BITI SVET

Svjedočanstvo glazbenice koja se borila s bolešću: Dragi papa Franjo, tumor je izliječio moju dušu…

Može li netko postati svetac u samo nekoliko mjeseci? Ovo je priča o Carlotti, koja je svoj križ nosila radosno

carlotta nobile tumor

Foto: www.associazionecentrostudicarlottanobile.org

Cvjetnica 2013. godine. Papa Franjo mladima, okupljenima na godišnjem susretu mladih na Trgu sv. Petra u Rimu, govori: „Ne sramite se Njegova križa! Štoviše, prigrlili ste ga jer ste shvatili da u davanju sebe, u izlaženju iz sebe, pronalazimo radost, i da je, svojom ljubavlju, Bog pobijedio zlo.“

Carlotta Nobile pratila je proslavu preko televizijskog ekrana u svom domu u Beneventu u Italiji. Sve joj je bilo jasno kada je čula Papine riječi. Njena bolest, njena patnja i njen život, u 22. godini, već se bližio kraju.

Talentirana od malena, ova violinistica, priznata izvođačica na koncertima, bila je usprkos mladoj dobi studentica povijesti umjetnosti ne samo na rimskoj La Sapienzi već i na sveučilištima Luiss, Cambridge i institutu Sotheby’s u New Yorku i autorica dviju knjiga.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Sve do tog trenutka, Carlotta Nobile trčala je kroz život dok joj je vjetar puhao kroz dugu plavu kosu zbog koje je više izgledala skandinavski nego mediteranski.

„Ja sam kao rijeka“, napisala je 2007. godine, „koja, kako bi stigla do mora, uvijek izabire najdužu i najtežu putanju. Najbolniju. Možda zato što, duboko u sebi, vjerujem da je laka pobjeda isto kao da si i izgubio. I da je izgubiti nemoguće – kao i pobijediti. Samo treba pokušati. Moj je život bio upravo to: izazov. I mislim da će tako uvijek biti.“

Kada je Carlotta saznala da ima tumor, shvatila je bolest kao izazov kojega treba nadvladati. U travnju 2012. godine napravila je Facebook stranicu pod nazivom „Rak, i onda…“ na kojoj je objavljivala svoja razmišljanja, dijeleći ih s onima koji prolaze kroz istu bitku, nudeći im pomoć i moralnu potporu. Podijelila je sa svojom „drugom obitelji“ na društvenim mrežama „izvanrednu stvar“ koja joj se dogodila nakon hospitalizacije u Milanu i „nakon vijesti o metastazama, osim na plućima i jetri, i na mozgu“.

Napisala je: „Pronašla sam vjeru i predanje; vjeru da je križ ovog tumora nevjerojatna prilika za rast za mene, iako katkada svi koji imamo tumor znamo koliko je teško živjeti s njim. […] Način na koji živim s ovim tumorom (upravo sada, kada je najagresivniji) postao je nevjerojatno miran i pun povjerenja. […] I sve to zahvaljujući vjeri i nevjerojatnom papi Franji koji kaže da mladi trebaju radosno nositi križ.“

Oni bliski Carlotti, njeni roditelji, voljeni brat Matteo i njen zaručnik Alessandro, njeni prijatelji postali su svjedoci njene izvanredne vjere, njene bezuvjetne predaje Bogu koju je izražavala svakodnevnom molitvom Očenaša.

Majci, učiteljici violine, koja joj je prenijela ljubav prema tom instrumentu, Carlotta bi napisala kratke poruke kao na primjer: „Mama… rak je nešto najbolje što mi se dogodilo…“, „Da, istina je!“, „Da, izgubila bih najbolje od sebe…“, „Jako mi je žao što to ne mogu vikati s krovova da svi čuju. Jer to je zaista stvar na koju sam najponosnija u cijelom svom životu.“, „Više od svega što sam učinila u ove 24 godine, više od silnog truda.“

Je li ona svetica? Ili je „malo luda“ kao što je njena majka iz dragosti odgovorila, izmučena najgorom patnjom koju jedan roditelj može podnijeti. „Ali predivna, […] sposobna pokazati ljubav za život izvan svih granica […] postoji izvanredna duhovnost u svemu ovome… Nevjerojatna. Zato ti se pomaže i pomoći će ti se.“

U rimskoj crkvi svetog Jakova, Carlotta je upoznala župnika don Giuseppea Trappolinija. Ispričala mu je svoju priču o borbi s melanomom i radosti koju je osjećala kada je čula riječi pape Franje. Otac Trappolini odlučio je napisati pismo Papi i ispričati mu Carlottinu priču.

Kad je primio pismo, papa Franjo je, svojom tipičnom spontanošću, nazvao župnika kako bi mu zahvalio i obećao moliti za Carlottu. Carlotta je također pisala Papi kako bi mu ispričala o svom povjerenju u život i susretu s Bogom: „Znam da je tumor izliječio moju dušu razvezujući moje unutarnje čvorove i dajući mi vjeru, povjerenje, predanje i neizmjeran spokoj baš u vrijeme kada je moja bolest bila najteža.“

Može li netko postati svetac u samo nekoliko mjeseci? Što se tiče uzdizanja na oltar odnosno službenog priznanja nečije svetosti od strane Crkve kao u slučajevima svetog Dominika Savija, svete Terezije iz Lisieuxa ili blaženog Pier Giorgija Frassatija – samo Bog zna kada će se to dogoditi, kaže otac Trappolini.

Svejedno, dodaje on, „Carlottina svetost je u tome da je bila u stanju susresti Boga u ovom i sljedećem životu. Siguran sam da je posvetila zadnje mjesece svoga života na najsvetiji način koji znamo: životom duboke vjere, molitve i trpljenja. Sjedinila je svoj život s Raspetim. To je svetost. Doista vjerujem da je svetost susret s Gospodinom. Mi smo oni koji razmišljamo o vremenu.“

Carlotta Nobile preminula je 16. srpnja 2013. godine u 24. godini života. Njena želja da upozna papu Franju, koji se stavio na raspolaganje, nije se ostvarila. Carlotta nije bila sposobna sudjelovati na trima koncertima koje su organizirali Donatori glazbe, udruga koja okuplja glazbenike na koncerte za oboljele od raka kako bi im se pomoglo pri liječenju.

Poslije njene smrti u njeno se sjećanje organiziraju koncerti, izložbe i nagrade. U 2015. godini osnovana je i udruga koja nosi njeno ime s ciljem promocije aktivnosti i inicijativa koje su „povezane s njenim kulturološkim istraživanjima, strastima i njenom neizmjernom ljubavi prema životu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Izvor: aleteia.org

Prevela: Marilena B. | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 20. svibnja 2016.

Možda vam se svidi