Nedjelja 17. srpnja. Nekako sam bila dosta mirna te nedjelje, kad me poslije ručka pozove milicajka Dušanka k pomoćniku. Dušanka je bila sasvim mlada milicajka, Srpkinja, dakako. Govorila je “ekavski”, nazivala me “starom” i “babom”, ali nije bila zla.

U kancelariji raporta sjedio je pomoćnik Nikola, svilena košulja, uredno izglačano odijelo, kroz otvoreni prozor dolazio je jaki mlaz svjetla. A ja sam u izgaženim cipelama, u izgužvanom kažnjeničkom odijelu, s čudnom frizurom, sva znojna od vrućine.

Pomoćnik me je u čudu motrio. Ipak bijedno izgleda klerofašistička “veličina”, čitam mu u očima.

Sjedam na ponuđenu stolicu. Strah me je. Taj čovjek nešto hoće sa mnom. Ili mi želi produljiti boravak u logoru ili će tražiti od mene izjavu protiv Vatikana ako hoću da me puste. Još na tavanu osjećala sam silnu slabost u sebi i zato sam molila o. Proa da bude sa mnom.

“Želite li da sama govorim, ili ćete me pitati?”, počnem ja jer nam je poručeno da se svaka od nas mora iskreno njemu ispovjediti.

“Govorite sami.”

I ja započnem naučenu pjesmicu.

“Dobro! Ali molim Vas budite strpljivi, jer mi se čini da ste, kad sa mnom govorite ili u afektu ili me ironizirate.”

“Kako to? U kakvom afektu? Kakvoj ironiji? Vi zaboravljate da nas dvoje nismo jednaki.”

“Nisam to ni mislila. Nazvali ste me neprijateljem naše zemlje. Mene to vrijeđa. Kad bih bila neprijateljem ove zemlje, onda bih bila i neprijateljem kostiju svoga oca, svoje majke, svoje sestre, svoga djeda i pradjeda.”

“Nemojte filozofirati. Ja nisam filozof.”

“Niti ne mislim filozofirati. Mogla sam 1945. otići u inozemstvo, nagovarali su me, nisam išla jer volim svaki kamen ove zemlje. I danas osjećam s njom, sada kad Italija svojata Trst. Mogla bih potpisati rezoluciju istarskoga klera.”

Ali on upada brzo i oštro:

“A ipak to niste predložili na radnom sastanku.”

“Kakvom radnom sastanku?”

“Cijeli dom zna za radne sastanke samo Vi ne.”

“Da, imali smo jedan takav sastanak. Ali predsjedala je referentica.”

“Ništa zato, mogli ste predložiti.”

“Kako? Zar logoraši mogu predlagati rezolucije? To je za slobodne ljude.”

“Tako Vi mislite? Stanite da vidim, da li se uopće isplati s Vama govoriti. Da li se Vi za svoj čin smatrate krivom?”

“Ne.”

“Tako dakle! Niti to! Nakon 5 godina niti to! Onda naši sudovi samo onako sude!”

“To nisam rekla. Ali ne smatram se subjektivno krivom nikako.”

“Tako Vi govorite nakon pet godina. Kažnjenici ne mogu podnositi rezolucije. Vi se ne osjećate krivom. Što mi još imamo govoriti. Naš je razgovor završen.”

Tišina. Ja šutim. On šuti. Tad najednom on vikne:

“Ako niste neprijatelj ove zemlje, održite u ekipi predavanje o pogubnom utjecaju ustaštva na naše narode.”

U čudu ga gledam i šutim. Suze mi se pojavljuju u očima. Sva sam uzburkana. Živci će mi sasvim klonuti. On to vidi i nastavlja:

“Ako niste neprijatelj ove zemlje, održite predavanje o pogubnom utjecaju križarstva, o šteti koju je ono učinilo narodima.”

Gledam ga. Ne znam tko je bezumniji. On ili ja.

“Dozvoljavate li, da u nekom pokretu bude raznih gledanja, iako izvana izgleda sve isto?”

“Da, znam da to može biti!”

“Onda sam ja u križarstvu zastupala uvijek čisto kršćanski pravac i zato nemam što govoriti, ni opozvati.”

“Da, čisto kršćanski pravac”, govorio je Hećimović ironično. “Znamo mi što to znači. Uostalom naš je razgovor gotov! Protiv Vas postoji čitava masa materijala. Ja ne vodim istrage…” (Tišina. Dobro sam napela uši i čekam) “Ali ću je provesti kad bude vrijeme za to.”

(Pa da, još ima 15 dana. Može početi s istragom i 31. kolovoza).

Opet tišina. “Ali to ne ovisi o meni.” (Naravno, ovisi o Ministarstvu, to i ja znam. Ili misli, da to ovisi o meni?)

On se diže. Dižem se i ja. Polazim k vratima.

“Ja nisam nikoga kvarila i na nikoga negativno utjecala u ovoj kući. Nisam to činila zato jer nisam htjela neugodnostima mučiti sebe i njih.”

“A niste kvarile Nevenku Šarin?”

(Smijala sam se u sebi, ta Nevenka je u nekim pitanjima dosljednija od mene.)

“A niste pisali kući ilegalno i bodrili ih na ustrajnost?”

Šutnja.

“A niste plakali što žene pjevaju kad se vraćaju s rada?”

“To mi je sasvim nepoznato!”

“A niste rekli da ne idete na marksističke sastanke?”

“Oprostite, bila sam na svima.”

“A niste li se bunili da nećete polagati ispit?”

“Da jesam, bunila sam se i bunila bih se opet jer to je nedostojno čovjeka intelektualca.” Tad on na vratima opet zagrmi: “Zašto niste napisali u štampi da se ograđujete od križarsko-ustaških zločina?”

“U kakvoj štampi? Pa naše štampe nakon Vašega dolaska više nije bilo.”

“Mogli ste to napisati u ‘Borbi’.”

U muci se smijem. Kao da su stupci Borbe otvoreni svakome – i konačno što ja imam napisati.

“Nisam imala što napisati. Uostalom, ja sam prolazila kroz život čineći dobro.”

“Vi? Dakle ne bi mogli održati predavanje o negativnom djelovanju križarstva na naše narode!”

“Ne! Zar Vi mislite, da ću ja pljuvati na ono što sam čitav život radila?”

“Da čitav život! Bilo Vam je 20 godina, kad ste stali kvariti mladež. Naš je razgovor gotov.”

“Žao mi je uopće da sam došla.”

Kad su se za mnom zatvorila vrata samice, počela je reakcija. Opetovala sam svaki kret, svaku riječ, a napose one: “Protiv Vas postoji čitava masa materijala.” “Ja ne vodim istrage… ali ću je povesti kad bude vrijeme za to.”

Pa naravno, još ima dosta dana do 31. kolovoza. Ipak sam ovu noć spavala dosta mirno. Ali od 17. kolovoza pa dalje ne znam da li su bili gori dani ili noći.

Svoj sam dnevni raspored držala kao obično. I svoje molitve. Ali mira nikako. Čas sam mirno molila i predala se u molitvi sasvim Bogu, čas su me obasule suze nemoći i straha. Čas sam hodala uznemireno ćelijom i od straha i uznemirenja lomila ruke. Čas sam lupala glavom od zid, da onda opet počnem iznova: molitva, umirenje, suze, uznemireno šetanje gore-dolje i konačno bunilo puno groze i bola.

Pustit će me! Šta me neće pustiti! Nemaju me zašto zadržati!

Ne, neće me pustiti i tko zna gdje ću biti u sutrašnji dan. Na UDB-i u Zagrebu ili ovdje u još težoj izolaciji jer istraga počinje.

Zašto sama sebe plašiš? Zar nije dosta da te drugi zaplašuju?

Kako se ne bih plašila, kad je spor između Crkve i države tako velik, a ja sam tu jedino kao klerofašist.

O Bože, što kaniš sa mnom? Zar doista moram tu podivljati? Zar doista moram izgubiti živce? Poludjeti? Umrijeti ovdje kao pas, a ne kao kršćanin? Bez sakramenata? Izvan kršćanskoga groblja? Mora li to baš tako biti? Mora li? Zar nije već dosta? Zar nije dosta već 5 godina? Htjela sam da se smirim, združiti svoje muke s Isusovim, ali nisam mogla. Sve što je sadržavalo pojam “muke” smućivalo me je. Nisam više mogla moliti ni žalosnu krunicu, ni križni put, jer sam po tim molitvama postala još smućenija.

I tako sam nizala krunicu za krunicom, ali osim uobičajenih, smišljala sam nove, pa sam na svih 5 desetica molila:

“Srce Isusovo, ja se u Te ufam” ili “Srce Isusovo, ja Te zaklinjem pomozi mi!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema Ocu!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema Majci!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema dušama.”

Zaklinjala sam Gospodina poradi slave Njegove, ali i poradi moje duše, jer ako me ne izbavi, izgubit ću se!

Pet godina lišio me Gospodin utjehe rada. Odričem se sada i posljednjih svojih planova, samo da izađem i kršćanski umrem.

Pokaži Gospodine da me ljubiš!

Da ne ostavljaš svoje!

Da uslišavaš molitve!

Da jesi naš Bog!

Da ne možeš zatvoriti uši na molbe naše!

Tada mi se učinilo da čujem: “Šta se plašite, malovjerni?”

Zatim mi je opet glavom prolazila tvrdnja da je Isus mit. Ni s Njim, ni bez Njega nisam znala riješiti više problem zla, problem patnje. Nitko tu patnju ne razumije, nitko u logoru. Jer je sva popljuvana, jer je lišena svake časti, jer predugo traje.

I opet sam molila. Ne znam više kombinacije zaziva, molitava, krunica, samo od Srca Isusova prešla sam na Srce Marijino, pa na svetog Josipa, pa opet na sve one svece, kojima sam već prije molila devetnice.

Molila sam napose svetog pravnika Kontarda Ferrinija da bude uz one koji za me rade, molila sam za one na upravi, za one na Ministarstvu, da se smekšaju i da me puste.

Između molitava i krunica opet sam razmatrala zgode iz života svetaca, Male Terezije, Merza i drugih. Obećavala sam dragom Bogu sve, odricala se svega, samo da umrem među svojima.

I tako su u toj smućenosti, molenju, neizvjesnosti, zaklinjanju, kucanju na Božje Srce, i na srca Njegovih svetih prolazili dani, jedan strašniji od drugoga.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD