Kad se suočiš s nečim s čime se cijeli svijet bori, čemu se ne zna etiologija, kojega je podrijetla, koji su učinci, čovjeka uhvati pomalo panika. Pogotovo nakon činjenice da se moj kolega, fra Ante Kutleša prvih dana držao dobro, a onda se stanje naglo pogoršalo te je hospitaliziran u Mostaru. Ja sam cijelo vrijeme bio u svome boravištu i tu se liječio. Zabrinulo me kad sam čuo da je na respiratoru. Ja nisam imao nikakvih respiratornih problema, ni kašlja, kihanja, ni nekih drugih fizičkih bolova, osim nemoći. Kad te temperatura „pere“ danima, onda si zgužvan. Nije ti ni do čega. Ne možeš jesti, ne možeš funkcionirati, ponešto uzmeš da održavaš kondiciju i da možeš probaviti lijekove bez oštećenja crijeva.

A duhovno – čovjek se sprema i na najgore. Prebireš misli, dane, godine, i na kraju sagledaš: Sve su to fragmenti života. Kušaš obuhvatiti jednu cjelinu, zaokružiti svoj život, dati Gospodinu u ruke, prepustiti se njegovoj volji. A opet, molitva – Gospodine, pa ako me trebaš – tu sam. Vodio sam se i mišlju evanđelja one nedjelje o Lazarovu uskrsnuću. „Gospodina, onaj koga ljubiš, bolestan je!“ poručuju sestre Isusu. A ja sam osobno dodao: „Pa Gospodine, onaj tko te ljubi, bolestan je!“ Imao sam naime u susretu s pok. prof. Ivančićem duboke duhovne doživljaje i iskustva još 1979. kad se čovjek susretne sa živim Bogom, i odonda nije mi bilo teško vjerovati da Gospodin zahvaća u živote čovjeka – pa i današnjega. To sam iskusio bezbroj puta u međugorskoj ispovjedaonici.

Kušao sam moliti svakodnevno Časoslov s tableta (jer nemoguće je u krevetu imati veliki Časoslov). Zatim trajno ponavljanje molitve „ruskog hodočasnika“ što je refren onoga zaziva jerihonskoga slijepca, te Krunica Bož. Milosrđa, napose od Velikoga petka. Krunica u ruci, ponad kreveta moja velika ljubav, Gospa iz Guadalupe, u originalnoj veličini. Utjecanje Mariji, molitva za njezin zagovor. Strjelovite molitve, jer čovjek nije kadar moliti duge molitve. A one su uvijek učinkovite.

Svi mi molimo „O Dušo Kristova“ – molitvu nakon pričesti. Nerijetko je molimo onako mehanički, ali kad se istinski zamislimo nad tim zazivima, oni su duboko teološki. Svaki od tih zaziva nosi u sebi duboku teološku i egzistencijalnu poruku. „Ne dopusti, Isuse, da se ikada odijelim od tebe!“ – treba li nam snažnija utjeha?! Utjecao sam se svetima, svojoj pok. Majci koja bijaše sveta žena, prof. Ivančiću, svim svetima. Jer u svakoj euharistiji, prije „Sanctus-Svet“ – molimo „una voce“ sa svim svetima i anđelima – Izaijino viđenje: Svet, Svet, Svet! Dakle, ni u bolesti nismo sami. A od onoga „Svet“ – tako moćna i snažna – stresli su se dovratci i cijeli Hram! Tako bi to moralo biti i danas u bogoslužjima! Samo ON je Svet!

—————————————————————–

Ovaj tekst je objavljen u novom broju časopisa za starije “Da život imaju” koji na 32 stranice donosi teme koje u vjeri jačaju starije osobe, ističući misao pape Franje da „starost nije bolest“. U ovom broju još govore i pišu: biskup Mile Bogović o događajima iz svoga djetinjstva, biskup Ratko Perić o sjemenišnim danima, dr. Ante Čuvalo o bijegu u emigraciju, Michael O’Brien o susretu s anđelima, don Danko Litrić o misionarskim doživljajima, Marijan Jelenić o kupovini prvog automobila, Anton Kliman o Istri i zaslugama katoličkog klera, Ivan Tolj i drugi. List je dostupan u mnogim našim crkvama.