Don Šime Doljanin u dobrom društvu voli nazdraviti čašom vina, i to po mogućnosti gemištom od graševine, što je za jednog Dalmatinca neuobičajen izbor. Međutim, ovaj splitski svećenik u samoći svoga stana radije posegne za čašom mineralne vode jer smatra da je vino opasno piti sam. Zbog toga je, ubrzo nakon što je saznao da je pozitivan na koronu, nabavio dvije boce mineralne vode i stavio ih u frižider. „Neka se nađe“, pomislio je i zatvorio se u svoj svećenički stan. Uskoro su se pojavili prvi simptomi koronavirusa. Najprije su to bile slabe, gotovo neprimjetne tegobe, nalik težoj prehladi, ali su se vrlo brzo ‘rasplamsale’ i postale sve ozbiljnije.

„Covid vam je kao neki bojni otrov koji postepeno mijenja ljudski organizam. Kod mene je rezultirao ogromnom promjenom. Suočio me s tegobama za koje nisam ni znao da postoje. Sve donedavno bio sam zdrav kao zec, s lakoćom sam igrao košarku, a onda sam pokupio bolest koja me suočila s mojom tjelesnom krhkošću“, objašnjava nam ovaj 56-godišnji svećenik. Prve ozbiljne probleme počela mu je stvarati nesnosna glavobolja koju opisuje „kao da mu se nešto zabilo u glavu i neprestano pulsiralo“. „Cijelo tijelo bilo mi je u povišenom stanju. Kada bih, primjerice, taknuo vlas kose, imao sam osjećaj kao da će mi glava eksplodirati“, kaže.

“Što ako umrem u samoizolaciji?”

Uskoro se pojavila visoka temperatura koja se sljedećih 12 dana, unatoč lijekovima ili tuširanju, nije spuštala ispod 38 stupnjeva Celzija. Svećenik je u početku uzimao lekadole, a onda mu je liječnica propisala znatno jači voltaren koji ga je, kako kaže, pretvorio u biljku, pa ga zbog toga više nije uzimao. Danas priznaje kako je najviše strahovao upravo od visoke temperature, jer je imao osjećaj da mu je cijelo tijelo u plamenu, u nekakvoj mukloj vrućini, od koje bi mogao iznenada umrijeti. Borio se s groznim mislima: „O, Bože moj, kolika će danas biti temperatura? Što ako umrem u samoizolaciji, potpuno sam, daleko od svojih bližnjih?“ Sljedeći simptom koronavirusa bile su neprestane mučnine zbog kojih doslovce nije mogao jesti. „U dvadesetak dana toliko sam smršavio da mi ljudi još uvijek govore kako sam se ocidio. Kada sam pio običnu vodu iz slavine imao sam osjećaj da pijem neku smrdljivu sumpornu tekućinu“, kaže. U jednom trenutku se, kako kaže, poželio nekog užitka pa je posegnuo za čašom minerale vode. “Onda je uslijedio šok: imao sam osjećaj kao da mi je netko stavio petardu u usta ili me natjerao da pojedem živoga ježinca“, opisuje.  

U najtežim danima infekcije uopće nije spavao, nego je ležao u bunilu, u nekakvom polusnu, ne znajući je li uopće još uvijek živ. U tom polubudnom stanju strahovao je da će se ugušiti od intenzivnog i bolnog kašlja. „U početku nisam znao da ne smijem ležati na leđima, pa sam jednom prilikom završio u nesvjesnom stanju, nazvao bih ga nekakvom polukomom, koja me je silno prestravila. Uskoro sam primio poruku da moram ležati na trbuhu i stalno se okretati na bokove, kako bih sačuvao pluća, jer bih se inače mogao ugušiti“, objašnjava. Borba s nesanicom trajala je dvadesetak dana. Onda je jedne večeri uz upaljeno svjetlo doslovno utonuo u san. Nakon sna probudio se preporođen, kao potpuno nov čovjek, a simptomi korone polako su počeli popuštati.

Kako se zarazio koronavirusom

Koronavirusom se zarazio u splitskoj bolnici Firule, gdje je prije malo više od mjesec dana započeo službu bolničkog kapelana. Inače, don Šime je rođen 1964. godine u Sinju, a svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije je već 28 godina. Prve dvije godine bio je kapelan na splitskim Brdima, a nakon toga je čak 26 godina služio kao župnik na Neslanovcu. Prvih tjedan dana u bolnici djelovao je sam, a onda mu se pridružio umirovljeni splitski svećenik don Ante Delić. Dvojica svećenika zajedno su ulazila u bolničke sobe te bolesnicima i bolničkom osoblju naviještali Radosnu vijest. S njima bi provodili vrijeme u razgovoru i molitvi te bi prije rastanka otvarali Sveto pismo, odnosno Božju riječ. „Naposljetku bi im navijestili kerigmu, odnosno radosnu vijest da je Isus Krist umro i uskrsnuo, pobijedio đavla, savladao smrt, kako bi nam darovao vječni život i pokazao svoje milosrđe“, opisuje. Zatim bi jedan svećenik rekao: „Krist je uskrsnuo“, a drugi odgovorio: „Uistinu je uskrsnuo.“ Kada bi se dvojica svećenika predvečer vraćala iz bolnice, osjećali bi se poput učenika kojima je Isus rekao da se „ne raduju što im se zlodusi pokoravaju, nego jer su im imena zapisana na nebesima“. Osjećali su onu duboku radost koju Isus Krist daje svojim apostolima kada naviještaju Radosnu vijest.

Dvojica su bolničkih kapelana krajem kolovoza doznala da se moraju testirati na koronavirus jer su u bolnici bili u kontaktu s pacijentima za koje je naknadno otkriveno da su zaraženi koronavirusom. Obojica su se pokazala pozitivnima. Don Ante je, kao srčani bolesnik, odmah hospitaliziran, a don Šime je završio u kućnoj samoizolaciji. „U samoizolaciji sam se osjećao kao neki ljudožder u kavezu. Tada sam se prisjetio onoga groznog filma ‘Kada jaganjci utihnu’, u kojemu je serijski ubojica-ljudožder također bio u kavezu“, objašnjava. Vrijeme je provodio u molitvi krunice i čitanju časoslova, što je, kako je bolest napredovala, postajalo sve zahtjevnije. „Misli su mi bile, da se tako izrazim, poput krhotina koje su mi napunile glavu. Više nisam mogao razmišljati o pročitanom psalmu. U meni je bio samo lom, lom i lom. Sve je bilo razlomljeno. Nekome to možda može djelovati kao pretjerivanje, ali takvo stanje bilo je ponižavajuće bolno za moju psihu i osobnost“, objašnjava. Don Šime svjedoči kako ga je Bog kroz ta teška fizička i psihička stanja proveo preko drugih ljudi, njegovih bližnjih, odnosno braće iz Neokatekumenske zajednice, koja ga je podržavala u molitvama. Jednom davno, puno prije koronakrize, jedna ga je bivša župljanka pitala tko mu daje podršku za svećeničko služenje. Don Šime joj je odgovorio: „Moja neokatekumenska zajednica“, odnosno zajednica s kojom se posljednjih 28 godina redovito sastaje.

‘Neobična vizija’ na obali rijeke

U najtežem trenutku bolesti, dok je još bio u bunilu, don Šime je imao ‘neobičnu viziju’, za koju u šali kaže da je možda bila i halucinacija. U toj viziji stajao je s narodom na obali rijeke, a nebeski Otac pružao je svoje milosrdne ruke prema njemu. „Ja sam padao u smrt, a On me primao i polako odvajao od naroda. Bio sam potpuno miran. Nisam imao osjećaj da na savjesti imam neki teški grijeh, premda je to mogao biti lažni mir. Međutim, okupljeni narod počeo je moliti: ‘Vrati nam Šimu’“, prepričava don Šime. Među okupljenim narodom bila je časna sestra iz jednog zatvorenog samostana, koji se tijekom njegove bolesti molio za njega. Časna sestra žestoko je uzviknula na Boga: „Vrati ga!“ Krenula je prema Bogu i istrgnula svećenika iz Njegovih ruku. Milosrdni Otac blago je rekao: „Dobro, ako vi to hoćete, vraćam vam ga…“ Don Šime svjedoči kako je u ovoj ‘neobičnoj viziji’ ponovno osjetio Boga kao milosrdnog Oca, susreo ljubav Crkve, ali i spoznao neopisivu snagu molitve.

Koronavirus je kroz njegovo tijelo protutnjao silovitom snagom, pošteno ga namučio i za sobom ostavio brojne neugodne promjene. „Za početak, moja psiha postala je neprepoznatljivo senzibilna“, objašnjava. Ta promjena manifestira se u brojnih životnim situacijama, kao što je primjerice parkiranje automobila. Prije bolesti automobil je parkirao doslovno „jednim prstom“, a sada se dugo muči i preznojava. „Na parkingu se osjećam kao da sam blokirao cijeli grad i kao da će mi odjednom svi početi trubiti. Nikako ne mogu pogoditi dobar kut, pa se neprestano vraćam na cestu i pokušavam ponovno parkirati“, opisuje. Psihička senzibilnost, koju je  uzrokovala bolest, jedno se vrijeme manifestira i kroz nestrpljivost. Nedavno se susreo s jednim bratom svećenikom. Kratko su razgovarali, a onda mu je svećenik rekao da ga kratko pričeka kako bi mu iz kuće donio zdjelu smokava. Svećenika nije bilo možda 15 minuta, a don Šime je mislio da ga čeka tri sata. „Ponovno sam se sav lomio u sebi. Neki bi to nazvali PTSP-om, ali ja mislim da je to bila velika senzibilnost i posljedica osobnoga grijeha nestrpljivosti.“

Međutim, don Šime kaže kako novootkrivena senzibilnost nije nužno loša jer ga je učinila osjetljivijim za ljude oko sebe. „Nikada nisam bio toliko osjetljiv. Primjerice, tijekom bolesti sam plakao kada sam primio fotografiju svećenika, don Giacoma, koji je bio neizmjerno dobar prema meni, ili kada bih čuo dobru vijest preko telefona.“ Priznaje kako je prije bolesti znao biti tvrd i zatvoren celibaterac, a sada ga duboko dotakne čak i srdačan pozdrav poznanika u prolazu. „Zahvalan sam, Covide grozni, što si mi omogućio da postanem svjestan koliko sam ljubljen od ljudi. Hvala ti, Covide strašni, što mogu biti osjetljiv na ljubav braće i sestara, svećenika, mojih roditelja, ali i nadbiskupa Marina Barišića, koji me tijekom bolesti nekoliko puta nazvao“, kaže.

Radost Duha Svetoga

Koronavirus ga je također podsjetio na snažnu i nerazorivu radost koju donosi Duh Sveti. „Simptomi bolesti, koje sam tada osjećao, mogu se opisati kao neboder. Međutim, ispod tog masivnog nebodera nalazi se još jedan dublji nutarnji neboder, kao temelj u pješčanom tlu, koji je sačinjen od radosti Duha Svetoga“, objašnjava. Don Šime je o toj silnoj radosti, koju je u svakodnevnom životu prije koronavirusa često zanemarivao, intenzivno promišljao kada je zbog progresije simptoma koronavirusa završio u bolnici. Tada ga je jedna gospođa, koja se smatra agnostikom, u razgovoru upitala vjeruje li u pakao. Don Šime joj je ponudio odgovor koji gospođa vjerojatno nije očekivala od svećenika: „Ne samo da vjerujem u pakao, ja sam bio u paklu.“ Zatim joj je prepričao razdoblje iz mladosti, kada je napustio roditeljsku kuću, te živio sam, najprije u Rovinju, a zatim i na Hvaru. Tijekom ljeta osjećao se relativno dobro, jer je dosta zarađivao i bio okružen ljudima, ali se u dugim zimskim mjesecima suočavao s paklom samoće, tame, konfuzije, nesigurnosti i ludila. Nekadašnji dječak, koji je rado odlazio u crkvu i kao ministrant s oltara promatrao djevojčicu koja mu se sviđala, tijekom godina se pretvorio u mrzovoljnog mladića koji je zaboravio tekst Očenaša. Postao je nesretna mlada osoba. „Moje djetinjstvo bilo je veselo i ispunjeno, a onda su me grijesi i oholost doveli u pakao“, priznaje. Tijekom jedne takve hladne i monotone otočke zime, izgubljeni sin polako se počeo vraćati kući. Svome Ocu. „Odjednom su mi se same od sebe vratile pjesme koje sam kao dječak pjevao u crkvi. Slava, slava Bogu na visini… Nakon dugo vremena sam se ispovjedio, vratio u Crkvu i osjetio silinu radosti koju mu je ulio Duh Sveti.“

Don Šime je odlučio ovo svjedočanstvo ispričati čitateljima Bitno.net-a kako bi svima posvjedočio o daru koji mu je Bog velikodušno ulio upravo u ovom najtežem razdoblju njegova života. Taj dar je nutarnji glas kojim mu Otac Nebeski stalno i izričito izjavljuje svoju ljubav: „Sinko, volim te.“ „Nekada davno također sam čuo taj divni Božji glas. Šetao sam pokraj jednoga hvarskog hotela i začuo nutarnji glas koji me je pozvao da postanem svećenik. To nije bio vanjski zvuk, nego jedan lijep i nenametljiv nutarnji glas.“ O tome u početku nikome nije govorio, nego se tek kasnije povjerio jednom franjevcu. „Nakon toga sam ušao u bogosloviju, gdje sam bio šest godina, ali sam pred đakonsko ređenje zapao u krizu, pa sam izašao iz bogoslovije, zaručio se, odredio datum i prijavio vjenčanje u crkvi. Trebao sam se vjenčati 21. studenoga 1991. godine u zagrebačkoj Palmi“, kaže. Iznenada je prekinuo zaruke, ostavio zaručnicu u suzama (a on sam, kako kaže, nije pustio suzu, nego je bio sama suza!) te 15. prosinca iste godine, na svoj 27. rođendan, bio zaređen za đakona. Govori nam kako je nazvao tadašnjega splitskog nadbiskupa Antu Jurića, koji ga je prije toga preko svoga posrednika, današnjega vojnog ordinarija biskupa Jure Bogdana, stalno pozivao da bude splitski svećenik, te mu rekao kako sada prihvaća njegov poziv. Nadbiskup mu je poručio: „Samo dođi.“

O Crkvi koja ga je okružila milijardama ruku

Don Šime tvrdi kako je dugo vjerovao da se taj nutarnji glas potpuno povukao ili ga on, zbog svojih grijeha, karijerizma ili životne konfuzije, nije mogao čuti. Međutim, ponovno ga je začuo, nakon što se počeo oporavljati od korone. To se dogodilo nakon što su mu liječnici, jer više nije bio zarazan, odobrili izlazak iz kuće, uz uvjet da se od ljudi drži na pristojnoj udaljenosti. Svećenik je prošetao do Marjana, sjeo na klupu uz more. Oko sebe je raširio sadržaj svoje torbe: Bibliju, časoslov, knjige, ručnik i grožđe, kako bi osvojio širi prostor i onemogućio ljudima približavanje. Na taj se način držao uputa liječnika. Na Marjanu je ponovno čuo onaj nježni nutarnji glas kako mu govori: „Dijete moje, ljubim te, volim te…“ Bolničkog kapelana obuzela je neopisiva milina jer je znao da je to glas njegova Oca Nebeskoga. Odgovorio mu je: „Oče, volim te.“ Bio je to posebno lijep trenutak. „Do tada sam toliko puta ponavljao čin ljubavi, toliko puta sam svojem Ocu rekao da ga volim, a ovo je bio prvi put da sam s druge strane primio izjavu ljubavi. Moj Bog mi je, onako slabom i preosjetljivom, svojim čudesnim smirujućim glasom poručio da me ljubi“, kaže. Don Šime je imao osjećaj kao da se nad njime otvorilo nebo i začuo glas: „Ovo je sin moj ljubljeni.“ Ali, ovoga se puta nije, kao nekada davno na Jordanu, čula grmljavina, nego blagi lahor, kiša koja rominja i ponavlja: „Ja, tvoj Otac, volim te.“

Nedavno je ponovno posegnuo za Knjigom Otkrivenja, koja na prvi pogled djeluje strašnom, te u njoj otkrio brojne i jednostavne poruke ljubavi. „U Apokalipsi ima toliko izjava ljubavi u kojima Isus Krist, Ljubitelj, svojoj zaručnici, Crkvi, odnosno meni, poručuje da me ljubi. Ni u jednoj drugoj biblijskoj knjizi nema takvih izričitih izjava ljubavi, samo u Knjizi Otkrivenja“, tvrdi. Bolnički kapelan već se opravio od, kako kaže, Covida groznoga, i intenzivno vratio u službu. U razgovoru za Bitno.net kaže kako je radostan što je sada nezaražljiv na koronavirus, makar na neko vrijeme, pa može bez straha ispovijedati te dijeliti pričest i bolesničko pomazanje čak i pacijentima zaraženima koronavirusom. Na kraju poručuje: „Oče, hvala ti za Covid! Kriste, hvala ti za Covid! Duše Sveti, hvala ti za Covid! Oče, hvala Ti za Crkvu, za papu Franju, moje nadbiskupe Marina i Dražena, za svećenike koji su me u bolesti ljubili i pomagali mi, za sve divne ljude koje sam zahvaljujući Covidu susreo. Sada sam hipersenzibilan! Osjećam kao da me je Crkva, dok sam bio u raljama Covida groznoga, kao majka okružila i ljubila milijardama ruku, očiju i usana, sočnih, nježnih i snažnih“, zaključuje don Šime Doljanin.

*Audiosnimku svjedočanstva don Šime Doljanina možete poslušati na njegovom YouTube-kanalu “Draga dječice”.