati tu novu i čudesnu silu koja me naglo prožela ni munjevito svjetlo koje je osvijetlilo moj duh.

Dok sam izlazio iz crkve osjećao sam se lagano i sretno kao nikada u životu. Cijelo je moje biće bilo puno dobrote.” Zaključio je ovim riječima, kojima je odmjerio važnost, jer je sam proživio ono o čemu govori: Čovjek bez Boga osakaćeno je biće.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.