Katarina – tako se zvala naša svetica prije ulaska u samostan – potjecala je iz glasovite i stare plemićke firentinske obitelji De’ Pazzi. Rodila se u gradu na Arnu 2. travnja 1566. Iako rođena u obilju i bogatstvu, već od malena pokazivaše mnogo smisla za duhovne vrijednosti. Bila je veoma pobožno, a i duševnim darovima bogato nadareno dijete. Od kršćanskih tajna najviše su je privlačile tajna Presvetog Trojstva i Euharistije. U njih je u molitvi uranjala, a molitvu nije propuštala ni onda kad joj je bila suha i teška. To je jedna od vrlina koja se pojavljuje u životu mnogih svetaca. Oni su ostali vjerni molitvi, i kad to nije bilo lako, kad ih je pratila suša i bezutješnost. U takvim je časovima naročito važno ostati vjeran molitvi.

Kad je Katarini bilo 9 godina, jedan isusovac, koji je duhovno vodio članove njezine obitelji, uočivši njezinu darovitost i smisao za molitvu, dao joj je knjižicu razmatranja o Muci Isusovoj. Njome se djevojčica svaki dan vjerno služila i tako malo-pomalo ulazila u vještinu razmatranja, ali i tajnu Kristove Muke. To je bila divna i temeljita priprava za njezinu Prvu pričest, koju će s mnogo pobožnosti i žara primiti u 10. godini. Susret s Isusom u Svetoj pričesti bio je za nju tako snažan doživljaj, da je samo nekoliko tjedana kasnije položila zavjet vječnog djevičanstva, želeći na taj način posve i isključivo pripadati samo Isusu. Prava je ljubav uvijek djelotvorna. Tako je bilo i kod Katarine. Ona je za svoga ljubljenoga Isusa željela nešto i učiniti. Pružila joj se jedinstvena prilika kad se s roditeljima za vrijeme ljetnih mjeseci nalazila na obiteljskom dobru na selu. Ondje je okupila seoske djevojčice i poučavala ih u katekizmu. Bilo je to nakon Tridentskog obnoviteljskog sabora, kad je u Crkvi strujao vjetar obnove i kad se mnogo držalo do katehizacije djece i mladeži. I Katarina se na taj način i prema svojim mogućnostima uključila u to obnoviteljsko strujanje.

Katarina je svoju ljubav prema Isusu pokazivala i svjesnim djelima pokore, u kojima se marno vježbala. Na taj se način dobro oboružala za borbu koja ju je čekala. Bila je to borba za ostvarenje redovničkog poziva. Kad joj je bilo 16 godina, već su počele kombinacije s njezinom udajom. Kako je bila bogata, ugledna, veoma inteligentna plemićka kćerka, mogla je računati na odličnog partnera. Računali su i drugi, ali ona je odlučno rekla da će prije dopustiti da joj odrube glavu, negoli da izabere drugog zaručnika osim Isusa Krista. On je bio njezin jedini ljubljeni. Roditelji su veoma voljeli svoju kćer i htjeli da ostane u svijetu i da se dobro uda. No, kad su naišli na njezin odlučan i nepokolebiv otpor, dadoše joj za ulazak u samostan svoj blagoslov. Katarina se odlučila za samostan bosonogih karmelićanki Santa Maria u Firenzi, u koji je ušla 2. prosinca 1582.g. Jedan od glavnih razloga da je izabrala baš taj samostan bio je u tome što se u njemu protivno od običaja onoga vremena išlo svaki dan na pričest. Ona je gorjela od ljubavi prema Isusu u Euharistiji još u svijetu, i zato je u samostanu gdje se išlo svaki dan na pričest, našla svoj pravi dom. Noj, gospodskoj kćeri, nije bilo teško ni samostansko siromaštvo, ni stroga poslušnost, ni stega. Znala je da na taj način svome Ljubljenome najbolje služi.

Od časa svoga oblačenja, kad je 30. siječnja 1583., svečano obukla siromašno redovničko odijelo, uzevši ime Marija Magdalena, osjetila je svu sreću redovničkoga života. Redovničke je zavjete zbog teške bolesti položila već 27. svibnja 1584. Poglavarice su se bojale za njezin život, pa su joj dale zavjete prije propisanog vremena. Ako već mora umrijeti, neka umre sa zavjetima. Dan prije zavjeta Magdalena je osjetila “da ju je Isus sa Sobom sjedinio i sklonio u Svoj Bok, gdje je uživala slatki mir”. Na sam dan zavjetovanja svetica je o sebi zabilježila ovo: “Ujutro u nedjelju Presv. Trojstva, nakon što sam položila svoje zavjete, osjetila sam se kao sva izvan sebe. Snažno me privlačila i prožimala spoznaja o sjedinjenju s Bogom u koje sam ušla po zavjetima.”

Bio je to početak njezinih mističnih zanosa koji će je pratiti cijeli život. Magdalena De’ Pazzi je izrazita mističarka. Primila je razne mistične milosti, doživjela izvanredne duhovne spoznaje. Po nalogu poglavarica pokušala je opisati svoje mistične doživljaje.

Gospodin je svoju vjernu službenicu odabrao da bude žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Od nje je tražio da u duhu pokore najstrože posti o kruhu i vodi sve dane osim nedjelje, da spava samo pet sati dnevno i to na slamnjači, da hoda bosa, te ljeti i zimi uvijek u istoj odjeći. Kroz 5 godina Bog je dopustio da je zahvate i najteže duhovne muke, napasti, tama, duhovna suša, tako da spozna svoje ništavilo. Na Duhove god. 1590., to je teško razdoblje kušnje napokon završilo. Dok je ujutro pjevala Te Deum, bila je zahvaćena tolikom silnom utjehom, koja ju je prožimala kroz dulje vrijeme. Izdržala je veliku i tešku kušnju pa ju je Bog htio već na ovome svijetu obilno nagraditi.

Bog je svoju službenicu htio što više prokušati i duhovno očistiti pa je posljednjih 16 godina njezina života pripustio na nju veliku kušnju duhovne zapuštenosti i straha za vječno spasenje. Duševnim mukama pridošle su i tjelesne: česta groznica i izbacivanje krvi. Kad je god. 1604. bila izabrana za subprioricu, bila je već tako slaba i iscrpljena da tu službu nije ni mogla obavljati. Puna bolesti i rana ležala je na svojoj siromašnoj postelji. Unatoč tome, sačuvala je duboki mir, a kad bi primala pričest, pogled joj je izgledao kao preobražen.

Svetici se pripisuju riječi: “Trpjeti, ne umrijeti!” Ona ih u tome obliku nije nikad izrekla, ali one odgovaraju sadržaju riječi što ih je sigurno izrekla. A to su ove riječi: “U raju iz ljubavi prema Bogu više neću moći trpjeti, zato ne bih željela umrijeti.”

No smrtni čas je ipak došao. Bilo je to 25. svibnja 1607. Bog je svoju službenicu poslije smrti proslavio brojnim čudesima. Zato ju je i Crkva, ispitavši pomno njezin život i kreposti, preko svojih papa proglasila blaženom i svetom. Papa Urban VIII., god. 1626., proglasio ju je blaženom, a papa Klement IX., god. 1669., svetom.

Iz duhovnih spisa svete Magdalene navodimo ovu lijepu molitvu Duhu Svetomu:

Dođi, Sveti Duše. Neka dođe jedinstvo
Oca, dobrohotnost Riječi. Ti si,
Duše istine, nagrada svetima, odmor
dušama, svjetlo u tami, bogatstvo siromasima,
blago onima koji ljube, gladnima
sitost, strancima utjeha. Ti si, napokon,
onaj koji sadrži sva bogatstva.

Dođi, ti koji si silazeći u Mariju učinio
da Riječ postane tijelo, i ostvari u nama
po milosti ono što si u Mariji izveo po milosti
i po naravi. Dođi! Ti si svakoj čistoj
misli hrana, ti si izvor svake blagosti, ti
si vrhunac sve čistoće. Dođi i oduzmi u
nama sve što priječi da nas ti ne uzmeš u
sebe.

Amen.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net