Dario Šimić, bivši hrvatski nogometni reprezentativac, bio je gost tribine „Otvoreno o vjeri“ te je u Godini vjere svjedočio o tome kako i kakva mu je vjera u Boga pomagala u sportskoj karijeri te kako i danas iz vjere živi. Voditelj tribine bio je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić.

Foto: Marko Lukunic|PIXSELL

Impresivna karijera

Dario je rođen kao prvo od troje djece u katoličkoj obitelji, išao u crkvu na misu, primio je sve sakramente na vrijeme i u vrijeme kada to baš nije bilo u društvu prihvatljivo. Kao dijete je osjetio da ima dar za nogomet, sa 16 godina je postao najmlađi debitant u povijesti Dinama, s 20 godina je postao hrvatski reprezentativac, s 23 godine osvojio je broncu u Francuskoj, potpisao za milanski Inter, a san svakog nogometaša je da završi u takvom velikom klubu. Nakon Intera prešao je u Milano, osvojio je dvije Lige prvaka i talijansko prvenstvo. Zatim je prešao u Monaco, natrag u Dinamo i završio karijeru s 34 godine. Ima 100 nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, bio je na tri svjetska i tri europska nogometna prvenstva, neke su od činjenica iz Darijeva života.

Razmišljajući o ulozi roditelja u svom životu rekao je da im je zahvalan jer su mu dali jednu bazu, bili su cijelo vrijeme zajedno živeći prosječno i poštivajući određene vrednote, a to mu je dalo jednu poniznost i stabilnost u životu.

Trenutak kada je doživio Božju blizinu

Svjedočeći da je moguće uspjeti u životu i biti vjernik Šimić je kazao da je čovjeku badava sve, i slava i bogatstvo, ako čovjek nije sretan i ispunjen. Bez vjere čovjek ne može biti do kraja ispunjen. Opisao je jedan svoj krizni period oko 25. godine dok je igrao u Milanu, kada je osjećao pritisak, potištenost, anksioznost i nije vidio svjetlo na kraju tunela. Imao je sve u životu, a nitko mu nije mogao pomoći. Morao je u poslu biti jak kao stijena, a u sebi se nije tako osjećao.

Čitao je knjige Marije Valtorte, mističarke koja je prema svojim viđenjima opisivala dosta detaljno Isusov zemaljski život, imao je i neke molitvenike. U jednom trenutku zavapio je Bogu iz dubine svog bića tražeći da mu nekako pomogne. Osjetio je neku milinu, blizinu, proplakao je. Osjetio da naš Bog nije onaj koji je prije 2000 godina umro na križu i mi sad svi lijepo pričamo o njemu, nego da, ako se čovjek otvori, pomaže mu u konkretnim situacijama života. „Meni je konkretno pomogao i počeo pomagati u mojoj situaciji. Osjetio sam, i to je ono što mi je najljepše bilo, svjetlo na kraju tunela, neko rješenje, put… I bilo mi je bolje. Onda sam htio produbiti svoju vjeru da vidim što se nudi kako bih mogao sam sebi pomoći da mi bude bolje. A to želi svaki čovjek.“

Duhovne vježbe sv. Ignacija su mu pomogle da produbi vjeru

Šimić je ispričao kako je čuo za neke svećenike karizmatike i mise na kojima se moli za zdravlje, a kasnije je i samo pošao na te susrete razumjevši da Bog ne šuti nego se i danas obraća ljudima. Shvatio je da čovjek, ako trenira svoje tijelo treba trenirati i svoj duh da bude jači, a duh je iznad tijela. Počeo je obavljati duhovne vježbe sv. Ignacija koje u svakodnevnici traju šest mjeseci, a sastoje se od toga da se razmatraju biblijski tekstovi kroz šest dana, a sedmi se razgovara s pratiteljem. Doživio je da mu ti tekstovi nešto govore te je počeo plakati, raditi na sebi, razmišljati, stavljati se u neki osobni odnos s Isusom koji govori ljudima, probati osluškivati i otkrivati neke stvari gdje griješi.

Objasnio je da je nekad išao na misu zato što se to radilo u njegovoj obitelji, a onda se to promijenilo i na misu ide susresti se sa živom Bogom. Shvatio je kad se Boga stavi na prvo mjesto onda sve stvari dođu na svoje mjesto i sve bude lakše.

Na početku svog duhovnog puta čovjek bude euforičan i htio bi sve obratiti u pet minuta, a duhovne vježbe sv. Ignacija su mu pomogle da ode u dubinu. Dobio je novi smisao svog života – povjerovao je u živoga Boga koji djeluje u svim situacijama života. To ga je poticalo da bude bolji nogometaš, a ne da bježi u neku duhovnost. Shvatio je da treba slaviti Boga na terenu. Sad kao poznati nogometaš dobiva priliku da slavi Boga tako da kaže: „Da, nogomet je važan, ali nije najvažniji. Prvo je Bog, pa nogomet!“ Više nije išao u život samo svojim snagama, nego je neke stvari predavao Bogu i onda mu je bilo lakše.

O hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji

Šimić je govorio i o tome što je njemu značilo igrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. „Tek kad sam se malo odmaknuo od karijere shvatio sam da je uspjeti kao nogometaš velika privilegija i to je veliki Božji dar. Igra za reprezentaciju Hrvatske u onom vremenu poslije rata je neponovljiv osjećaj, nikad više neće biti tako. Dobili smo mladu državu, krenuli smo, još je bilo ratno stanje, to je bio takav naboj. Neću vam spominjati što je za nas značila Francuska 1998. godine, kad smo vidjeli ljude kako se vesele i koliko im to puno znači, pa onaj doček – sve je to neopisivo.“

Novac i slava mogu uništiti mladog sportaša

Govoreći o životu sportaša kazao je da veliki broj sportaša jako loše živi. Ne završavaju većinom srednju školu, brzo završavaju karijeru, tek dva posto ih uspije. Izazovi s kojima se jedan sportaš susreće su jako veliki. Naveo je svoje iskustvo da kad je zaradio prvi veliki novac mislio je da je najbogatiji na svijetu i da može sve. To mladog čovjeka može doslovno uništiti. Novac i slava čine neke prilike, približavaju poroke i ako čovjek tu nije stabilan, onda je jako velik problem.

Brak treba čuvati

Naglašavajući vrijednost čuvanja braka svim sredstvima jer smatra da ga se isplati čuvati, o čemu često govori svojim prijateljima, mladima okupljenima na tribini, preporučio je predbračnu čistoću jer će tako moći puno bolje izabrati svog ženidbenog druga koji će im biti od velike pomoći u daljnjem životu.

Učiti djecu od početka da su oni ljubljena Božja djeca

Žive kao svi i odgajaju troje djece, koja znaju da on ima novaca i da je poznat. Onda im mora objašnjavati da se oni sami moraju izboriti za svoj život, da im tata neće rješavati probleme. Ponašanje muža i žene je od presudne važnosti , ako se oni dobro slažu i poštuju i pokazuju to svojim djelima, onda neće ni jabuka pasti daleko od stabla.

[facebook] Želiš još svjedočanstava? Klikni like![/facebook]

„Ono što bih ja želio za svoju djecu je to što ih od početka učim – da osim ovog mame i tate imaju i na nebu mamu i tatu. Mi kao roditelji možemo pogriješiti, a oni ne. Molim za svoju djecu i mislim da imam to pravo da oni osjete konkretnu molitvu i ljubav Isusa. To je meni bila velika prekretnica i to želim njima usaditi od početka – da su oni ljubljena Božja djeca. Kad te netko pita tko si – odgovor je da si ljubljeno Božje dijete. To im nastojim usaditi da imaju tu jednu snagu na koju će se moći osloniti od početka. A siguran sam da je djecu puno lakše odmalena to učiti nego kasnije to ispravljati.“

Šimić je također govorio o važnosti mise koja je susret sa živim Bogom potvrđujući i da tome uči svoju djecu. Spominjući osobnu molitvu rekao je da je već šest godina u duhovnim vježbama, nekad mu to ide bolje nekad lošije. Posvjedočio je da se isplati uložiti vrijeme u molitvu jer je onda čovjek puno produktivniji, bogatiji, veseliji, sretniji.

Angelina Tadić | Dubrovacka-biskupija.hr

Bitno.net