Nedavno je na YouTube kanalu karizmatske molitvene zajednice “Nanovo rođeni” osvanuo video sa svjedočanstvom fra Ivana Marije Đuzela, mladog svećenika čije je iskustvo mnoge oduševilo. Tim povodom objavljujemo veliki razgovor koji je vodila naša novinarka Rašeljka Zemunović, i u kojem nam se fra Đuzel otvorio, ispričavši detalje svog obraćenja.

Bila je subota, svibanj 2008. godine. Probudio sam se oko podneva, mamuran i iscrpljen. Prethodni tjedan proveo sam po imotskim kafićima i tumarajući gradom u potrazi za društvom. Bilo mi je svejedno hoću li razgovarati s djetetom ili starcem. Tražio sam nekoga s kime bih mogao popiti kavu, a ubrzo nakon toga i prvo pivo. Sa svakim sljedećim pivom naši su razgovori postajali sve besmisleniji. Bio sam nemiran i nesređen, mladić koji nije mogao biti kod kuće.

Tada sam imao 20 godina. Najviše sam se radovao subotama, kada se studenti iz Splita vraćaju kući na vikend, pa se grad napuni. Znao sam da ću ovu subotnju večer provesti u širem društvu. Moji prijatelji, koji rade ili studiraju, oko tri sata ujutro će otići kući, ali ja ću ostati do sedam, sve dok u kafiću postoji barem jedna osoba s kojom mogu piti. U nedjelju ću se probuditi i, zbog nekakvog obzira prema roditeljima, polumamuran otići na misu. Prije početka mise vjerojatno ću fratra zamoliti da me ispovjedi, pa ću se pred njime jedva kontrolirati kako bih ostao priseban i izgovorio svoje grijehe: alkohol, drogu, psovke i blud.

Moje srce, kao uostalom i srce svakog čovjeka, oduvijek je čeznulo za ljubavlju. Čitavog života htio sam biti ljubljen i prihvaćen. Ljubav sam tražio svugdje, kod prijatelja, u izlascima, u alkoholu, u drogama. Tražio sam je na pogrešnim mjestima i pritom sam dodatno ranio svoje srce. Tada nisam bio svjestan da je Bog tvorac naše nutrine, našega srca. Naša nutrina je vječna. Naše srce ne može ispuniti do kraja ono što je prolazno, pa čak ni dijete ili bračni drug, nego samo Onaj koji je vječan. U potrazi za Isusom napravio sam grozne stvari, o kojima sada otvoreno pričam. Želim posvjedočiti kako je Bog, odnosno beskonačna ljubav, dotakla moje srce, u potpunosti ga preobrazila, pa sam od besciljnog i poročnog mladića odlučio postati svećenik.

Odgoj u tradicionalnoj obitelji

Rođen sam 1988. godine i odrastao u Imotskom, u obitelji koja je bila tradicionalno katolička. Jedini prakticirajući vjernik u mojoj obitelji bila je moja mama Anđelka, kojoj je uzor bila sveta Monika. Moje obraćenje je upravo plod njezinih molitvi, vapaja, hodočašća, žrtvi i odricanja. S druge strane, moj me otac tjerao na misu, a da mi u tome često nije bio primjer. U djetinjstvu sam bio posebno vezan uz svog djeda, snažnog i vrijednog čovjeka, s kojim sam provodio mnogo vremena. Doživljavao sam ga kao Supermana, starca koji je bio u stanju sam zaklati kravu. Djed je redovito govorio: „Tko ne štedi, malo kući vrijedi.“ Divio sam mu se jer je bio moralan i častan čovjek, sve ono što ja kasnije nisam bio. Djed je preminuo kada sam išao u šesti razred i  njegova smrt me je jako pogodila.

Bio sam nemiran klinac. Kao beba sam u rekordnom roku razvalio sve igračke. Roditelji su pričali kako sam se s novim autićem igrao najviše deset minuta. Nakon toga bih ga zabio u zid, a posljednja igra bila je da skočim na njega. Kao dječak sam redovito išao na misu, a jedno vrijeme sam čak i ministrirao. Bez obzira na to što sam živio u kući u kojoj se nije psovalo, u mojem širem okruženju često se psovalo Boga, Gospu i svece, čemu sam se vrlo brzo prilagodio. Već sam u drugom razredu osnovne škole, u vrijeme priprema za sakrament prve pričesti, počeo psovati. Podsvjesno sam želio biti stariji, napredniji i važniji od ostalih. Pred školom sam promatrao sedmaše i osmaše, koji su već ozbiljno psovali, pa sam ih počeo imitirati. Ustvari sam samoga sebe prisiljavao na psovanje, na silu sam proklinjao Boga, ime Božje, Djevicu Mariju i svece, jer sam htio biti mali frajer.

fra Ivan Đuzel

Fra Ivan Marija Đuzel/Foto: Marin Škarica

Već sam kao devetogodišnji dječak živio podijeljen i dvoličan život. U crkvi i pred susjedima pravio sam se fin, a s prijateljima sam išao u drugu krajnost. Neprestano sam izvodio gluposti kako bih bio u središtu pozornosti, ali i tema njihovih razgovora. Stalno sam bio u nekakvoj akciji i tražio situacije u kojima mogu napraviti glupost. Tata je govorio: „Kako je moguće da si se uvijek slučajno zatekao na krivom mjestu?“ Poslije škole nikada nisam išao ravno kući, nego bih otpratio sve prijatelje kući, doslovno napravio krug oko grada i tek onda se vratio kući, gdje su me dočekale očeve batine.

U petom razredu djeca ulaze u pubertet. Dok su drugi pravili smiješne frizure i počeli se zaljubljivati, ja sam, ponovno u želji za isticanjem, zapalio prvu cigaretu. Bez obzira na to što mi je bila odvratna, kašljao sam i gušio se svaki put kada bih potegnuo dim, nisam htio odustati. Kad su u šestom razredu drugi momci iz razreda otkrili cigarete, ja sam se ispred škole prešetavao s kubankama. Školovanje sam nastavio u Tehničkoj školi, smjer elektrotehnika. Već u prvom tjednu nastave zaradio sam ukor pred isključenje. U sedam dana napravio sam bezbroj gluposti. Vrhunac je bio kada sam prije sata vjeronauka izašao na prozor učionice, koja je bila na trećem katu, pa se objesio na nekakve rešetke i, viseći iznad ceste, mlatarao nogama. U susjednom kabinetu vjeroučitelj je pio kavu. Svako malo pred očima su mu se ukazivale moje noge. Čovjek je doživio totalni šok i skoro se onesvijestio. Naravno da sam u tom trenutku mogao poginuti, ali ja tada nisam bio svjestan opasnosti i posljedica. Htio sam druge fascinirati, jednostavno napraviti ono što drugi ne mogu.

Zbog čega sam se počeo drogirati

U srednjoj školi već su svi pušili cigarete, pa sam ja ponovno morao pronaći nešto drugo, napraviti korak više. Od sestrina društva, koje je bilo četiri godine starije od moga, nabavio sam travu. Okus marihuane također je bio odvratan, ali ja sam se zavaravao kako se samo moram naviknuti, pa sam je vrlo brzo počeo svakodnevno konzumirati. Uskoro su mi se pridružili prijatelji iz razreda. Redovito smo već nakon prvog školskog sata, u 8:45 ujutro, otrčali na neko skrovito mjesto pored škole i zapalili joint. Već sam tada odlučio da želim probati sve vrste droge, osim heroina. Naime, u gradu sam često susreo heroinske ovisnike. Njihov izgled me je uplašio, djelovali su kao beskućnici, a ja sebi nisam mogao dozvoliti da me drugi vide u takvom očajnom stanju.

S druge strane, kokain me je jako privlačio. Poznavao sam ljude, većinom starije od sebe, koji su redovito konzumirali kokain. Oni su djelovali normalno, dobro su funkcionirali, neki od njih su radili i studirali, djelovali su cool. Nitko me nije nagovarao ili nutkao, nego sam donio odluku kako želim probati tu skupu drogu. Budući da nisam imao dovoljno novaca, uvijek sam pronašao neki način kako da se dokopam kokaina. Ponekad bih odradio neku uslugu, bio kurir, ili bi me počastio stariji prijatelj koji je pred društvom htio ispasti faca.

Za razliku od cigareta i trave, alkohol je bio porok u kojemu sam istinski uživao. Prva čaša vina na mene nije ostavila nekakav poseban dojam. Od okusa vina sam se prvi put naježio, ali vrlo brzo sam ga zavolio. U početku sam se napio od dvije čaše, ali s vremenom sam postao tolerantniji na alkohol. Jednom sam se toliko napio da sam pao u stanje bez svijesti. Kasnije sam odlučio kako se više nikada neću dovesti u sličnu situaciju. U Imotskom, gradu koji je okružen lozama, svaki klinac vrlo lako može doći do vina. Moje društvo ga nije trebalo kupovati. Imali smo jednog prijatelja koji nas je svakoga dana opskrbljivao vinom. On bi se ujutro ušuljao u očev podrum i iz bačve natočio dvije litre vina. Nakon toga bi plastičnu bocu sakrio u ruksak i prošvercao ga u školu. Dok su ostali učenici veliki odmor provodili uz sendviče i sok, mi smo kriomice ‘cugali’ vino. Uvijek sam pazio na količinu. Znao sam da se ne smijem previše unerediti, jer sam se morao vratiti kući dovoljno priseban, kako bih bio u stanju s roditeljima razmijeniti nekoliko suvislih rečenica.

Moj odnos prema ljubavi

U djetinjstvu sam izbjegavao ljubavne veze. Nisam htio pristupiti curama koje su mi se svidjele. A pred onima curama, koje su pristupile meni, ponašao sam se poput budale. Sve sam radio samo kako bih im postao odbojan. Ustvari sam se plašio ljubavi. Bio sam svjestan svoga karaktera. Premda sam tada često lagao, jedino sam u pristupu prema ljudima uvijek bio iskren i otvoren. U svakom trenutku, pijan ili priseban, ljudima sam bio spreman dati sve od sebe. Strahovao sam da ću se zaljubiti u neku djevojku, prići joj otvorena srca, biti spreman za nju sve učiniti, a ona mi neće uzvratiti istom mjerom.

Osim toga, često sam svjedočio onome što ljudi nazivaju ljubavlju, a s njome nema nikakve veze. Promatrao sam kako se djevojke vežu za muškarce zbog njihova izgleda, novaca ili skupih automobila. Zbog straha da ću biti povrijeđen izbjegavao sam ozbiljne veze, pa sam ulazio u odnose od vikenda do vikenda. O predbračnoj čistoći uopće nisam razmišljao. Tijekom noći sam s curom podijelio intimu, a onda se sljedećega jutra ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Po uzoru na druge muškarce, odlučio sam da ću se jednom, kada za to dođe vrijeme, oženiti nekom finom i pobožnom djevojkom, onom koju u Imotskom zovu „žena za kuću“, a sa strane ću imati druge žene.

Jedva sam čekao maturu. Vjerovao sam da ću, nakon što se oslobodim školskih obaveza, imati još više vremena za izlaske. Za razliku od ostalih, koji su se pripremali za prijemne ispite i tražili poslove, ja nisam imao nikakav cilj. Međutim, moja rodbina iz Zagreba počela me je nagovarati da upišem fakultet. U početku sam ponudu odbio, ali onda sam shvatio kako bih u metropoli mogao imati još bolji društveni život, pa sam je naposljetku prihvatio.

U Zagrebu sam nastavio živjeti potpuno promašenim životom. Kada iz ove pozicije promatram taj period, shvaćam koliko sam bio sebičan. Iskorištavao sam dobru volju i novac svoje rodbine kako bih se provodio. Na studiju sam prestao konzumirati drogu, ali sam i dalje vrijeme provodio u lošem društvu i u svakodnevnim opijanjima. Nakon što sam pao prvu godinu, bilo mi je neugodno vratiti se kući, odnosno svojoj obitelji priznati da sam potratio godinu života. Međutim, rodbina je stala na moju stranu i moje roditelje nagovorila da mi pruže još jednu priliku. Najesen sam se vratio u Zagreb. Na drugoj godini nisam položio niti jedan ispit, pa sam u drugom semestru već živio na relaciji Zagreb – Imotski, svjestan da se moje studiranje polako primaklo kraju.

Za vrijeme moga studiranja, moja sestra, koja je također živjela sličnim životom, otišla je u Tabor i obratila se. Pričala mi je o Bogu, koji je meni tada bio daleko. Doživljavao sam ga kao nekakvu autoritativnu osobu, kojoj sam ponekad, doslovno na razini praznovjerja, znao zavapiti: „Bože, pomozi!“ Kada su mi mama ili teta pričale o vjeri, samo bih mahnuo rukom. Međutim, riječi moje sestre ipak su me malo zamislile. Rekla mi je kako se niti jedna droga ne može usporediti s onim osjećajem ispunjenja koji donosi susret s Isusom. „Ja ti vjerujem. Ali ti si od mene starija četiri godine. Dozvoli mi da se i ja još četiri godine zabavljam“, odgovorio sam joj. Nisam sumnjao u sestrino iskustvo, ali sam smatrao kako meni ono još nije potrebno. Boga sam doživljavao kao neka vrata iza kojih me čeka pomoć, ali ja ću tim vratima pristupiti tek kada za mene dođe vrijeme.

Fra Ivana Mariju Đuzela fotografirao je Marin Škarica

Moj prvi posjet Taboru

Dok sam još bio u Zagrebu jedna me je rođakinja pozvala u Tabor. Pristao sam samo da joj udovoljim. Bio je četvrtak. Pokojni fra Zvjezdan Linić predvodio je klanjanje. Moram priznati da sam se ondje osjećao lijepo. Do tada sam sve svećenike doživljavao strogima, a ovaj je fratar djelovao drukčije, nekako bliskije. Svi ljudi su se smijali, bili su sretni i zadovoljni. U jednom trenutku sam ja, koji nisam plakao od djedove smrti, pustio suzu. Već u sljedećem trenutku nisam se mogao kontrolirati. Idućih sat vremena pokrivao sam se rukama kako ostali ne bi vidjeli moje suze, odnosno moju slabost. Fra Zvjezdan je položio ruke na mene i molio za oslobođenje od cigareta, ovisnosti koje se nikako nisam mogao osloboditi. Prijatelji su me sljedećih dana ispitivali zbog čega ne pušim. Nisam im rekao istinu, nego sam lagao da sam prestao zbog zdravstvenih problema. Tek sam im kasnije, nakon nekoliko dana, priznao gdje sam bio. Počeo sam im pričati o Bogu. Međutim, nakon što sam ponovno zapalio i vratio se starom životu, nisam bio nimalo autentičan. U Taboru sam prvi put čuo pjesmu „Velik si“, koju sam kasnije skinuo na mobitel, i zaplakao svaki put kada sam je pustio.

Nekoliko mjeseci nakon toga, u lipnju 2009. godine, kada sam se već za stalno vratio u Imotski, teta mi je predložila da joj se pridružim na duhovnoj obnovi kod velečasnog Zlatka Sudca. Nevoljko sam pristao. Uspio sam nagovoriti jednoga prijatelja da mi se pridruži. Govorio sam mu kako nam je put plaćen. „To bi mogao biti dobar provod. Dok se drugi mole, mi ćemo se kupati“, nagovarao sam ga. Naposljetku smo se obojica odazvali i sudjelovali u programu. Ne sjećam se niti jedne svećenikove riječi, ali znam da sam svaki put kada me je velečasni Sudac pogledao, imao osjećaj kako govori nešto što je upućeno samo meni. Posebno iskustvo bila je meditacija Križnog puta. Velečasni Sudac vodio nas je kroz Kalvariju. U jednom je trenutku rekao da zamislimo kako se nalazimo ispod Isusova križa. „Pogledaj Isusa. Promatraj kako Ga skidaju s križa i polažu tebi u ruke“, nastavio je. Govorio je kako je Isus moj Bog, koji je umro za moje grijehe. Kroz meditaciju sam počeo primati Isusa u ruke. Sljedećih dvadeset minuta sjedio sam zgrčenih ruku. Nakon meditacije moja je majica bila potpuno mokra od suza, a narednih nekoliko dana imao sam upalu mišića u rukama. Očito sam se grčevito držao uz svoga Boga.

Svjedočanstvo koje nije bilo autentično

Nakon povratka iz Ćunskog vjerovao sam kako sam doživio promjenu, čak sam donio i neke velike odluke. „Od sada ću redovito ići u crkvu i molit ću tri Slava Ocu dnevno kako bih se oslobodio psovke.“ Ponovno sam prijateljima gorljivo prepričavao svoje iskustvo. Pričao sam im kako sam potpuno trijezan doživio čudesna iskustva. Prijatelji su bili zainteresirani. Dozvolili su mi da slobodno ispričam svoje doživljaje, ali i da „dok im pričam naručim pivu“. Jedna prijateljica kasnije mi je priznala da su moji pijani monolozi o vjeri i molitvi u njoj izazvali reakciju zbog koje je kasnije dugo odgađala odlazak kod velečasnog Suca. Sljedećih nekoliko mjeseci proveo sam cugajući i tražeći društvo s kojim ću gubiti vrijeme.

Godine 2009. postao sam svjestan svojega katastrofalnog stanja. Po noći sam na sebe stavljao masku, u društvu sam bio nasmiješen i zabavan, ali kod kuće sam plakao od očaja. Vapio sam: „Gospodine, zašto ja uopće postojim?“ Svi moji prijatelji imaju nekakav cilj u život. Oni se žene, rade i studiraju, samo ja neprestano tumaram. Shvatio sam da je moja osobnost nezrela. U rujnu 2009. mama i sestra predložile su mi da pođem na duhovne vježbe, koje je na otoku Prviću vodio fra Remigije Mlinarić. Odmah sam pristao. Obje su bile iznenađene. Kasnije su me danima ispitivale jesam li siguran, možda sam se u međuvremenu predomislio. „Jesam li vam rekao da idem. Pustite me na miru“, odgovarao sam.

Na otok Prvić, pokraj Šibenika, krenuo sam s dvije želje: promijeniti se i prestati pušiti. Sljedećih četiri dana upijao sam svaku fratrovu riječ. Mislim da sam, nakon godina traganja i pokušaja, napokon bio spreman susresti se s Isusom. Kasnije sam često svjedočio kako sam se ustvari obratio u susretu s Vragom. Bio je treći dan duhovnih vježbi. Počela je večernja misa. Kada je fra Remigije zapjevao: „Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se…“, u crkvi su se začuli ružni, nimalo ugodni zvukovi. Podigao sam se na prste kako bih otkrio tko ih proizvodi. Kasnije sam shvatio da dolaze iz sakristije, koja se nalazila iza oltara, a proizvodila ih je jedna opsjednuta djevojka. To nije bio ljudski krik, nego kao da čopor zvijeri istovremeno na hrvatskom jeziku viče kako „nam nema pomoći i da ćemo svi završiti u paklu“. Bio sam izbezumljen od straha. Nepomično sam klečao. U tom sam trenutku shvatio da Vrag postoji. On je živo i opasno biće.

Osjetio sam njegovu mržnju, od koje se ne mogu obraniti i sakriti, uostalom, evo, čak ni u crkvi. „Ako u ovome trenutku umrem, moje mjesto je uz njega“, spoznao sam. Što sada? Iz straha i očaja prvi sam put iskreno zavapio Isusu. Počeo sam se moliti Presvetome Srcu Isusovu, koje sam do toga trenutka spominjao samo u psovci. Shvatio sam da je u molitvi moja sigurnost. S obzirom na život koji sam vodio, zaslužio sam biti s Vragom, ali ja sam htio biti s Isusom. U toj staroj crkvi Isusu sam obećao: „Ja ću za tebe učiniti sve što hoćeš, samo me ne daj njemu.“ Reakcije su potrajale cijelu misu, ali moj strah je nestao. Osjetio sam mir i sigurnost jer sam znao da sam u Isusovoj blizini zaštićen. Toga 5. lipnja 2009. godine zadnji put sam zapalio cigaretu.

‘Želim da budeš moj svećenik’

U Imotski sam se vratio kao nov čovjek, slobodan od droge, alkohola i cigareta. Bio sam toliko žedan molitve da sam satima molio. Sjećam se kako sam uzeo molitvenik Put i život. Nisam ga zatvorio sve dok ga nisam cijeloga pročitao, od korica do korica. Svakodnevno sam išao na misu i molio krunicu. Moj dnevni ritam zapravo se nije promijenio. Međutim, za razliku o prije, kada sam bio vani od 10 navečer do ranih jutarnjih sati, sada sam to vrijeme provodio u molitvi. Moja je obitelj primijetila da sam se na Prviću promijenio, ali su, zbog prijašnjih iskustava, bili sumnjičavi. Čekali su da prođe dovoljno vremena kako bi se uvjerili da je moja promjena konačna.

Nakon samo desetak dana shvatio sam kako sam u molitvi Isusu puno toga rekao, ali Njemu nisam dozvolio da mi odgovora. Te večeri u sebi sam čuo glas, koji nije bio auditivan, ali je bio potpuno jasan i nedvojben: „Želim da ideš za svećenika.“ To je bio odgovor koji nisam očekivao, šokantan i meni potpuno neprihvatljiv. Naglo sam zatvorio Bibliju i otišao spavati. „Ovo nije dobro. Želim biti bolji, ali ovo su krajnosti koje ne mogu prihvatiti“, pomislio sam. Međutim, taj nutarnji glas bio je uporan. Čuo sam ga svaki put kada sam Isusu dao priliku da mi govori. S vremenom sam polako počeo razmišljati o zvanju.

Poslije svoga obraćenja često sam išao u Međugorje. Tamo sam pronašao duhovnika, slovenskog kapucina fra Paška, kod kojega sam napravio životnu ispovijed. Njemu sam povjerio svoju želju, a on mi je, kao iskusni svećenik i ispovjednik, preporučio da pričekam i budem strpljiv. Koliko god sam čekao, ta misao bila je sve prisutnija. Stalno sam se vraćao na onu misu, kada sam u strahu od Zloga, Isusu obećao da ću, ako me spasi, učiniti sve što poželi. Očito je Isus poželio da mu služim kao svećenik. Polako sam počeo prepoznavati veličinu svećeničkog poziva i, malo po malo, sebi posvijestio kako je to moj put, ono na što me Gospodin zove. Napokon sam donio odluku: želim biti svećenik.

Zbog čega sam postao ‘splitski fratar’

Uskoro sam se povjerio svojoj obitelji. Mama i sestra bile su oduševljene, a tata iznenađen. Govorio mi je da sam zastranio, psihički pukao. „Kako ćeš ti postati svećenik, kada u životu nisi ništa radio i prolazio si sa slabim trojkama“, govorio je. Koliko god sam oca doživljavao kao autoritet, ovoga puta sam bio ustrajan u svojoj namjeri. Bio sam spreman prihvatiti da me se obitelj odrekne, ali ja nisam odustao od svojeg cilja. Želim se zarediti. U početku sam, vjerojatno u zanosu, htio ući u najstroži red, kartuzijance, a onda sam počeo razmišljati o misijama. Svoje želje sam u molitvi stavljao pred Isusa, a u razgovoru sa svojim duhovnikom spoznao sam da se ustvari želim vratiti kući, u svoj Imotski, među dalmatinske fratre.

Za formaciju sam se dugo pripremao. Pogledao sam filmove i pročitao svjedočanstva drugih redovnika. Znao sam da me u samostanu očekuju kušnje, ponekad i nerazumijevanje drugih redovnika, ali sam tvrdoglavo slijedio svoj put. Kada sam 2017. godine dao vječne zavjete, odlučio sam uzeti redovničko ime Marija, u čast Ivanu Mariji Vianneyu, svetom arškom župniku, koji me oduševio svojim isposničkim životom i predanjem vjernicima, ali i u čast Gospi, kojoj se majka godinama molila za moja obraćenje.

Sada djelujem u zagrebačkom svetištu i Župi Majke Božje Lurdske. Postao sam dio Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, svojih splitskih fratara, koje sam prije u zabludi i zbog predrasuda olako osuđivao, a među kojima sada osjećam istinsku bratsku ljubav. Ubrzo nakon što sam u rujnu 2017. godine zaređen za đakona, održao sam svoju prvu propovijed, kada sam župljanima u dvadesetak minuta ispričao sažetu verziju svojeg svjedočanstva. Iskreno sam im priznao što sam radio, kako sam griješio, ali i naposljetku doživio susret koji je radikalno promijenio moj život i darovao mu smisao.

Isus mi je odgovorio na najvažnije pitanje. Napokon sam shvatio zbog čega postojim. Želim služiti onima koji su, poput mene nekada, zarobljeni porocima, ali i pomagati opsjednutima te onima koji imaju duhovnih problema, koji strašno trpe. U srcu se osjećam dužnim vratiti sve ono što je meni Bog darovao kroz njihovu muku. Jer, da prije devet godina na Prviću nisam doživio reakcije one nesretne djevojke, vjerojatno nikada ne bih zavapio za pomoć i susreo svoga Boga – Ljubav koju sam dvadeset godina tražio na krivim mjestima.