OTVORENO O VJERI

EKSKLUZIVNO Željko Pervan: ‘Umro bih od žalosti kada bih zatajio Krista’

Željko Pervan: “Crkva treba naviještati radosnu vijest. Nema nosine do poda, kao da smo na sprovodu. Je li Krist živ? Je. Je li uskrsnuo, je li spasitelj, je li život vječni, je li na kraju sretan završetak? Svi se ponašaju kao da je netko umro. Nitko nije umro niti ćemo umrijeti. Što ti je, daj malo digni tu nosinu. Nasmiješi se”

Željko Pervan

Željko Pervan/Foto: Goran Jakus/PIXSELL

Željko Pervan je prema mnogima najduhovitiji Hrvat. Dokaz tome je i činjenica da su, nakon prvog, karte i za drugi njegov stand up nastup u Lisinskom već sada gotovo razgrabljene. No, osim što je duhovit, Pervan ne krije da je čovjek kojemu je duhovnost na istaknutom mjestu u životu. Kako sam kaže, ne voli ljude ‘daviti’ govorom o vjeri, ali kad god ga se pita rado daje svoje vjerničko svjedočanstvo. To je pokazao i kada smo ga kontaktirali za ovaj razgovor odazvavši se rado i spremno dati “razloge nade” koju nosi.

– Zašto ste katolik?

Dijelom zato što su moji roditelji katolici, i jer je takvo bilo okruženje. Ali mislim da je to prije svega poziv, kucanje. Ulazak Krista u život nije programiran. Čovjek počne osjećati prisutnost, uzročno-posljedični niz svega. U mom primjeru osobnog rasta u vjeri prvo je bilo promišljanje, pa godinu dana čitanja Novog zavjeta koji se od čitanja toliko raspao da sam ga morao selotejpom oblijepiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tu je naravno i Božja milost. Nema tu “ja sam odlučio vjerovati”. Poznajem odlične ljude koji ne vjeruju. Jednostavno kažu: “Ja ne mogu vjerovati.” Ne može se na silu, to bi bilo licemjerno.

– Što je potaknulo promišljaje koje ste spomenuli?

To što sam ostavio mjesta u glavi za bitne stvari. Nisam bio toliko opsjednut svijetom. Podozriv sam, jako sumnjičav, što mislim da je dobro za vjernika. Uz to, oduvijek sam volio samoću, tišinu.

Jednom smo na Krku nešto snimali, a ja nisam mogao spavati u zatvorenom jer je bilo vruće, a i hrče ekipa. Onda gledaš sve to. Ljudska vrsta je došla do Mozarta. Sigurno je bio neki utjecaj na trupla. Primjećuješ neke sljedove u životu, neki uzročno-posljedični niz. Vidiš da tu ima nešto.

To je bilo inicijalno, ali do istine se ne može doći pomoću matematike, nego osjećaš stvari. I na pitanje “Zašto?” se ne može naći odgovor “Zato što sam 31. kolovoza u snu obaviješten o nekim stvarima”. Tiho se kuca, a svijet je užasno glasan. Kad je zadnji put netko sjedio sat vremena u tišini? Kucanje se ne čuje jer Bog nije agresivan. To je Božja ljubav. To je nevjerojatna stvar.

– Često u kontekstu argumenata za Božju opstojnost spominjete upravo ljubav…

Naravno. Evolucijski gledano, ljubav je višak. Čemu to služi? Ljubav te samo oslijepi. Samo te zezne. Mnogi su za nju platili životom. Kao što bih ja dao život za svoju djecu. Ljubav je jako skupa. I nije s ovog svijeta. Nema veze s ovim svijetom.

 Tiho se kuca, a svijet je užasno glasan. Kad je zadnji put netko sjedio sat vremena u tišini? Kucanje se ne čuje jer Bog nije agresivan. To je Božja ljubav. To je nevjerojatna stvar.

Kod životinja postoje nagoni. Lavica ima majčinski nagon, to je zbog produžetka vrste. Ali ono što me isto fasciniralo kad sam promišljao su tolike razlike među jednom vrstom. Imate Majku Tereziju i Ivana Pavla II. i imate ubojice u zatvoru. Kod drugih životinja nema takvih razlika. Ne možete vidjeti lava mužjaka koji pase travu ili ne živi u čoporu, nego sam lovi. Sve druge vrste su u tom smislu savršene, a samo su ljudi disperzirani. To je zbog slobodne volje, slobode izbora. Tu slobodu nema nitko.

Sve vrste su uvjetovane okolišem u kojem se nalaze i reagiraju na njega, a mi možemo percipirajući budućnost oduzeti sebi život. Boluješ od nečeg i znaš što će biti, pa odlučiš prekinuti Boga u pola rečenice. Ili kažeš: „Ja više neću živjeti jer me Mirjana ostavila.“ Kod lava je: ako neće ova lavica, hoće druga. Naravno, ima i takvih ljudi, no u drugih vrsta nema abnormalnih razlika između dva pojedinca. Kod ljudi imaš Hitlera i nekog anonimnog dobrog tipa u Zaprešiću koji je cijeli život volio svoju djecu, trudio se.

– Gdje u svojoj svakodnevici najviše susrećete Boga?

Bog je miran, nema tu euforije. Druga strana je euforična i padavičari, a on djeluje u jednom miru, zato se ne primjećuje. Ne možeš ga biti stalno svjestan, to je nemoguće, ali kad treba djelovati prema drugom, čovjeku, prema slabijima, prema životinjama, prema pruženim rukama, e tu je on. Onda te on usmjerava ili te usmjerava ljubav prema njemu.

Ta ljubav znači „Ne želim Te razočarati“. Ja papirić iz auta ne bacam samo zbog Krista. Zamisli koja glupost. Ne jedem petkom meso. Za sto milijuna eura ne bih to učinio nikad. Ne mogu zaspati da se ne pomolim i upalim svijeću. Nema šanse. Jednom sam u tri ujutro sjeo u auto i išao po dućanima tražiti svijeću. Neke stvari koje sam mu rekao i obećao nema teorije da prekršim. Mogu ja zaspati, ali se trgnem. Nisam se pomolio – odmah panika.

Neki kažu „Nema dokaza za Boga“. Pa nisam rekao da znam da ima Boga, nego da vjerujem. Da kažem da znam da ima Boga, onda bih trebao dokaz, ali ako kažem da vjerujem, onda je upravo suprotno jer vjerujem.

– Čuda za Vašu vjeru, dakle, ne trebaju?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čuda traže nevjernici da bi povjerovali. Ne smijem se dati čudu, onda se srce neće promijeniti, ali ćeš na van biti vjernik zbog straha.

Čudo je moja ljubav prema Pavli. To je najveće čudo u svemiru, da toliko volim svoju kćer. To je čudo. Njen zagrljaj, poljubac, to je čudo. Što tražiš, da ti Gospa zasvijetli? Je l’ to treba da bi povjerovao? Svjetleća Gospa se može kupiti u Milanu za 35 eura.

– Vjerujete li onima koji kažu da žive ispunjeno bez Boga?

Ima ljudi koji imaju druge prioritete. U životu ih nešto drugo ispunjava i čini sretnima. Nisu svi oni zločesti. Nije im dano, nisu još pozvani, ali svi će biti pozvani. Bitno je da ne proganjamo one koji ne vjeruju, iako neki od njih nas proganjaju. U Svetom pismu piše ako te netko traži gornju haljinu, daj mu i donju. To govori na kakvo smo strpljenje pozvani.

 Čudo je moja ljubav prema Pavli. To je najveće čudo u svemiru, da toliko volim svoju kćer. To je čudo.

– Brojni kažu da prihvaćaju Boga, ali ne prihvaćaju Crkvu, svećenike, ponekad su sablažnjeni…

Moj stav je da treba željezna metla, makar trojica ostala. Ne smiješ biti sablazan. Ima u Zadru neka budaletina koja je maltretirala djecu, kažnjen je zabranom da drži mise. Ma, odmah marš na polje, nema razgovora. Isključivost se tu traži. Isključivost ljudi koji su pozvani. Nema popusta. Jer kao prvo, pozvani su, kao drugo, ljudi ih štuju zbog toga, pa su baš zato na medicinskoj vagi.

Nema tu „I mi smo ljudi“, „Pusti me da griješim“. Ne može! Ne može se dogoditi da se ja satima vozim do samostana kako bih mladima govorio o vjeri, uđem u ‘backstage’, tamo vino, krljenje. Pitaju me „Jeste li za vino?“, „Ne hvala, treba mi mozak.“ Treba biti strog, ali pravedan. Naša vjera brani, ali istovremeno oprašta, takav je Bog. Previše brani za ljudski ukus, ali ti i oprosti. Da nema grijeha, kako bi dobrota došla do izražaja? Kako Pavao kaže, po grijehu se rascvjetalo milosrđe.

Crkva treba naviještati radosnu vijest. Nema nosine do poda, kao da smo na sprovodu. Je li Krist živ? Je. Je li uskrsnuo, je li spasitelj, je li život vječni, je li na kraju sretan završetak? Svi se ponašaju kao da je netko umro. Nitko nije umro niti ćemo umrijeti. Radost se treba unijeti u obraćanje, u zajedničke molitve. Radost! Što ti je, daj malo digni tu nosinu. Nasmiješi se.

Željko Pervan/Foto: Pixsell

– Imate li kao kreativna osoba problema s autoritetima unutar Crkve?

Kada je autoritet bez pokrića imam. Na odjeću uopće ne gledam, osim pape koji vuče autoritet od Petra. Ima boljih i lošijih svećenika. Ja kažem: „Hajde da vidim što ću osjetiti kad ti propovijedaš“, ako netko propovijeda da treba glasati za ‘Mirka’, žao mi je… Ili kao što je jedan kojeg poznajem rekao: „Prije kada sam blagoslivljao kuće, mogao sam kupiti Golfa, a sad…“… Kako da mi on bude autoritet?

Kada govoriš o Kristu treba gorjeti, ako ne goriš, onda šuti. To nije dvojica na gitari pa nešto ‘revu’

– Koliko Vam je važan sakramentalni život?

Sakramenti su jako važni, posebno ispovijed. Prvo je dakako krštenje, da se ogrnemo Kristom, ali ispovijed je nevjerojatno važna. Potpuno nam je normalno da ponedjeljkom, srijedom i petkom ide smeće iz kuće, ne želimo da nam je zagađena kuća, ali pitanje je – kada bacamo nataloženo smeće iz sebe? Kontaminirani smo zlim slikama, zlim svojim postupanjima. Ispovijed je mogućnost da krenemo obnovljeni ponovno. To je jako važno.

Bog zna što nam treba i prije nego što zaištemo, ali bitno je tražiti oprost, navesti što si napravio i pokajati se.

– Često ste gostovali po župama, kako su vjernici reagirali na Vas u toj ulozi?

Reagirali su odlično. Iako je percepcija mene zbog mog posla drukčija, pa se mnogi malo iznenade. Meni je čast uopće govoriti o vjeri kada me pozovu, ali neću se ići sam nametati okolo. Tko me pozove ja se odazovem bez zadrške. Pa i u Sarajevu na Federalnoj televiziji ili bilo gdje drugdje.

– Malo tko se iz javnog života usudi tako otvoreno govoriti o vjeri. Što mislite, zašto je to tako?

Ne znam. Vjerojatno nemaju dovoljno čvrstu vjeru. Ja bih umro od žalosti kada bih zatajio Krista. Ali treba razlikovati dvije stvari. Oni koji šute kad ih se pita o njemu na taj način ga taje, ali šutjeti kad te nitko nije pitao je ok, jer nisu svi pozvani na to.

Nisu svi sposobni govoriti o vjeri. Svećenici su pozvani na to, a laici kada ih se pita. Tako stvari stoje i tako trebaju stajati. Ne možeš pustiti svakoga da govori o tako osjetljivim temama, koje uključuju i brdo dogmi koje čovjek teško može sam dokučiti jer je tu opasnost da se Boga svede na vlastitu intelektualnu ravan.

– Jedna od stvari koja se da iščitati iz Vaših razmišljanja o životu jest naglasak na zahvalnosti. Nedostaje li nam kao vjernicima, zahvalnosti?

Ja kad se molim, prvo zahvaljujem. Na životu, na svjesnosti, na djeci, na Kristu, spasu po njemu. Potrebno je zahvaljivati, a ne samo „Bože, je l’ bi mi mogao na Golfu malo zadnji vezni lim popraviti?“

Bog nam je dao razum, sposobnosti, slobodnu volju, kročenje kroz život, nošenje križeva. ‘Ajd malo sam nešto. Mi smo kao čovječanstvo dosta veliki davež. Zamisli kako to izgleda. Netko umre za tebe na križu i ponese sve grijehe, pobijedi smrt, i onda bi ti još nešto. Pavao je rekao: “Dan mi je neki trn koji me bode godinama i onda sam molio da mi se to makne, pa mi je bilo rečeno: ‘Dovoljna ti je moja milost.’“ Čovjeka treba biti stid nabijati mak na konac, iako moliti treba, ali i zahvaljivati.

U Knjizi o Jobu je glavni lik bez razloga nastradao i krenuo se žaliti Bogu: “Ja koji sam ti uvijek služio…”, polako dečko. Najbolji odgovor je: “Imaj povjerenja malo u Boga.” Je l’ sunce izlazi? Je l’ se zemlja vrti? Hajde malo vjeruj, imaj povjerenja. Al mi bi: “Daj mi sutra oko 2…” Nigdje u Novom zavjetu ne piše koji su brojevi za loto. Čak naprotiv, nadrljali smo jer nismo od ovog svijeta, i zato kao ričući lav oko nas obilaze.

– Obrate li Vam se ponekad prijatelji koje poznajete više godina s pitanjem o vjeri?

Više ih to čudi. Radim to što radim. Relativno sam imućan, nemam financijskih problema. Poznat sam i, po nekim svjetovnim kriterijima, uspješan, pa se pitaju kako to da sam vjernik jer vjernik treba biti bakica koja je dva dana pred smrt pa ju je uhvatila panika. To ih čudi.

Ispovijed je nevjerojatno važna. Potpuno nam je normalno da ponedjeljkom, srijedom i petkom ide smeće iz kuće, ali pitanje je – kada bacamo nataloženo smeće iz sebe?

– Ne treba ništa, a vjernik?

(Smijeh) Da, to je kao da uđeš u Konzum i voziš prazna kolica.

– Rekli ste jednom: „Najveća bitka na svijetu je bitka za mlade.“ Kako Vi svojim kćerima prenosite vjeru?

Već jesam. Odlične su, fenomenalne. Čak su i veći „daveži“ od mene.

– Kako ste uspjeli, čini se da mnogi ne uspijevaju?

Pa lijepo, razgovorom. Vlastitim primjerom. Ljubavlju. U našoj kući je nevjerojatno ozračje, to svi govore koji nas posjete, koliko se volimo. To je Bog. Ljubav. Ne požuda, ne ovisnost, čista ljubav, bez ideje da ti se to vrati. Ne očekivati ništa.

– Je li onda kriza mladih kriza obitelji?

Je, apsolutno. Trebalo bi biti: brak iz ljubavi, djeca iz ljubavi, prilagoditi se, opraštati, vjerovati jedni u druge, a brak je postao: „Ajmo se oženit’“, „E, ajmo ima tu iza ugla…“. Nema ljubavi, to ti je to.

– Je li to povezano s modernim vremenom?

Uvijek je toga bilo, naše vrijeme je samo jako dobro označeno: s medijima, društvenim mrežama, pa se čini drugačije, ali tako je uvijek bilo. Imaš Tita Lukrecija koji prije Krista piše: „Jadni Katule, vidjet ćeš ti kad se zaljubiš…“ Priča je ista jer se ljudi nisu promijenili, u tom smislu nema napretka.

Što uopće znači moderni čovjek? Shakespeare je po tome budaletina, Mozart, Čajkovski… Ne, nema napretka u ljudima, osim što prije nisu podgrijavali u mikrovalnoj, ali priča je ista. Ne stojimo na mjestu, ali nema novog čovjeka. Istina, imamo više informacija. Ja ni kriv ni dužan danas znam kakva je situacija u Peruu. Znanje jest odlična stvar, ali mi se u osnovi nismo promijenili. Nema formule za dobre veze i uspješan brak, za ono što je uvijek isto ne postoji formula inače bi netko izbacio formulu. Prava ljubav je jedini zakon iznad svega.

– Kako gledate na pristup mladima unutar Crkve?

Kada govoriš o Kristu treba gorjeti, ako ne goriš, onda šuti. To nije dvojica na gitari pa nešto ‘revu’. Jednom sam bio pozvan da govorim o vjeri u Mariji Bistrici, rekao sam da ću doći ako neće biti ‘dvojica s gitarom’.

Pitao me jedan svećenik: „Zašto su kršćani uvijek radosni?“, rekoh: „Nisu uvijek radosni“. Isto govorim za mlade, nisu uvijek radosni. Ne mogu se smijati na nečiju nesreću, nego plačem i ja. Treba biti normalan, reagirati na okoliš kao normalno ljudsko biće. Što imaš stalno biti euforičan. To je nemoguće.

Slično je s djecom. Ako govoriš s Francuzom, govori francuski, ako govoriš djeci, govori djeci. Reci im: „Postoji još jedan otac koji vas voli, koji čuva stan za vas.“ A ne: skakavci, faraon…, to imaju u Andersonovim bajkama. Veliki je posao prići djetetu, to je ogroman i odgovoran posao za sve svećenike, za roditelje i za društvo u cjelini. Stoga djetetu treba prilaziti polako. Čekati da stane na noge, da počne razmišljati. Djeca nisu glupa, nego nisu iskusna, ali su inteligentna. Moraš dobro i pažljivo odabrati. Puno se treba na tome raditi, to je jako važno. Nije to samo „Ja ću im nešto pročitati“. Da je tako, tko god bi pročitao postao bi vjernik, ali nije tako. Kad prilaziš takvom biću, operi ruke, jezik, usta i pazi što govoriš. Puno su važnija od tebe koji propovijedaš i pred Bogom i pred ljudima.

Ivo Džeba | Bitno.net

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 5. veljače 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi