“Smatram da se pobačaj ne treba vršiti ni u kojem slučaju. Neki će, nažalost, ponuditi pobačaj kao rješenje, ne pitajući se što će s tim ženama biti poslije…”, posvjedočio je Matej Arzenšek

Matej Arzenšek

Matej Arzenšek/Foto: 40 dana za život

Nerijetko se u raspravama oko pobačaja (pa čak i kod onih koji se zalažu za restriktivniji pristup) može čuti argument kako isti treba biti dopušten u slučajevima kada je dijete začeto silovanjem. Pritom lako zaboravljaju da je i taj plod također ljudsko biće.

Jedno od njih, koji je dovoljno poživio da dobije ime i prezime, je Matej Arzenšek, muškarac u srednjim dvadesetim godinama čija je majka silovana za vrijeme Domovinskog rata. Matej, koji danas svjedoči na pro-life skupovima, svoju je životnu priču ispričao u razgovoru za vjerski portal Book.

“Moja je majka 1992. godine silovana. Nije odmah znala da je u silovanju zatrudnjela, nego kad joj je dva-tri mjeseca izostala menstruacija, rekla je to svojoj sestri. Ona ju je odvezla liječniku i tada je saznala da je trudna.”

U bolnici su joj predložili abortus, a kako je bila maloljetna, pristanak su morali dati roditelji. Premda su i oni bili na strani liječnika, Matejeva majka odlučila je suprotno.

“Ona je tada rekla da to ne dolazi u obzir, da ona želi roditi i da dijete nije krivo ni za što.”

Njega je po rođenju preuzeo Centar za socijalnu skrb. Kad je odrastao iskoristio je blagodati interneta kako bi pronašao svoju majku.

“Otišao sam na internet i u tražilicu upisao prezime Gavranović, prezime moje majke, i tada sam pronašao kontakt. Nazvao sam ju i javila se njezina sestra koja skrbi o njoj. Postavio sam joj nekoliko pitanja, a u trenutku kada sam trebao reći da sam ja to dijete, samo sam u sebi rekao: „Gospodine, molim te, progovori umjesto mene. Ja više nemam snage.“ I to je samo ‘izašlo’ iz mene. Već sam iduće jutro bio na putu za Slatinu, gdje moja majka i njezina sestra, moja tetka, žive i to je bilo prvi put da sam ju vidio. Kada sam izašao iz vlaka, njezine su prve riječi bile: „Isti si mama.“ Tetka mi je rekla istinu o tome kako sam začet. Mojoj je majci bilo previše bolno da bi o tome pričala. Prije našeg susreta mislio sam da me se neće sjećati, da me možda neće prihvatiti… Puno mi je misli prolazilo kroz glavu dok sam se vozio prema Slatini. Veliku su mi snagu dale njezine riječi da me voli, iako sve te godine nismo živjeli zajedno.”

Oca nije upoznao, no kaže da bi ga volio susresti.

“Sigurno bih mu rekao da sam ja dijete koje je on napravio u jednom tako odvratnom činu, da je naštetio mojoj majci i nanio joj velike boli i patnje. No, ja nisam netko tko treba suditi drugima. Oprostio sam mu i siguran sam da će ga Gospodin povesti na pravi put, ili ga je već poveo.”

Matej je u intervjuu otkrio kako mu je saznanje da je začet silovanjem bilo teško prihvatiti, no da mu je pomogla “vjera u dragog Boga”. Veliku potporu pružili su mu i prijatelji iz zajednice u Osijeku te članovi organizacijskog tima inicijative 40 dana za život iz Osijeka i Zagreba.

“Smatram da se pobačaj ne treba vršiti ni u kojem slučaju. Čak ni kada je netko u teškoj životnoj situaciji. Moja je majka bila u jako teškoj situaciji… Mislim da tomu treba stati na kraj i da se abortusi uopće ne bi trebali vršiti. Prva odluka nije uvijek i najbolja. Važno je imati druge oko sebe, a pogotovo u takvoj situaciji čovjek ne smije ostati sam. Ako nema podršku bližnjih, dobro je da ju potraži u ustanovama. Neki će, nažalost, ponuditi pobačaj kao rješenje, ne pitajući se što će s tim ženama biti poslije… Dobro je promisliti o tome”, zaključio je Matej Arzenšek u razgovoru za Book.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.

Bitno.net