Nekoliko mjeseci nakon što je 30. siječnja 1933. godine imenovan kancelarom njemačkoga Reicha, Adolf Hitler zapovjedio je da započne provođenje politike Gleichshaltunga, u slobodnijemu prijevodu „koordinacije”. Odvažna u svojemu konceptu i zaprepašćujuća u svojemu dometu, ta politika koordinacije trebala je svaki dio njemačkoga društva uskladiti s rasnim i nacionalističkim stajalištima nacističkoga režima.

Do srpnja te godine, nastojanje da se ustanovi politika koordinacije moglo se proglasiti iznimnim uspjehom. Gotovo svako vladino tijelo te javna i privatna institucija, uključujući i dobrovoljne organizacije, morala se uskladiti. Mnogi su se s entuzijazmom, kao novoobraćenici, priključili Weltanschauungu (pogledu na svijet, op. prev.) krvi, tla i rase – štovanju Volka (naroda, op. prev.) – dok su se drugi podložili iz straha, ili radi samoočuvanja. Protivnici politike koji su imali sredstva, talent, sposobnost dugoročnijega planiranja, i veze da pobjegnu u druge zemlje to su i učinili. Manje sretni protivnici bili su strijeljani ili zatvoreni u prve koncentracijske logore. Do kolovoza 1934. godine, kada su njemačke vojne snage položile osobnu zakletvu odanosti Adolfu Hitleru, koordinacija njemačkoga naroda bila je gotovo potpuna.

Gotovo potpuna. Još je trebalo kooptirati Crkvu.

Malena skupina kršćana usudila se oduprijeti nacističkoj koordinaciji stvaranjem „Ispovijedajuće Crkve”. Na čelu te skupine, i među njezinim najrevnijim braniteljima, stajao je luteranski pastor Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.). Bilo mu je dvadeset i sedam godina kada se po prvi put počela provoditi politika Gleichschaltunga. Ostatak tridesetih godina prošloga stoljeća Bonhoeffer je proveo potičući Crkvu – unutar i izvan Njemačke – da progovori „božanskom riječi”, i počne djelovati protiv nacističkoga fanatizma i „njemačkih kršćana”, nacionalsocijalističkih ulizica koji su se predstavljali kao kršćani. Bonhoeffer je pokazao neobičnu fleksibilnost eksperimentirajući s najboljim načinima mirnoga otpora. Prvo je pogledao prema van, u ekumenski pokret, zatim se dotaknuo gandhijevskih ideja mirnoga otpora, a onda se konačno okrenuo prema unutra, i koncentrirao se na formaciju duhovnih resursa potrebnih kako bi se Ispovijedajuća crkva održala u progonima.

Neumoran u svojim usamljeničkim naporima da spasi Crkvu i da porazi vlasti i sile rasizma, militarizma i šovinizma, Bonhoeffer se odupirao sve do odlaska na vješala, gdje su ga nacisti pogubili 1945. godine. No, kako nas uči Sveto pismo, sjeme ne može donijeti ploda ako ne padne u zemlju i ne umre. I tako: nije sve izgubljeno na vješalima, i pobjeda nije izgubljena, jer će život i spisi ovoga sveca nadahnjivati buduće naraštaje kršćana da se odupiru zlu u svojemu vremenu. U nedokučivome sudu Gospodara povijesti ovaj će kršćanin otpora konačno uspjeti.

Otpor ekumenske Crkve

Bonhoeffer je od samoga početka imao neobičnu, proročku osjetljivost na natruhe zla, koje se već tada moglo naslutiti u nacističkome pokretu. Čak i dok su nacionalsocijalisti tek akumulirali moć u Reichstagu, on je pozivao ekumenski pokret da progovori „božanskom riječi” protiv sve većega militarizma što su ga nacisti predstavljali. Bonhoeffer je čvrsto vjerovao u snagu sadržanu u Isusovome Govoru na gori, snagu koja se može oduprijeti zlu i uspostaviti mir. „Samo ovdje [u Govoru na gori] nalazi se sila koja može ove opsjene dignuti u zrak – poput vatrometa”, pisao je. Ako su „pogani” na Istoku – referenca na Gandhija i njegove sljedbenike – mogli primijeniti oblik i snagu Isusova nauka kako bi promijenili svijet, crkva Isusa Krista zasigurno se može suprotstaviti „zavodniku” (Verführer), Bonhoefferovoj igri riječima inspiriranoj Hitlerovim samododijeljenim naslovom “der Führer”.

Bonhoeffer je pozivao Svjetski savez za promicanje prijateljstva preko Crkava – multinacionalnu ekumensku skupinu protestantskih Crkava – da objavi proklamaciju protiv militarizma. U svojemu govoru „Crkva i narodi svijeta”, pozvao je to ekumensko tijelo da nemirnome svijetu progovori „božanskom riječi”, izabravši kao svoj biblijski tekst psalam 85: „Da poslušam što mi to Jahve govori: Jahve obećava mir narodu svomu, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate.” (Ps 85,9). Molio je Svjetski savez da sebe smatra „crkvenim koncilom”, što je bila ideja bez presedana.

Čak i prije nego što su ispaljeni prvi pucnjevi protiv Židova u Njemačkoj, Bonhoeffer je iznio novo, koncilsko shvaćanje protestantizma, koje je moglo autoritativno progovoriti njemačkome narodu, a zapravo i svim zaraćenim narodima:

Kada će se dogoditi to da će kršćanstvo izreći pravu riječ u pravo vrijeme? […] Može progovoriti jedino jedan veliki ekumenski koncil svete Crkve Kristove po cijelome svijetu, i tako će svijet, pa makar škripao zubima, morati čuti, i onda će se narodi radovati, jer je Crkva Kristova u ime Kristovo uzela oružje iz ruku njihovih sinova, zabranila rat, i proglasila mir Kristov protiv pobješnjeloga svijeta. […] Nema puta do mira putem sigurnosti. Jer za mir se moramo usuditi.

Poput tolikih drugih napora koje je poduzeo kako bi potaknuo Crkvu da ustane i djeluje, „božanska riječ” na koju je pozivao nikada nije izgovorena. Najbolje što je Svjetski savez smogao bilo je nekoliko rezolucija.

Otpor Ispovijedajuće crkve

Odmah nakon dolaska Nacističke stranke na vlast pojavio se i pokret „Njemačkih kršćana”. Posvećeni uklanjanju svega židovskoga iz kršćanske vjere, „Njemački kršćani” nastojali su kršćanstvo prilagoditi nacističkoj ideologiji. Njihov je prvi potez bio provesti „Arijevski paragraf”, zakonodavni tekst kojim se naređivalo uklanjanje s položaja svih židovsko-kršćanskih pastora koji nisu služili u Prvom svjetskom ratu. Bonhoeffer je odmah shvatio da je „Arijevski paragraf” izravni napad na same temelje kršćanske vjere. U konačnici je pozvao na status confessionis – ideju iz luteranstva, koja je podrijetlo vukla iz šesnaestoga stoljeća – a u kojoj se tvrdi da je određeno pitanje u Crkvi dopustivo interpretirati samo na jedan način. Deklaracija status confessionis mogla bi se donijeti ako bi se prosudilo da je neka nova postavka vjere protivna teološkome i doktrinarnome integritetu Crkve.

Do kraja 1934. godine Bonhoeffer – uz Martina Niemoellera i Karla Bartha – pomogao je dovesti protivnike „njemačkih kršćana” u redove Ispovijedajuće crkve. Na temelju svojega poziva na status confessionis Bonhoeffer je ustvrdio da je Ispovijedajuća crkva prava Crkva u Njemačkoj, proglasivši Crkvu Reicha heretičkim crkvenim tijelom: „Tko god se svjesno odvoji od Ispovijedajuće crkve u Njemačkoj, odvaja se od spasenja.” Zamišljao je Ispovijedajuću crkvu kao temelj s kojega se čovjek može odupirati nacističkoj ideologiji – točnije, njezinome antisemitizmu – i spriječiti potpunu „koordinaciju” Crkve.

Ipak je predvidio da mnogi koji su na početku pristajali uz Ispovijedajuću crkvu neće ostati na bojištu kada se borba zahukta. Aludirajući na riječi iz Heb 12,4 počeo je govoriti o mučeništvu koje će jednom zasigurno doći za kršćane koji se odupiru:

A dok ja svom svojom snagom djelujem s crkvenom opozicijom, savršeno mi je jasno da je ta opozicija samo veoma privremena prijelazna faza na putu do opozicije posve drugačije vrste, i da će veoma malo onih koji sudjeluju u ovome uvodnome sukobu biti prisutno u toj drugoj borbi. Vjerujem da bi sav kršćanski svijet trebao s nama moliti za dolazak otpora „do prolijevanja krvi”, i za nalaženje ljudi koji to mogu pretrpjeti.

Propovijed na gori otpora

Godine 1935. Ispovijedajuća crkva pozvala je Bonhoeffera da osnuje i vodi sjemenište. No kakvo bi kršćansko sjemenište trebalo izgraditi? Bonhoeffer je i dalje pokušavao odrediti koji je najbolji odgovor Crkve na nacistički režim. Treba li formirati tradicionalno sjemenište za pripremu luteranskih pastora, ili je u to mučno vrijeme „njemačkih kršćana” i nacističkih velmoža potrebnije nešto drugo? Treba li formirati kršćansku zajednicu koja bi izgledala više poput gandhijevskog ašrama, a koja bi postojala s isključivom svrhom vodstva nenasilnoga pokreta za zbacivanje Hitlera i njegovih sljedbenika? Tri godine prije toga u jednome je predavanju govorio: „Crkva je, umjesto toga, bila predodređena biti zajednicom Isusa Krista koja je u svijetu, a koja je ipak dovoljno slobodna od svijeta kako bi se suprotstavljala sekularnim ideologijama i činila odvažna djela, nužna pri služenju drugima.”

Glave pune tih misli, zamolio je anglikanskoga svećenika C. F. Andrewsa, Gandhijeva čovjeka od povjerenja, da napiše pismo kojim će Bonhoeffera predstaviti indijskome vođi. Gandhijev pokret mirnoga otpora britanskome kolonijalizmu u Indiji, Satyagraha, bio je nadahnut Isusovim naukom iz Govora na gori. Može li se nešto slično postići u nacističkoj Njemačkoj? „Ako pastor Bonhoeffer dođe u Indiju raspitati se što se preko Ahimse i Satyagrahe čini za mir u svijetu, nadam se da ćete moći dođi i upoznati se s Gandhijem”, otpisao je Andrews.

Bonhoeffer je pisao i Gandhiju, opisujući svoje planove za Crkvu kao točku otpora protiv nacizma: „Samo kršćanstvo može našim zapadnjačkim narodima pomoći da dođu do novoga i duhovno zdravoga života. […] No kršćanstvo mora biti nešto posve drugačije od onoga što je postalo u ovim vremenima. […] Zapadnjačko se kršćanstvo mora ponovno roditi kao Govor na gori.” Bonhoeffer je nastojao naučiti taktike otpora koje je razvio Gandhi kako bi zapadnjački kršćani mogli „od vas naučiti što znači ostvarenje vjere, što znači život posvećen političkome i rasnome miru.” Sanjao je o formaciji novoga tipa pastora, čovjeka koji bi mogao razbuditi one koji su lagodno obitavali u svojim „opravdanim” crkvenim klupama. „Slijediti Krista – volio bih znati što je to zapravo – a to naš koncept vjere ne obuhvaća”, pisao je iz Londona svojemu prijatelju i sugovorniku Erwinu Sutzu boreći se da pronađe pravi put naprijed.

No Bonhoeffer je uskoro odustao od Gandhijeva pristupa, prepoznajući njegovu nepraktičnost pri suočavanju s Hitlerom. Gandhijeve nenasilne taktike temeljile su se na pretpostavci da se ugnjetavača može posramiti, pokazati mu njegovo licemjerje, i javnim ga pritiskom prisiliti da ostvari svoje ideale. Britanci su smatrali da djeluju na kršćanskim načelima radi podizanja i poboljšanja života indijskoga naroda. Kada im je postalo jasno – nakon mnogih prosvjeda, bojkota i fizičkih napada – da njihove politike zakazuju i da ih većina Indijaca odbija, Britanci su promijenili smjer i u konačnici napustili Indiju.

Bonhoeffer je shvatio da s Hitlerom nije moguće ništa od toga. Poput svih totalitarnih ideologija, nacizam je za cilj imao preobratiti ljude – a kada to ne bi uspjelo, primjenjivala bi se sila. Nekolicina je uglednih Nijemaca pristupila Hitleru vjerujući da mogu promijeniti Führera i njegov uski krug ideologa. To se nikada nije dogodilo. Kada je Bonhoeffer čuo da je kršćanski vođa Frank Buchanan, vođa Oksfordske skupine (Oxford Group) tražio osobnu audijenciju s Hitlerom, narugao se. „Oksfordski pokret bio je dovoljno naivan da pokuša preobratiti Hitlera. Uistinu je smiješno kako nisu shvatili što se događa. Ne treba se preobratiti Hitlera, nego nas.” 

Nasljedovanje kao otpor

Zato se Bonhoeffer uskoro od misli o formaciji mirovnih aktivista okrenuo ideji formacije pastora sposobnih voditi svoje pastve u otpor protiv zavodljivosti nacističke antižidovske i nacionalističke propagande, pastora koji bi mogli slijediti Krista „do točke prolijevanja krvi”. Njegova perspektiva Govora na gori od nadahnuća za stvaranje društvenoga pokreta koji će promijeniti svijet postala je nadahnućem za formaciju pastora koji će moći ustrajati u vremenu progona. Njegova je najpopularnija knjiga, „Cijena učeništva” (njem. Nachfolge (Nasljedovanje), op. prev.), proizašla iz toga konteksta.

Bonhoeffer je vjerovao da se ključ za preživljavanje Crkve mora nalaziti u razvijanju ispravnih duhovnih resursa u crkvenim vođama. Pastori prožeti duhovnim disciplinama najbolje bi se mogli formirati u okruženju sličnu redovničkome, gdje bi naglasak bio na svakodnevnome razmatranju, proučavanju Biblije, i slavljenju. Oko tih je duhovnih okosnica osmislio novo sjemenište u Finkenwaldu.

Nakon ostalih svojih napora da razvije kršćanski otporu u nacističkoj Njemačkoj, Bonhoeffer je pronašao čvrst temelj u stvaranju sjemeništa u Finkenwaldeu. Nasljedovanje je postalo ciljem. Poslušnost Kristovim zapovijedima jedini je siguran put otpora. Katalizator je vjera. Samo tim pristupom mogao se stvoriti duhovni „oklop” potreban kako bi se moglo oduprijeti Hitlerovoj „evangelizacijskoj” poruci o rasnoj superiornosti.

Temelj je bilo svakodnevno razmatranje Svetoga pisma. Bonhoeffer je znao zašto inzistira na tome. Tijekom vremena provedenoga u Finkenwaldeu, osvrnuo se na ranije dane, kada je u njegovome životu vladala osobna ambicija. U pismu iz 1936. godine svojoj nekadašnjoj školskoj kolegici Elisabeth Zinn napisao je:

Bio sam se bacio na svoj posao na krajnje nekršćanski i nimalo ponizan način. […] To je bilo veoma loše. No tada je došlo nešto drugačije, nešto što je promijenilo i preobrazilo moj život sve do današnjega dana. Po prvi sam put pristupi Bibliji. […] Još nisam bio kršćanin, nego – na jedan posve divlji i nekontroliran način – svoj vlastiti gospodar. […] Biblija, a naročito Govor na gori, oslobodila me je od svega toga. […] A tada je došla kriza iz 1933. godine. To me je ojačalo u njoj.

Bonhoeffer je svoje ređenike učio da su svakodnevno čitanje Biblije i učenje Riječi Božje napamet ključni duhovni resursi koje mogu posjedovati. Molio ih je da ne dopuste da „ijedan dan našega života u službi […] ne prođe bez toga da smo čitali Bibliju.” Ta je disciplina trebala ne samo očuvati pastore od vatrenih strjelica nacističke propagande, nego i pomoći im pri temeljenju odluka u Riječi Božjoj. Bonhoeffer se već 1933. godine požalio Sutzu da su, što se tiče „židovskoga pitanja” čak i „najinteligentniji ljudi posve izgubili i pamet i poznavanje Biblije”.

A tu je bilo još nešto. Učenje Svetoga pisma napamet bit će od presudne važnosti za puko preživljavanje pastora ako u zatvoru budu bez svojih Biblija. „Znamo da je bilo prošlo mnogo vremena prije nego što su neka od naše braće koji su bili uhićeni dobili Biblije”, pisao je. „Takvi tjedni mogu pokazati jesmo li bili odani u svojemu čitanju Svetoga pisma, i jesmo li u svojemu poznavanju Svetoga pisma stekli veliku riznicu.”

U svrhu razmatranja služio se „Svakodnevnim moravskim tekstovima”, nabožnim priručnikom koji je koristio od djetinjstva. Kako se zajednica iz Finkenwaldea raspršila, a njezini učenici završili su u izoliranim područjima, zatvorima, a kasnije i na prvoj crti bojišnice, Bonhoeffer ih je podsjećao da svakoga dana razmatraju uz pomoć „Svakodnevnih tekstova”. Njegove okružnice nekadašnjim učenicima iz Finkenwaldea – remek-djela pastoralne brige – poticale su ih da se čvrsto drže u svojim teškim okolnostima. Kršćanima je mjesto „usred neprijatelja. Tamo će pronaći svoje poslanje, svoje polje rada”, govorio im je. A redovito razmatranje „Svakodnevnih tekstova”, naročito onda kada su odvojeni jedni od drugih, „drži nas u spasonosnoj zajednici naše pastve, naše braće i sestara, našemu duhovnome domu”.

Riječ Božja bila je temelj režima nasljedovanja u Finkenwaldeu, ali Bonhoeffer je naglašavao i važnost glazbe – duhovnoga resursa koji mu je bio pouzdani lijek, „balzam iz Gileada”, tijekom kušnji njegova vlastitoga putovanja, i zato ju je učinio obaveznim dijelom života u Finkenwaldeu. U izvješću iz 1936. godine zapisao je: „Sada, kao i ranije, mnogo vremena provodimo stvarajući glazbu, i u tome pronalazimo veliku radost. […] Općenito mi je teško zamisliti naš zajednički život ovdje bez našega svakodnevnoga stvaranja glazbe. Tako smo otjerali mnogo zloduha.” Braća će se još više uvjeriti u istinitost toga onda kada počnu dospijevati u izvanredne situacije, koje su na kušnju stavljale njihovu odlučnost i predanost. U jednome dojmljivome predavanju za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, Bonhoeffer je svojim slušateljima rekao: „Prvi su kršćani i dalje pjevali čak i dok su ih bacali lavovima.”

Otpor se nastavlja

Je li sve to bilo ni za što?

Iako su mnogi uzaludni napori da Crkvu potakne na djelovanje Bonhoeffera isfrustrirali, on nikada nije očajavao. U svojim posljednjim godinama u zatvoru zamišljao je budućnost u kojoj će Isusove riječi doći do nekih novih ušiju, a s jednakom neodoljivom snagom kakvu su imale kada ih je Isus po prvi put izgovorio:

Doći će dan […] kada će ljudi još jednom biti pozvani progovoriti riječ Božju, i to tako da će se svijet promijeniti i obnoviti. Bit će to novi jezik, možda posve nereligiozan jezik, ali osloboditeljski i otkupiteljski poput Isusova jezika, tako da će ljudi biti uznemireni, ali ipak savladani njegovom snagom – jezikom nove pravde i istine, jezikom koji razglašava da Bog sklapa mir sa čovječanstvom, i da je kraljevstvo Božje blizu.

Bonhoeffer nije doživio ustanak uspješnoga crkvenoga pokreta otpora protiv nacističke Njemačke, no ono što se nije dogodilo za njegova života ostvarilo se poslije njegove smrti.

Baština njegovih riječi i djelovanja pomogla je Crkvi u istočnoj Njemačkoj da ustraje i stvori oblik otpora koji je u konačnici svjedočio padu komunističkoga režima u toj zemlji. Ono što je počelo kao molitvena služba u Leipzigu početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća završilo je „Revolucijom svijeća”, koja je 1989. godine oslobodila milijune Nijemaca od komunističkoga jarma. Nedugo poslije toga svijet je svjedočio nevjerojatnome ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke. Sam je Bonhoeffer zamišljao kako će upravo Crkva jednoga dana dovesti narode do pomirenja:

Dakle, ‘opravdanje i obnova’ Zapada doći će jedino onda kada pravda, red i mir budu obnovljeni na jedan ili drugi način, kada krivnja iz prošlosti bude time ‘oproštena’, kada se više neće moći ni zamisliti da se ono što je se učinilo može poništiti jedino kaznenim mjerama i osvetom, i kada crkva Isusa Krista, kao izvor svega opraštanja, opravdanja i obnove, dobije prostora da vrši svoje djelo među narodima.

I u vremenu u kojemu mi živimo, vremenu kada političke ideologije pokušavaju „koordinirati” Crkvu kulturnim pritiskom, političkom zavodljivošću, a sve više i zastrašivanjem neredima, može se izvući dobrih plodova iz Bonhoefferovih uvida, iskustava i primjera otpora. Dovoljno je reći da našom civilizacijom pušu zli vjetrovi.

Shvatiti koja je cijena nasljedovanja, i truditi se usvojiti duhovne resurse potrebne da se preživi u sve više neprijateljski nastrojenome okruženju čini se važnijim nego ikada. U ovoj situaciji moramo svoje poslanje i polje rada pronaći „usred neprijatelja”, kako je to formulirao Bonhoeffer.

Riječi Dietricha Bonhoeffera o Isusu Kristu i danas su snažne. On ne bi zasluge prisvajao sebi, nego bi ljudima pokazivao na Gospodina: „Jedino Krist može zapovijedati lažnim bogovima i demonima. Svijet dršće jedino pred križem, a ne pred nama.”

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Joseph L. Thomas kao asistent predaje povijest kršćanstva na Urbana Theological Seminary. Osnivač je Kuće zajedničkog života, organizacije  posvećene obnovi američkog kršćanstva. Autor je knjige “Perfect Harmony: Interracial Churches in Early Holiness-Pentecostalism, 1880-1909″ (Emeth Press, 2014).

U Hrvatskoj su do sada objavljena sljedeće Bonhoefferove knjige:

O Dietrichu Bonhoefferu u Hrvatskoj je do sada objavljeno više tekstova:

  • Bogešić, Robert. Dietrich Bonhoeffer – Etika. Kairos, 4, 2(2010), Zagreb, str. 360-362. Dostupno na: <https://hrcak .srce.hr/file/92018>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Cottin, Jérôme. Otkrivanje drukčijeg Bonhoeffera: bibliografska bilješka. Svesci-Communio, Zagreb, 93(1998), str. 76-82.
    9
  • Čagalj, Ivan. Svjedočenje i poruka. Crkva u svijetu, 9, 2(1974), 194-195. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/ 135192>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Časni, Danijel. Dietrich Bonhoeffer’s Ecumenical Quest. Kairos, 10, 1(2016), Zagreb, str. 145-149. Dostupno: <https://hrcak.srce.hr/file/235986>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Goedeking, Hans. Kristov mir i svjetski mir: studija o Bonhoefferovoj crkvenoj i političkoj borbi protiv Hitlera. Svesci-Communio, Zagreb, 94(1998), str. 84-88.
  • Ivančić, Tomislav. »Nereligiozna interpretacija« kao preduvjet današnje evangelizacije prema Dietrichu Bonhoefferu. Crkva u svijetu, 10, 4(1975), Split, str. 298-306. Dostupno na: <https://hrcak.srce.hr/file/134956>. Pristupljeno, 09. 04. 2021.
  • Ivančić, Tomislav. Isus Krist i svijet: neki aspekti kristologije Dietricha Bonhoeffera. Bogoslovska smotra, 64 (1994), Zagreb, str. 408-416. Dostupno na: <https://hrcak. srce.hr/file/55517>. Pristupljeno 09. 04. 2021.
  • Jarak, Vjeko-Božo. Kristov svjedok i prijatelj svijeta Dietrich Bonhoeffer. Slovoznak, Plehan (Derventa), 1989.
  • Mardešić, Željko (alias Jukić, Jakov). Od nereligioznog do ateističkog kršćanstva. Crkva u svijetu, 14, 2(1979), Split, str. 111-132. Dostupno na <https://hrcak.srce.hr/file/1337 49>. Pristupljeno 08. 04. 2021.
  • Merćep, Vladimir: Nereligiozno kršćanstvo Dietricha Bonhoeffera. Crkva u svijetu, 1, 4(1969), Split. Dostupno na: <https://hrcak.srce.hr/file/136277> Pristupljeno 09. 04. 2021.
  • Miroslav, Balint-Feudvarski. Brant M. Himes, For a Better Worldliness: Abraham Kuyper, Dietrich Bonhoeffer, and Discipleship for the Common Good. Kairos, 13, 1(2019), str. 153-157. Dostupno na: <https://hrcak.srce.hr/file/3197 23>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Perić, Ratko. Dietrich Bonhoeffer, Otpor i predanje. Bogoslovska smotra, 44, 2-3(1974), Zagreb, str. 434-437. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/56962>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Rebić, Adalbert. Tomislav Ivančić, „Religionsloses Christentum“ bei Dietrich Bonhoeffer, Ekscerpt iz doktorske radnje na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, Zagreb, 1971. Bogoslovska smotra 42, 4 (1972), str. 469-471. <https://hrcak.srce.hr/ file/57843>. Pristupljeno: 09. 04. 2021.
  • Šarčević, Ivan. Dietrich Bonhoeffer: teolog mučenik – zatvorska teološka biografija. Jukić, 24-25(1994), Sarajevo, str. 48-78.
  • Škrinjar, Albin. Nereligiozno tumačenje biblijskih pojmova. Crva u svijetu, 15, 4(1980), Split. str. 311-326. Dostupno na: <https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id _clanak_jezik=133560> Pristupljeno 09. 04. 2021.