Kršćani svih denominacija u Nigeriji godinama su izloženi ubojstvima, otmicama i progonima. Brojna zlodjela posljedica su djelovanja islamističke terorističke skupine Boko Haram te sukoba između većinski muslimanskih Fulani stočara te uglavnom kršćanskih farmera.

Među žrtvama, osobito otmica, posebno mjesto zauzimaju klerici, redovnici i redovnice, za koje se otmičari nadaju dobiti dobru otkupninu.

Brat Peter Olarewaju, postulant benediktinske zajednice u Erukuu, tu je sudbinu doživio u listopadu ove godine kada je zajedno s dvojicom subraće nekoliko dana proveo u zatočeništvu. Svoje iskustvo odlučio je podijeliti za afričko izdanje Catholic News Agency.

Kao što smo već pisali, Olarewaju je otet 17. listopada zajedno s Anthonyjem Ezeom te Godwinom Ezeom kojeg su otmičari kasnije ubili. Preživjela braća trpjela su višednevno maltretiranje te su na slobodu puštena 21. listopada.

“Naše su ruke svih peta dana bile vezane iza leđa, do trenutka puštanja”, svjedoči redovnik, dodavši kako su ih počinitelji izgladnjivali te tjerali bosonoge na višesatne marševe po močvarnom, trnovitom i kamenitom tlu.

“Nismo se smjeli žaliti jer bi nas udarali mačetama, šaržerima i velikim komadima drva.”

Batine bi bile posebno žestoke nakon neuspjelih pregovora o otkupnini. Prema iskazu brata Olarewajua, otmičari su tražili 150 milijuna naira (oko 175 tisuća eura) što je bio iznos koji samostan nije mogao prikupiti.

“Izmjenjivali su se tijekom lupanja. Ne postoji mjesto na našim tijelima gdje nas nisu udarali. Trudili smo se što smo više mogli sakriti svoje oči od udaraca. Plakali smo dok nam glasovi nisu promukli. Nemam riječi da opišem te ljude, za mene su oni izgubili svaki djelić ljudskosti. Nešto drugo živi u njima.”

Jedne večeri, nastavlja redovnik, rekli su im da legnu ispod velikog stabla no tamo je bilo mravlje gnijezdo. “Insekti su nas izgrizli, a kako su nam tijela bila utrnuta otekline smo primijetili tek ujutro.”

Hrane gotovo da i nije bilo. Jednom su otmičari, vjerojatno u strahu da će im “imovina” umrijeti, dali redovnicima šest keksa te odvezali ruke bratu Godwinu Ezri da nahrani sebe i druge.

“Sjećam se da je držao kekse pred nama kako bismo, naizmjenično, uzimali zalogaje. Nikada neću zaboraviti ljubav i sigurnost koju je imao u očima dok nas je hranio.

Ezra je ubijen 18. listopada. Te je večeri, kao i obično, hodao ispred dvojice subraće,

“Čuo sam snažan jauk. Jedan od ljudi upalio je baklju i vidio sam svog brata kako stoji u lokvi vlastite krvi. Veliki komad drveta zabio mu se kroz gležanj, vidjelo se i meso. Dok se trudio izvaditi komad drveta iz noge zavezanim rukama, spotaknuo se i pao u veliku jamu”, otkriva Olarewaju.

Zbog ozljede više nije mogao hodati. To je dodatno razjarilo otmičare koji su mislili da će sad još teže dobiti otkupninu.

“Te noći, batine su bile gore nego prije. Prijetili su nam konstantno da će nas ubiti. Znali smo da će se prijetnje ostvariti”, poručio je, dodavši: “Čuo sam jednog od njih kako povlači kokot na pištolju. Izrekao sam kratku molitvu: ‘Oče, u ruke tvoje predajem Duh svoj.” Ispaljen je metak, upucali su Godwina.”

Olarewaju ističe kako je to bio najgori dan u njegovom životu.

“Anthony i ja bili smo izbezumljeni. Vikali smo na njih i preklinjali ih da nas ubiju. Nismo više mogli podnijeti mučenja.”

No otmičari su samo natjerali dvojicu preživjelih da tijelo ubijenog bace u obližnju rijeku.

“Nisam mogao spavati te večeri. Obećali su nas ubiti – mene u četvrtak, a Anthonyja u petak – u slučaju da ne dobiju traženu otkupninu od naših obitelji, koje su također uvukli u svoje zle pregovore.”

Ističe kako ih je samo jedna stvar držala na nogama – molitva.

“Držali smo se naših molitava. Zapravo, brat Godwin bio je taj koji nas je poticao na umnu molitvu. Signalizirali bi jedan drugome kada da molimo u tišini s obzirom na to da ovi ljudi nisu htjeli čuti spominjanje imena ‘Isus’.”

Na kraju samostan i otmičari uspjeli su postići dogovor te su dva preostala redovnika puštena na slobodu 21. listopada, miljama udaljeni od mjesta gdje su oteti.

“Bili smo u iznimno lošem stanju. Još jedan dan s otmičarima i sigurno bi umrli”, ističe Olarewaju kojeg su braća nakon oslobađanja odveli u bolnicu. Tamo je primio 30 injekcija prije no što je došao sebi. Još nekoliko dana proveo je oporavljajući se u invalidskim kolicima.

No ovo grozno iskustvo, koje u nekim dijelovima podsjeća na iskustvo svetih Drinskih mučenica, samo ga je utvrdilo u vjeri.

“Samostanu sam se priključio u nadi da ću jednoga dana doći u raj. Nakon otmice i horora koje smo proživjeli, postalo mi je jasno da čeznem za nečim većim. Spreman sam umrijeti kao mučenik u ovoj opasnoj zemlji. Spreman sam u svakom trenutku umrijeti za Isusa. To je nešto što osjećam vrlo snažno”, zaključio je.