Sandrina obiteljska liječnica je ateist. Prema Sandri je uvijek velikodušna i krajnje dobrohotna. Često se susreću jer Sandra ima petoro djece, a najmlađa, Đordana, ima tisuću većih i manjih boleština. Liječnica se zove Anita. Ona zna da je Sandrina cijela obitelj duboko vezana uz Crkvu i vjeru i drago joj je, s vremena na vrijeme, potegnuti neku temu o vjeri. Jednom joj je priznala: Premda sam ateist, moram priznati da su mi draži pacijenti vjernici nego moji ateisti. Vjernici su opušteniji. Oni kažu: Bogu hvala! Kako Bog hoće! Dat će Bog! U Božje ruke!, a moji ateisti uvijek nešto upiru. Teški su mi.

Dok sam se sjećao tog razgovora sa Sandrom, zazvonio mi je telefon. Traži me časna sestra Regina. Ona je upraviteljica jednog doma za starije ljude. Korona ih je stisnula. Dugo su odolijevali koroni, a onda je odjednom buknula. Šesnaest njegovateljica odjednom se našlo u izolaciji, nekoliko je baka umrlo, a desetak ih je u bolnici na liječenju od korone. Svećenik koji im drži misu u kapelici i ispovijeda i pričešćuje nepokretne bolesnike više ne može dolaziti u Dom. Star je i bolestan i korona bi ga mogla dokrajčiti. Sestra Regina doznala je da sam aj prebolio koronu i da sada obilazim bolesnike po odjelima za covid, pa me je zamolila da dođem ispovjediti braću i sestre u njezinom domu. Drage volje, sestro! Mnogi su molili za mene da me Bog ostavi na zemlji još neko vrijeme, pa sam sada dužan služiti onima koji su ugroženi u ovoj pandemiji! Odmah smo dogovorili vrijeme susreta i uskoro se našli. Sestra Regina nije časna u nizu. Ona u svemu vidi volju Božju. Opuštena je i slatka. Ima i ona godina da bi mogla ići u penziju, ali služi i služi. Vodi Dom s mnogo starih i bolesnih, ali ni traga umora na njezinom licu. Tu je vedrina i radost. Glas joj je kao da ima oko petnaest godina. Ne pretjerujem!

Zamislila je da, prije pohoda po sobama, a Dom ima četiri kata s dugim hodnicima i bezbroj soba, preko razglasa održim kratak navještaj Radosne vijesti, a onda zaredam po hodnicima davati potpuni oprosti i oproštenje grijeha. U pandemiji je moguće dati i zajedničko odrješenje. Donijela mi je mikrofon i zamolila me da nešto govorim, a ona će provjeriti funkcionira li. Probamo i probamo, ali ništa od toga. Razglas ne radi. Jučer je radio. Ustvari, stalno radi jer na njega svakodnevno mole krunicu, ali ovaj put ništa. Što ćemo sad? pitam sestru. Spretna je ona. Za čas mi je donijela prijenosni razglas koji se objesi o rame i preko bežičnog mikrofona se govori. To je dobro jer mnogi ne čuju dobro. Razglasom ćemo im doći do samoga uha. Tako smo išli od hodnika do hodnika, od sobe do sobe i susretali bake i djedove. Djeda su samo dvojica! I to nepokretna. Djedove je Bog prije pozvao k Sebi. Bake su žilavije. A možda su i više potrebne obraćenja! Hahaha! Neće Bog smrti grešnica!

Bake su me oduševile. Tako su drage. Bile su prezadovoljne da sam im došao. Znale su da sam svećenik jer im je to rekla sestra Regina. Inače sam bio u onom marsovskom odijelu. I sestra je imala to isto odijelo. I sve njegovateljice su marsovke. Preko mog marsovskog odijela bila je štola, pa se moglo i vidjeti da sam svećenik. Koja radost! Bilo je toliko suza! Životi su im ugroženi. Znaju da bi mogle brzo umrijeti ako ih korona dohvati. A to umiranje je grozno. U izolaciji. Bez ikoga svoga. Strašno! Htio sam čuti njihova imena. Svaka je govorila svoje ime s takvim ponosom. Izgledale su mi kao razdragane djevojčice iz nižih razreda osnovne škole. Ja sam Filomena! Ja sam Mara! Ja sam Zorka! Ja sam Ivka! Ja sam Pera! Po tonu se čulo iz kojeg je kraja svijeta. Ima ih s naših otoka, iz samoga Splita, i najviše, naravno, iz Wlasington (tako jedan brat s dnevne psihijatrijske ambulante naziva svoje vlaško selo!). Kako su bile sretne kad bih im pogodio odakle su. Odmah su mi govorile tko je njihov župnik i tko je bio prije njega, a tko još prije, sve tamo do kraja Drugoga svjetskog rata. Jedna je iz moje bivše župe. Ona je Salamun! Nepismena je, a nitko je ne može nadmudriti. Još je bistra k’o izvor njezine Čikole. Imali smo sto ugodnih i neugodnih razgovora, ja silan župnik, a ona snažna osobnost, ali je sada ostala samo ugoda. Grlili smo se, usprkos koroni, kao majka i sin!

To s predstavljanjem po imenima bio je pun pogodak. Neke su zaboravljene. Neke samo što ne zaborave i vlastito ime jer ih više nitko ne naziva niti poziva. A u imenima je cijela njihova povijest, od rođenja (krštenja) pa do sada. Ime je osoba! Ljubav. Milost.

Ponavljale su za mnom kajanje! Neke su zaboravile ono kajanje koje su naučile kao djevojčice. Na svakoj se župi uči različito kajanje, pa smo rekli jedno, zajedničko! Ponavljale su riječ po riječ. U čas su se, iznova, pretvorile u djevojčice nižih razreda osnovne škole. U svoj toj tjeskobi koja se nadvila nad svijet, vjera daje radost i opuštenost. U pravu je ona ateistica-liječnica. Na izlazu se i sestra Regina ispovjedila. Nije to planirala, ali su je ganule ispovijedi i suze njezinih baka. Nema u Crkvi većih i manjih, upravitelja i primatelja usluga. Svi smo jednaki. Braća i sestre.

Zahvalan sam Bogu za koronu. Sestra Regina mi je rekla da ona vidi Božji prst u tome što se razglas pokvario. Tako smo mogli više uživati u osobnom kontaktu sa svima. I uživati u utjesi Duha Svetoga koji se uvijek spušta u zajedništvu kao što je bilo i na početku Crkve. Tada bijahu svi zajedno okupljeni s Majkom Marijom. Duh Sveti je sišao i stvorio duboko zajedništvo. Zajedništvo po imenu. Osobno zajedništvo. Pa to, usprkos svim izolacijama i tragedijama, Duh Sveti veseli svoj Narod. Veseli stare i mlade. Zdrave i bolesne. Davatelje usluga i primatelje usluga. Svećenike i običan narod. Pismene i nepismene. Otočane i vlaje. Muškarce i žene. Djedove i bake.