Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.

Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'” A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.

Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Mk 5,21-43

Prva tri evanđelja, Matejevo, Markovo i Lukino, nazivaju se sinoptičkim evanđeljima, budući da se mogu usporedno čitati. Strukturom i sadržajem su slični i slijede isti tijek naviještanja Radosne vijesti o Isusu koji je Krist i o spasenju koje nam po njemu dolazi.

Jedan od nadstojnika sinagoge

I opet susrećemo isti princip djelovanja. Isusu pristupa osoba koja moli za ozdravljenje nekoga tko mu je drag i do čijeg života mu je stalo. Tada rimski satnik, danas jedan od nadstojnika sinagoge.

Zanimljivo je da se Isus odlučuje na djelovanje kada uoči vjeru ljudi koji mole. To je silan poticaj nama kršćanima da svojom zauzetom ljubavlju, povjerenjem i vjerom možemo pomoći bratu i sestri u potrebi. Bog će nas uslišati ako mu se obratimo s vjerom.

Mnoštvo

Na putu prema nadstojnikovoj kući dogodilo se ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja. One koja je, dok su Isusa odasvud gurali i pritiskali, dotakla Krista s vjerom. I time nas je naučila da je uvijek potrebno imati s Bogom osobni kontakt. Bilo da se molimo sami u vlastitoj sobi ili u zajednici ljudi. S Bogom je moguće uspostaviti odnos samo u osobnom susretu.

Mnoštvo, i to bučno mnoštvo, dočekalo je Isusa i u nadstojnikovoj kući. Mnoštvo koje je naricalo i plakalo. Mnoštvo koje je izvršavalo običaj koji je propisao na koji način se ponašati prema činjenici smrti.

Zanimljivo je da ni ovaj put u tom mnoštvu nema osobnog odnosa. Nema nikoga tko s ljubavlju pristupa osobi. Nego se formalno obavlja svoja dužnost.

Zato se njihov plač i naricanje u trenu pretvorilo u podsmijeh i ironiziranje Isusovih riječi kojima poziva na vjeru u život. Oni koji se okupe zbog smrti nisu sposobni radovati se životu.

Stoga ih Isus sve izbacuje iz prostorije u kojoj su bili.

Otac, majka i pratioci

U prostoriju ispražnjenu od buke i formalizma ulazi potom Isus s pojedincima. S onima kojima je stalo i koji vjeruju. I opet se u osobnom susretu događa čudo. Mrtva djevojka oživljava.

Ali istodobno i nas Isus budi na novi život. Na život u kojemu nećemo biti opterećeni formalizmom, nego ćemo težiti za ljubavlju. Na život u kojemu se nećemo gubiti u mnoštvu koje poput valovlja bude nošeno vjetrom na ovu ili na onu stranu, nego ćemo znati svoj put i svoj cilj.

Nikola Kuzmičić

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]