Godine 1896., u dobi od trideset godina, Vasilij Kandinski odustao je od obećavajuće karijere profesora prava kako bi se posvetio slikarstvu. Rođen u Moskvi, preselio se u München i uronio u tamošnju avangardnu umjetničku scenu. Kada je 1914. izbio rat, vratio se u Moskvu, no nakon Ruske revolucije shvatio je da je njegova ruska pravoslavna duhovnost nespojiva s materijalističkom ideologijom koju je službena sovjetska umjetnost morala utjeloviti. Kada je 1921. pozvan predavati na Bauhausu u Weimaru, zauvijek je napustio Rusiju.

Nacisti su 1933. zatvorili Bauhaus, proglasivši njegove umjetnike „dekadentnima“, pa je Kandinski pobjegao u Francusku. Umro je u Parizu 13. prosinca 1944., slikajući do samoga kraja.

Tijekom svoje karijere njegov se stil radikalno mijenjao: započevši u ekspresionizmu, na koncu je naslikao jedno od prvih potpuno apstraktnih djela u europskoj umjetničkoj tradiciji. Vjerovao je da prava umjetnost nije tek vjerno oponašanje vanjskoga oblika – kuće koja izgleda kao kuća – nego nešto bliže akordu koji odzvanja u duši promatrača.

Povezanost glazbe i slikarstva bila je, doista, ključna za Kandinskijev rad. Očaran Lohengrinom Richarda Wagnera, nastojao je u svojim promatračima pobuditi isto iskustvo kakvo je njemu pružila Wagnerova glazba.

To iskustvo, smatrao je, mora proizlaziti iz umjetnikova prenošenja „unutarnje nužnosti“ – kako vlastite duše tako i povijesnoga trenutka – na promatrača. Umjetnici su, za Kandinskog, bili proroci: pokazivali su put prema budućnosti preobrazbe, pa i apokalipse.

Kandinski je odrastao u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, a vjera je bila sastavni dio njegova rada. U njegovu uvjerenju da vizualna umjetnost mora biti vrata duhovnog iskustva može se prepoznati utjecaj pravoslavne teologije ikone. A u njegovu odbacivanju materijalizma odjekuje radost potvrde kršćanske vjere. U eseju O duhovnom u umjetnosti iz 1910. zapisao je:

„Naši umovi, koji se tek sada bude nakon godina materijalizma, zaraženi su očajem nevjere, bez svrhe i ideala. Noćna mora materijalizma, koja je život svemira pretvorila u zlu i beskorisnu igru, još nije prošla; i dalje drži probuđenu dušu u svojem stisku. Tek slabašno svjetlo titra poput sićušne zvijezde u beskrajnom ponoru tame.“

Njegovati to slabašno svjetlo, ulijevati nadu ljudima koji su podlegli materijalističkoj iluziji devetnaestoga stoljeća – to je bila proročka zadaća umjetnika na koju se Kandinski osjećao pozvanim.

Izdaja toga poziva očitovala se, prema njegovu mišljenju, u neautentičnoj, čisto vanjskoj umjetnosti kakvu je viđao na izložbama oko sebe. „Raspeće“, žalio se, „naslikano od slikara koji ne vjeruje u Krista.“ Kroz sredstva boje i oblika Kandinski je želio potaknuti duhovnu obnovu. I bio je uvjeren da i njegova publika želi isto. Nadao se, govorio je, da će oni koji promatraju njegove slike „odvratiti se od bezdušnoga života sadašnjosti i okrenuti onim sadržajima i idejama koje daju slobodan prostor nematerijalnim težnjama duše“.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice The Plough.