KAKO JE SVEĆENIK POBIJEDIO PARTIJSKE FUNKCIONARE

Pozvali su ga u ured na Zrinjevcu kako bi mu podmetnuli, ali nisu očekivali otpor… Nastao je kaos, a onda je udbaš povikao: Prestanite, lupit ću vas!

“Udarite ako vas je majka rodila! Zanijekali ste mi najosnovnija ljudska prava, još jedino treba da me počnete tući!”

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Po nagovještaju oca Milana Šesnića uskoro je došao red i na mene! Određenog dana, u osam sati ujutro, uručio sam svoj pismeni poziv vrataru u Đorđićevoj ulici.

“Izvolite sjesti“, reče mi, “i malo pričekajte.”

To “malo” oteglo se više od sat vremena. Udba je i na taj način podizala tlak svojim “pacijentima”, umanjivala im sposobnost koncentracije kod preslušavanja. Iako sam toga bio svjestan, svejedno me je počeo obuzimati neki čudan osjećaj, kao neka zla slutnja. “Duše Sveti”, rekoh u sebi, “valjda me nećeš sada iznevjeriti? Valjda mi nisi dao dar ‘straha Božjega’ da me strahom ispuniš, nego da me od njega oslobodiš!” Doduše, bio sam svjestan da naziv toga dara ne odgovara njegovom značenju, da zvuči paradoksalno, ali sam bio uvjeren da mi je taj dar nužno potreban kako bih se uz njegovu pomoć očuvao od svega što je Boga nedostojno, naročito ako budem ispitivan o drugima, da ne bih koga nečim opteretio. Taj tihi vapaj, vjerovali ili ne, ispunio me je nekom nevjerojatnom smionošću pred onim što me čekalo.

“Idite za mnom!” reče mi neki tip koji se stvorio preda mnom, a da ga nisam zapazio dok je dolazio. Doveo me na drugi kat, u sobu koja gleda na Zrinjevac, bila je dvaput dulja nego široka. Dva golema uredska stola, međusobno priljubljena, bila su potisnuta do samog zida na desnu stranu, da bi s lijeve bilo više prostora za pristup prozoru i za komuniciranje s prostorijom na toj strani. Još četiri sjedalice, i to je bilo sve od namještaja u toj sobi. U dnu sobe, tik do prozora, s desne strane, sjedio je neki mladi čovjek, a za stolom, drugim od ulaza, sjedio je leđima njemu okrenut, meni dobro poznati Udbaš, onaj što je na zadnjem preslušavanju doživio poraz. Sada se držao kao da me nikada vidio nije. Dade mi znak da mu sjednem sučelice.

Bože mili, s kakvom li će optužbom danas izići preda me, razmišljao sam u sebi. Začudo!, umjesto s optužbom, započeo je s nekim moraliziranjem; govorio je o stavu što ga svećenik mora zauzimati prema našoj socijalističkoj stvarnosti, naročito u svojim javnim nastupima. Govorio je s toliko topline da sam već radi toga bio uvjeren da se “nešto drugo iza brda valja”. I nisam se prevario. Nakon dvadesetak minuta tog nesvakidašnjeg propovijedanja, reče mi:

“Za danas neka bude dosta, a za tjedan dana ponovno ćete doći u ovaj isti sat. Tada ću biti konkretniji.”

“Što ste to rekli? Da za tjedan dana ponovno dođem? Toga filma nećete gledati. Ako sam nešto kriv – tu sam! Zatvorite me i sudite! Ja neću gubiti svoje dragocjeno vrijeme nizašto!”

“Da li vi to ozbiljno govorite?” u čudu će mi.

“Najozbiljnije!”

“I to biste bili spremni pismeno izjaviti?”

“Izjaviti i potpisati!”

Zvrcne telefonom i za čas-dva uđe s lijeve strane tipkačica s pisaćim strojem i arkom papira. Sjedne odmah do njega, u stroj uvuče pet listova – za izvornik i četiri kopije. Na početku, kao uvod, on joj izdiktira nekoliko rečenica s kojima je obrazložio utemeljenost ovog zapisnika. Zatim sam ja dao svoju izjavu, gotovo identičnu s onom maločas izrečenom. Na kraju je on smatrao potrebnim s još nekoliko rečenica podvući svoje pravo da bdije nad našim svećeničkim djelovanjem. Na dnu s lijeve strane bilo je utisnuto mjesto i datum vođenja zapisnika, a s desne moje ime i prezime. Tipkačica tada izvuče iz stroja zapisnik, uzme stroj i iziđe, a udbaš svih pet primjeraka stavi preda me da ih potpišem.

“Ja penkalu ne nosim sa sobom”, spontano ću mu.

“Evo vam moje.”

Bez ikakve primisli htjedoh potpisati svih pet primjeraka, kad li uočim da je ostavljeno odviše neispisanog prostora između uvoda, moje izjave i zaključka. I da ne bi – ne dao Bog! – nekome palo na pamet umetnuti koju rečenicu u te neispisane prostore, počnem po njihovoj širini i duljini izvlačiti zmijoliku krivulju. Nisam uspio ni prvu izvući, a Udbaš će mi raskolačenih očiju:

“Što to radite?!”

“To je moje pravo!” i mirno nastavim s izvlačenjem.

“Jeste li poludjeli?! Zar niste svjesni da na taj način iskazujete nepovjerenje prema organima narodne vlasti?”

“A zašto bih ja imao povjerenja prema vama, kad ga vi nemate prema meni? Valjda nisam ovdje zato što mi vjerujete!” I nastavim s izvlačenjem svojih krivulja.

“Prestanite s time!” vikne iz svega grla, očito povrijeđen logičnošću mog odgovora.

“Neću prestati!” ’’Prestanite!” ’’Neću prestati!” ’’Prestanite, šupit ću vas!” i skoči uzdignute šake. A jer me nije mogao dohvatiti, jer su dva stola bila između nas, poleti prema meni naokolo. Tada i ja, vidjevši da je “vrag odnio šalu”, skočim pred njega i isprsim se, iako sam prema njemu bio kao kokotiček Jurek pred golemim pijetlom – pa ću mu sa svom neustrašivošću:

“Udarite ako vas je majka rodila! Zanijekali ste mi najosnovnija ljudska prava, još jedino treba da me počnete tući!”

U tom trenutku, svjestan da je prevršio svaku mjeru, vraćajući se na svoje mjesto, pokušao je krivnju prebaciti na mene:

“Dakle, tako. Vi biste se i tukli!”

Na takvu drskost pao mi je mrak na oči. Zgrabim sa stola i izvornik i četiri kopije i počnem ih trgati prebacujući ih iz šake u šaku. Komadići papira letjeli su na sve strane, a kad u rukama više nije bilo ni komada, mirno ću mu:

“A sada ponovno pozovite tipkačicu da načinimo novi zapisnik u koji će ući i ovaj vaš neljudski postupak prema meni.”

Ustao je, počeo šetati uzduž sobe i naglas razmišljati: “Tako, dakle tako. Vi očito tjerate mak na konac. Uostalom, mi znamo kako treba s takvima postupati.” I iziđe u susjednu sobu. Tada se oglasi onaj koji je sve do sada sjedio uz prozor kao ukopan:

“Smirite se, smirite.”

“Ja?! Njemu to recite! Savjetujte mu da taktičnije postupa s ljudima. Ma, o čemu ja govorim, kad znam da vrana vrani oči ne kopa.”

Uto se vrati moj preslušavatelj pa će mi odmah s vratiju:

“Izvolite se obući. Ubuduće nećemo vas prethodno pozivati i blagohotno upozoravati na vaše ispade, nego ćemo vas na licu mjesta kažnjavati.”

“Hvala vam! Ja drugo od vas nisam ni tražio!”

Vraćajući se u samostan, više sam letio nego hodao i pri tome u srcu zahvaljivao Duhu Svetome na ovako sretnom ishodu preslušavanja. Vrijedno je također istaknuti da me Udba poslije ovog incidenta nikada više nije pozivala. Tako se ispunila riječ koju sam rekao ocu Milanu, da ću zasigurno i ja biti pozvan na preslušavanje, ali samo jedanput.

Udba je odmah poslije ovog događaja pozvala u Zagreb mog oca provincijala Anđelika Rabadana. On mi je po dolasku naredio da sve ovo detaljno opišem, pa makar noćas i ne legao jer on već izjutra mora u Đorđićevu. Izvornik i jednu kopiju odnio je sa sobom, a jednu sam stavio u samostanski arhiv. Valjda je još tamo.

Na kraju neka je topla hvala Duhu Svetome koji je svojim darom – Strahom Božjim – istisnuo iz mog srca strah ljudski i obdario me nadljudskom neustrašivošću!

Drago Kolimbatović, OP

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Objavljeno: 5. prosinca 2017.

Možda vam se svidi