Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dr. Pietro Castriota, čiji je brat Tarcisio bio fratar (OFM), kao pripadnik saniteta boravio je u tadašnjoj Jugoslaviji. Tamo su ga zarobili Nijemci, no uspio im je pobjeći te se pridružio partizanima koji su ga brodom poslali u Barlettu, grad sjeverno od Barija. U Italiji su ga srdačno dočekali lokalni komunisti i imenovali ga medicinskim službenikom najprije u Manfredoniji, a zatim u San Giovanniju Rotondu gdje se doselio 1950.

Sljedeće četiri godine nije posjetio kapucinski samostan, na to ga nije ponukala ni radoznalost. No, jedne je noći sanjao Padra Pija koji mu je rekao: “Čekam te. Kad dolaziš?” Pietro je odlučio otići. Ujutro je s mještanima u sakristiji čekao svoj red za ispovijed.

Svoje svjedočanstvo iznio je Padru Ruggieru 30. svibnja 1957. u San Giovanniju Rotondu. Prisjetio se: “Čim sam se predstavio, Padre Pio me je zagrlio govoreći: ‘Sine moj, dugo sam te čekao!’ Ispovjedio sam se, obliven suzama. Nedugo potom Padre Pio je u hodniku ugledao mog brata, Padra Tarcisija, te mu rekao: ‘Jesam li bio u pravu?’

Moj je brat briznuo u plač. Kad sam ga upitao zašto, odgovorio mije: ‘Kad već želiš znati, ispunit ću ti želju… Dok si boravio u Manfredoniji gdje si kao član talijanske komunističke partije učinio toliko zla, preporučio sam te Padru Piju u molitve i rekao mu: ‘Padre, je li moguće da on ima brata svećenika, da se školovao kod salezijanaca, a da će ostati tako grešan?’ Odgovorio mi je: ‘Ne brini, vratit će se!’

‘Eto, zato sam plakao'”, objasnio mi je moj brat, Padre Tarcisio.

F. Chiocci, L. Cirri: “Padre Pio, storia di una vittima”

Tekst je objavljen na web-stranici www.padrepio.hr, prenosimo ga s dopuštenjem.