Martirologij Rabban Sliba, koji je na latinski preveo P. Peeters, za 29. veljače kaže: “Et Byzantiuset qui cum eo passi sunt.” To u hrvatskom prijevodu znaci: “I Bizancije i oni koji su s njim mučeni.” To je sve što znamo o tom svecu i o njegovim eventualnim sudrugovima. On nam može poslužiti kao simbol svih onih brojnih bezimenih mučenika koji su za kršćansku vjeru dali živote. Nema toga martirologija u koji bi oni mogli stati, ni te povijesne znanosti koja bi ih mogla prebrojiti.

Prema rimskom povjesničaru Tacitu već je za Nerona, u prvom progonstvu u Rimu, bilo mučeno “ingens multitudo”- silno mnoštvo. Sv. Ciprijan u 3. st. spominje “nebrojeni puk mučenika”. Za Dioklecijana je opće poznato da su kršćani masovno bili mučeni i ubijani. Ali s rimskom državom nije prestalo progonstvo kršćana. Ono u raznim zemljama traje sve do danas.

Mučenici su sve od početka u Crkvi uživali naročito poštovanje. Dan mučeništva općenito se slavio kao dan rođenja za nebo. Na taj su se dan, na grobovima mučenika održavale posebne pobožnosti. Na njima su se čitale takozvane Passiones – izvještaji o mučeništvu. Njihova su se imena unosila u kalendar, a od njih su se kasnije razvili martirologiji.

Sačuvan nam je priličan broj i spisa zvanih “Acta martyrum”, koji nam donose službene zapise vlasti o tijeku procesa i mučeništva.

Svakako je činjenica da je Božji novozavjetni narod u svim razdobljima osjećao potrebu da se sjeća svih mučenika i da ih nikada ne baci u zaborav. Ima to svoje veliko značenje. U našem ga je vremenu lijepo izrazio francuski pisac katoličke inspiracije Georges Bernanos u svome djelu “Kuća živih i mrtvih”. On kaže: “Budućnost ne pripada mrtvima, već više onima koji čine da mrtvi govore, koji tumače zašto su oni umrli.”

Mučenici su umrli za vjeru. Mi, koji ih slavimo, ispovijedamo da postoje vrednote, koje su vrjednije i od samoga prolaznog života. Za nas vjernike to su vrednote i istine vjere.