Godine 1968., mladi Francuz Jean Marie Benjamin, tada u dvadesetim godinama, živio je svjetovan život u Parizu. Već je snimio dva albuma, radio na svojoj prvoj simfoniji te svirao u jednom kabaretu u prijestolnici. Tijekom vremena razvio je određeni interes prema duhovnosti – pročitao nekoliko knjiga na tu temu i povremeno išao u crkvu, no ništa više od toga, piše ACI Stampa, a prenosi Aleteia.

Jednom, kod prijatelja na večeri, vidio je knjigu o Padru Piju na čijim se koricama nalazila slika njegovog lica. Nešto ga je kod knjige privuklo te ju je posudio. Pročitavši je u jednoj večeri, odlučio je posjetiti San Giovanni Rotondo kako bi se susreo s poznatim franjevcem.

Stigavši u mjesto, odsjeo je u prenoćištu i upoznao talijanskog profesora književnosti koji mu je preporučio da ode na ranojutarnju misu kako bi se mogao ispovjediti kod Padra Pija. Pritom mu je naglasio da to neće biti lako – talijanskom svećeniku koji je tada već bio vrlo star, svaki su dan dolazile stotine hodočasnika, a prestao je ispovijedati strance. Dapače, poznati svetac ovaj će svijet napustiti samo nekoliko mjeseci kasnije.

Jean Marie poslušao je savjet novog poznanika te iduće jutro vidio Padra Pija u kolicima, pritisnutog bolom od stigmi – rana Isusa Krista.

“Bilo je dirljivo”, izjavio je francuski svećenik za ACI Stampu, dodajući kako je posebno snažan dio mise bio trenutak posvećenja.

“Padre Pio podigao je pliticu. Od tog trenutka nadalje, opisivanje mise koju je služio Padre Pio je nemoguć zadatak. Nemamo riječi, izraza, pravog načina na koji bismo mogli opisati što se tada događalo. U određenu ruku ništa se nije dogodilo, a opet toliko toga se zbilo, osobito u vašoj duši… Primijetio sam da su na početku mise mnoge ptice sletjele na prozorska okna, vjerojatno privučene svjetlom iz crkve. No čim je Padre Pio počeo izgovarati riječi posvećenja, ptice su prestale pjevati.”

Premda taj dan, kao i iduća tri, nije uspio otići na ispovijed, u subotu 8. ožujka napokon se ispunila njegova želja.

To jutro, čim su se crkvena vrata otvorila, Jean Marie požurio se da sjedne u prvi red gdje se čekalo na sakrament pomirenja.

Napokon je dočekao i taj trenutak – razgovor s talijanskim svećenikom. Padre Pio prvo ga je polako pitao: “Koliko je prošlo od tvoje zadnje ispovijedi?”

Naš junak počeo je objašnjavati svoju priču na francuskom, ali ga je franjevac prekinuo ponovivši mu isto pitanje. Jean Marie je odgovorio da se ne sjeća.

“Padre Pio podignuo je svoju ruku, pomaknuvši je naprijed-nazad tri-četiri puta i ispustio zvuk koji je zvučao kao dugi ‘ne’. Tad mi je rekao točan dan, mjesec i godinu moje posljednje ispovijedi. Bio je to 13. srpnja. Onda sam se sjetio: bio sam na ispovijedi u Obali Bjelokosti, tijekom putovanja u Afriku s roditeljima.”

Nakon duge tišine, mladi Francuz zamolio je sveca da ga blagoslovi, a on mu je, gledajući ga duboko u oči, rekao: “Odi vidjeti francuskog svećenika.”

Jean Marie dotaknuo je njegove stigme i osjetio toplinu kako mu prodire u tijelo te snažnu Božju prisutnost. Vratio se u Pariz obnovljen onim što je nazvao “novom snagom” u sebi.

Nekoliko mjeseci kasnije, 23. rujna 1968., proširila se vijest o smrti Padra Pija. Jean Marie je plakao. Pritom se sjetio da od svog posjeta svecu nije ispoštovao njegov savjet i posjetio francuskog svećenika.

“Odlučio sam voziti se podzemnom željeznicom, izaći na nekoj neodređenoj stanici, šetati i ući u prvu crkvu na koju naiđem na ulici.”

Ušavši u jednu crkvu vidio je dva svećenika u ispovjedaonicama, ali nije bilo vjernika. Ušao je u jednu i rekao svećeniku: “Ne znam kako ispovjediti grijehe, ali poslao me Padre Pio.”

Svećenik je saslušao njegovu priču i rekao: “Ono što ti se dogodilo je vrlo lijepo. Ako sam dobro shvatio, nitko ti nije dao moje ime kako bi me došao posjetiti. Sigurno te vodio Padre Pio. Znaš li zašto ovo govorim? Ja sam otac Reveilhac, i odgovoran sam za prikupljanje sredstava u Francuskoj za Kuću olakšanja ljudske patnje, tj. bolnicu Padra Pija. Već 30 godina posjećujem San Giovanni Rotondo dvaput godišnje i svaki put sam vidio Padra Pija.”

Jean Marie Benjamin i otac Reveilhac uspostavili su blizak odnos te mu je potonji postao duhovnik. Dok je rastao u duhovnom životu, mladi je Francuz osjetio svećenički poziv. No svećenik mu je rekao da se strpi dok njegov poziv ne sazre.

“S vremenom sam shvatio da je otac Reveilhac bio u pravu. Nisam znao bih li mogao odmah promijeniti način života, napustiti glazbu, skladanje, snimanje u studiju i nastupe.”

Malo po malo, Jean Marie uključio se u druge aktivnosti. Od 1983. do 1988. radio je za Ured Ujedinjenih naroda u Ženevi, gdje je jedna od njegovih aktivnosti bila organizacija događanja za UNICEF.

U ožujku 1988. vratio se u San Giovanni Rotondo i potvrdio svoju odluku da želi postati svećenik. To je ostao do dan danas.

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net