28. VELJAČE
Sveti Roman – dokaz da je Bog u vremenima vjere svojim odabranicima uvijek davao razne karizme
Svetom Romanu pripisuje se dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih
Sveti Roman ubraja se među one ljude koji su monaštvo u Francuskoj učinili velikim, nakon što ga je u zemlju uveo sv. Martin iz Toursa god. 371. Uslijedio je zatim procvat nebrojenih opatija, među kojima i one u mjestu Ainay nedaleko Lyona, u koju je sveti Roman jednog dana zatražio prijem. No, ondje nije ostao dugo. Nezadovoljan odveć krutim pravilom, napustio je opatiju, te se s Biblijom u ruci i oruđem za rad preko ramena, povukao u šume jurskoga gorja u potrazi za samoćom i duhovnim usavršavanjem.
Sveti Roman, gorštak s gorja Jura, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama gorja Jura načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od Onoga koji je preko proroka Hošee rekao: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni narod izraelski, ali se dade lijepo u jednom punijem značaju primijeniti na dušu, koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti, taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.
Sveti Roman se odazvao tom neodoljivom pozivu, te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Nakon nekog vremena ondje mu se pridružio brat Lupicino i još neki mladi, kojih je broj neprestano rastao. Budući da je ovaj samostan postao premalen kako bi primio sve zainteresirane, otvorili su samostane i u Leuconneu te Romain-Moutieru. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga je za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaconu zaredio za svećenika. Od samostana koji su nastali, osnovan je čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.
U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera.
Pripovijeda se kako je jednoga dana Lupicino, ustvrdivši kako je život zajednice postao odveć mlak, svima naložio postiti o kruhu i vodi. Neki to nisu podnijeli te su pobjegli, ali se Roman zaputio za njima moleći ih neka ostanu.
Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljenja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje, zagrlivši ih.
Za vrijeme jednog hodočašća sklonili su se njih dvojica u jednu kolibu u kojoj su inače obitavala dvojica gubavaca, koji su izašli prositi milostinju. Kada su se vratili, dvojica svetih monaha nisu nimalo oklijevala zagrliti ih i ostati u njihovu društvu čitavu noć. Sutradan su dvojica oboljelih ustala potpuno zdrava, te su se uputili svima objaviti tu novost. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljenja bolesnika.
Sv. Romana stari životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu.
Umro je oko 463. godine, prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao dati zadnji pozdrav svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.
Ime Roman je latinskog porijekla i znači: stanovnik Rima, Rimljanin.