EKSKLUZIVNO ZA BITNO.NET (2)

Moramo pronositi Božji mir, ali to ne znači da Isus traži od nas da drugi gaze po nama

John Pridmore – nekada opasan londonski gangster, a danas katolik-laik zavjetovan na čistoću, koji radi s mladima i pomaže im na njihovu putu prema Bogu. John danas u Irskoj predvodi zajednicu koja posjećuje župe i škole i navješćuje Isusa Krista, a on priča mladima o svom nevjerojatnom životnom putu, o grijehu i oprostu, mržnji i pomirenju, pohlepi i ljubavi. Ovih dana boravio je u Hrvatskoj predstavljajući svoju knjigu ‘Ispovijest londonskoga gangstera‘ o kojoj možete više saznati ovdje. Bitno.net će u dva dijela objaviti ekskluzivni razgovor s njim, a prvi dio pročitajte ovdje.

pridmore

 – Na jednom mjestu u knjizi napisali ste kako vam je u jednom trenutku “bilo dosta biti sam” na vašem duhovnom putu, kako su vam trebali braća i sestre. Kakvu je ulogu u vašem obraćenju odigrala Crkva kao zajednica?

Mislim da se kod katolika može pojaviti jedan problem u duhovnom rastu – a to je da možete svaku nedjelju ići na misu, a da vam pri tome nikada nitko ne kaže niti “dobar dan”. Znate na što mislim? Po meni, tu možemo puno naučiti od nekih protestantskih crkvi gdje je jače izraženiji taj osjećaj zajedništva i gdje ljudi naprosto imaju jači međusobni kontakt. Mi katolici znamo nekada biti samodostatni. Ja sam osobno imao puno sreće jer sam od početka bio član dinamičnih molitvenih zajednica koje su činili mladi ljudi, čiju sam potporu imao. U Crkvi, govorim o odlascima na Svetu misu, ipak je drugačije. Ali, u SAD-u sam imao potpuno drugačije iskustvo. Tamo odete preko tjedna na misu i svaki vam put priđe nekoliko ljudi koji vas pozdrave, pitaju kako ste. Mislim da su američki katolici to naučili od protestanata, taj izravan kontakt i osjećaj zajedništva i to se pokazalo jako korisno, privuklo je puno ljudi Isusu i crkvi, dok je puno ljudi napustilo Katoličku Crkvu jer su se osjećali pomalo izolirani. A na nama je da budemo Kristom za svakog brata i svaku sestru i moramo prihvatiti taj izazov.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Danas radite puno s mladima koji dijele svoja životna i duhovna iskustva s vama. Što vam se čini, koji su to neki glavni problem koji muče mlade ljude danas? Što ih to odvaja od Boga?

Ono što vidim jest da ih se jako puno osjeća bezvrijednima jer misle da nisu dovoljno voljeni ili cijenjeni. Kod nekih od njih to ide čak do prezira prema sebi. Smatraju da nisu dovoljno lijepi ili dovoljno nadareni, ili da nemaju ono što je potrebno za uspješan život.

– Što stvara ove osjećaje u njima?

Svakako mediji koji ih uče da moraju izgledati na određeni način da bi bili lijepi, ili da moraju posjedovati ovo ili ono da bi bili uspješni u životu. Mediji snose jedan dio odgovornosti. Tu su, naravno, i roditelji koji ne ohrabruju svoju djecu i ne daju im kroz odgoj samopouzdanje koje im je potrebno. Obrazovni sustavi koji tjeraju mlade u ozračje natjecanja po svaku cijenu također snose svoj dio krivice. Mladi su izloženi pritiscima sa svih strana, naprosto. Uči ih se da moraju uspjeti po svaku cijenu. A većina nas, kao što znamo, ne uspijeva. Jedna od stvari koju najviše volim kod Boga jest to što voli one koji su neuspješni, što nas blagoslivlja ne jer smo uspješni, nego jer pokušavamo. A jedna od stvari koja mlade najviše spriječava da upoznaju Boga, a spriječavala je i mene, jest to što misle da su – loši. Puno njih bori se sa svojom spolnošću i čistoćom, što je za njih jako teško kada znamo u kojoj mjeri im današnje društvo otežava tu borbu. I kada gube tu borbu, gledaju pornografiju na internetu ili masturbiraju, onda se osjećaju nedostojnim Božje ljubavi ili previše grešnima da bi Boga upoznali. I shvatio sam da kada takvima pričam svoju životnu priču, njihova reakcija je u stilu: Mislio sam da sam ja loš, ali ovaj frajer radio je puno gore stvari od mene. Shvate da ako Bog može voljeti mene, onda sigurno može i njih. Često govorim mladima: Ne morate biti uzoriti da bi vas Bog volio. Potrebno je da imate otvoreno srce. I što je ono više otvoreno, Bog će vam više darivati.

Mladi su danas pod velikim pritiskom. Puno njih se osjeća bezvrijednima jer misle da nisu dovoljno voljeni ili cijenjeni. Smatraju da nisu dovoljno lijepi ili dovoljno nadareni, ili da nemaju ono što je potrebno za uspješan život

– Još jedna stvar s kojom se mogu poistovijetiti kada ste vi u pitanju jest da dolazite iz razvedene obitelji. Veliki broj mladih je danas, nažalost, u istoj situaciji!

Dobivam puno pisama od djece koja pišu da razumiju moju priču jer se osjećaju kao i ja. Osjećaju se kao da su oni bili uzrokom razvoda njihovih roditelja, kao da više nikada ne žele voljeti jer su ih njihovi najbliži ostavili. Da, moja priča odjekuje kod onih koji imaju istu obiteljsku priču kao ja. Ali, mislim da ima i puno brakova u kojima su roditelji zajedno, a ponašaju se kao da su razvedeni. Nažalost. Djeca iz takvih brakova također se mogu poistovjetiti s mojom pričom. Općenito, mladi ljudi prolaze u suvremenom svijetu kroz teške situacije. Nije lako danas biti mladim čovjekom. I zato znam da je potrebno uvijek im istaknuti da su važni u Božjim očima, da su jedinstveni i da nikada neće biti takve osobe poput njih. Primjerice, kada potpisujem knjige djevojkama nikada ne propustim da svakoj od njih kažem kako je lijepa. I često vidim da ima puno djevojaka kojima nikada nitko nije rekao da su lijepe. A one imaju potrebu to čuti i imaju potrebu biti lijepe – ne poput super modela iz magazina, nego upravo takve kakvima jesu. I vidim koliko im znači kompliment.

Isto tako, momci imaju potrebu čuti kako su pravi muškarci, kako imaju ono što je potrebno za to. Kako ih je Bog odabrao da se bore za prave vrijednosti. Kada im to govorim, vidim kako se automatski uspravljaju, pune snagom.

– Sigurno djeluje i to što takvi komplimenti dolaze od nekoga poput vas, čovjeka koji je za njih – frajer!

Da, jer nisam osoba, da tako kažem, koja je u njihovim očima “mlakonja”. Znate što mislim? Ne izgledam kao takav tip i pokazujem im da svaki čovjek može biti za Boga, te da je grozan stereotip da samo “mlakonje” vjeruju Bogu. I govorim im kako mislim da Bog ne traži od nas da drugima budemo otirači za noge. Nisam se tukao 20 godina i ponosan sam na to. Ali, sjećam se kako sam opalio šamar čovjeku koji je htio pljunuti na moju mamu.

– To je bilo nakon obraćenja?

O da. Bio sam u Londonu i odjednom je ovaj čovjek, bez ikakva razloga, pljunuo na moju majku koja je bila u potpunom šoku zbog toga. Promašio ju je, ali ja sam vidio cijelu situaciju, došao sam do tipa i opalio mu šamar. Ispovjedio sam to kasnije, a svećenik mi je na ispovijedi rekao: Pa, možda je taj čovjek to i zaslužio. Zato i kažem – Bog ne traži od nas da budemo otirači.

– Znači, definitivno niste pacifist? 

Ako me netko uvrijedi, pomolit ću se Bogu i pokušati okrenuti drugi obraz. Ali, ako netko uvrijedi moje najbliže mislim da ni Isus ne bi htio da to bespomoćno gledamo. Isus nije bio otirač drugima također. On je bio Lav iz plemena Judina. Svaki put kada bi netko činio krivo, uvijek bi to jasno i glasno napomenuo toj osobi. Ili, kada je izbacio trgovce iz hrama jer su vrijeđali njegova Oca. Bog želi od nas da se borimo za Njega, ne da budemo uplašeni. Potrebno je donositi mir svugdje gdje idemo, ali to ne znači da moramo pustiti druge da nas gaze. Ako sam negdje u restoranu i ako čujem da neka osoba psuje u nazočnosti žena, otići ću do te osobe i zamoliti je da prestane psovati. Razumijete? Napravit ću to s maksimalnim poštovanjem, ali tražit ću da prestane.

 Bio sam u Londonu i odjednom je neki čovjek pljunuo na moju majku. Došao sam do tipa i opalio mu šamar. Ispovjedio sam to kasnije, a svećenik mi je na ispovijedi rekao: Pa, možda je taj čovjek to i zaslužio. Bog ne traži od nas da budemo otirači za noge drugima

– Vratimo se na mlade. Puno njih ima problem s Crkvom jer smatraju da se svećenici ponašaju kao licemjeri, ne vide dosljednost kod njih. Što im odgovorite kada vam kažu tako nešto?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iskreno, mislim da svećenici nisu presudni za moj odnos s Isusom. Oni donose Isusa u moj život, svakako. Ali, upoznao sam puno njih i oni su naprosto ljudi kao vi ili ja. Da, Bog im je dao sakrament koji ih može približiti Njemu, ali hoće li se to dogoditi ovisi od njih i otvorenosti prema tom sakramentu. Oni ga mogu iskoristiti i za to imamo prekrasne primjere poput sv. Ivana Vianneyja, ali mogu ga i zloporabiti i izgubiti jer su naprosto ljudi. Ja ne obožavam svećenike i ljude koji čine Crkvu, nego Isusa Krista koji ta Crkva jest. Ljudi koji vode Crkvu slabi su poput svakoga od nas. Naravno, puno njih je bilo otvoreno Božjem djelovanju i radili su dobre stvari. Ali, tamo gdje imate ljude, tamo imate i slabosti i nesavršenosti. Jedna osoba mi je rekla: Stavi Isusa na pijedestal i sve će biti dobro, on te nikada neće iznevjeriti. Slijedi Isusa, ne ljude ili religiju. Njega nikada nećeš dosegnuti, nikada se nećeš moći usporediti s njim bez obzira koliko se trudio – On je uvijek ispred tebe. Kao vjernici, možemo se i trebamo uspoređivati sa svecima koji su ljudi kao i mi. Ali, pokušajmo shvatiti da su oni bili slabi poput nas, da je njihov život bio neprestana borba. Zaboravimo na slatkaste hagiografije gdje je sve savršeno, gdje nisu imali nikakvih problema, gdje je njihov život bio pjesma dok nisu umrli i vratili se na nebo. Muka mi je od takvih prikaza života svetaca. Dajte mi pravu priču o tome kako su dosegnuli svetost. Kako su se svaki dan morali boriti s kušnjama. Znate što mislim? Kao sveti Franjo koji se morao baciti u trnje da bi prestao gledati lijepe žene.

– Živimo u doba sekularizacije, a upravo je Velika Britanija jedna od država gdje je taj proces najintenzivniji u posljednje vrijeme. Imamo situacije gdje kršćani imaju problema s državom zato što nose križ oko vrata ili zato što glasno izražavaju svoje neslaganje s homoseksualnim zajednicama. Kako to komentirate?

Mislim da se takve stvari događaju jer je Britanija izgubila moral. Posljednjih dvadesetak godina Engleska se nalazi u moralnoj krizi i moram reći da mi je drago što sam u Irskoj, gdje su stvari ipak drugačije. Političari u Engleskoj su se prodali – i laburisti i konzervativci. Ne žele imati ništa s Bogom i kršćanstvom. Postoje rijetke iznimke. Sve što političari žele jest da zadovolje svoje birače, a misle da će to postići odbacivanjem svake moralnosti i štovanjem idola koje nudi suvremeno društvo. A ja mislim da bi moglo biti upravo suprotno – kada bi političar držao do morala isticao bi se u odnosu na druge i ljudi bi glasali za njega. Mislim, govorimo o ljudima koji bi trebali biti temeljima našeg društva. Ako su oni korumpirani, što je slučaj kod uvjerljive većine njih, što onda? Ako imaš političara kao što je David Cameron koji neprestano govori o moralnosti, a čini sve da bi osigurao brakove za homoseksualce i omogućio im da posvajaju djecu ili pak potpuno olakšava pristup abortusu – o kakvoj moralnosti je tu riječ? A dolazi iz konzervativne stranke koja je navodno protiv abortusa.

– Spomenuli smo pokojnog fra Slavku Barbarića. Kakvu je ulogu u vašem obraćenju igralo Međugorje?

Ono je bilo veliko nadahnuće za mene. Osim fra Slavka upoznao sam osobno i Jakova Čolu, razgovarao s njim i on je ostavio dobar dojam na mene. Svaki put kada bih išao u Međugorje, primio bih veliku milost – tamo ili kada bih se vratio kući. Gospa mi je uvijek nešto darovala. Nemam nikakve sumnje da je Međugorje od Boga i veliki blagoslov za ovaj svijet. Vjerujem da su ukazanja autentična. Ali, ako ovo povjerenstvo čiji će rezultati biti objavljeni zaključi nešto drugačije onda ću poslušati Crkvu. Ja sam prije svega katolik. Ali, moje osobno mišljenje jest da plodovi Međugorja puno govore za sebe. Ljudi se tamo obraćaju, upoznaju Boga. Ne vidim kako bi nam đavao mogao govoriti da se moramo obratiti, ići redovito na misu, čitati Bibliju, postiti i moliti krunicu. Dobre plodove Međugorja nitko ne može poreći.

– Kako je došlo do toga da ste Željki Markić poslali primjerak hrvatskog prijevoda svoje knjige?

Moj dobri prijatelj je Magnus MacFarlane-Barrow koji vodi humanitranu organizaciju Mary’s Meals. Ja vodim podružnicu te organizacije u Irskoj. Kada je knjiga objavljena na hrvatskom rekao mi je da ima jednu jako dobru prijateljicu u Hrvatskoj i da bi volio da joj pošaljemo knjigu. Ja sam rekao: Svakako, učinimo to. Kada sam poslao knjigu Željki nisam znao ništa o referendumu i akciji U ime obitelji. To sam doznao tek kada sam došao ovdje.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više