Hodočašće je bilo suštinski dio Isusova vjerskog života. Žrtveni kult jeruzalemskoga hrama bio je srce staroga židovstva. Nije postojao nijedan drugi hram, kao što ne može postojati nijedan drugi bog. Budući da je Bog samo jedan, on je imao i samo jedan sveti grad u koji je pozivao svoj narod da hodočasti: “Triput u godini neka se pokažu svi tvoji muškarci pred Gospodinom, Bogom tvojim, na mjestu koje on odabere: na Blagdan beskvasnog kruha, na Blagdan sedmicâ i na Blagdan sjenicâ” (Pnz 16,16; vidi i Izl 23,17). Marija i Josip ove su se zapovijedi pridržavali svake godine. Jedini uvid koji imamo u Isusovo djetinjstvo priča je o hodočašću Svete obitelji u Jeruzalem kad je Isus imao dvanaest godina. Isus je toj dužnosti ostao vjeran i kad je odrastao, a i evanđelisti ga redovito prikazuju kako ide “u Jeruzalem” za blagdane (vidi Iv 2,13; 5,1). Čak se i sveti Pavao pridržavao propisanih hodočašća, pa čak i nakon što se preobratio: “Jer Pavao je odlučio mimoići Efez… žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu” (Dj 20,16).

Pa ipak, apostoli su predvidjeli dan kad će takva hodočašća postati zastarjela. Sveti Pavao je to dao naslutiti već onda kad je usporedio zemaljski grad s nebeskim: “Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša” (Gal 4,26). U svojemu Otkrivenju sveti je Ivan triput progovorio o “novom Jeruzalemu koji siđe s neba od Boga” (Otk 3,12; 21,2; 21,10).

“Novi Jeruzalem” nije zemljopisni položaj, nego euharistijski. Dolazeći na bogoslužje, kršćani su pristupili novoj “gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu… dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove” (Heb 12,22–24). Nebeski se Jeruzalem sad spustio na zemlju i postao blizak kao i nedjeljna misa.

U svakom slučaju, uništenje jeruzalemskoga hrama 70. godine poslije Krista dokinulo je sva pitanja vezana uz obvezna hodočašća. Za razliku od hebrejskoga Svetog pisma i muslimanskoga Kur’ana, Crkva od kršćana nikad nije tražila da idu na takva hodočašća. Kršćani su, međutim, svejedno, objeručke i dragovoljno, prihvatili tu praksu.

Rani su kršćani rado posjećivali mjesta Isusova života. Sveti Meliton iz Sarda posjetio je, oko 170. godine poslije Krista, mjesta Isusove muke i to je imalo dubok utjecaj na njegovo propovijedanje. Stari crkveni povjesničar Euzebije govori nam o kapadocijskom biskupu koji je, oko 210. godine, otišao u Jeruzalem odati poštovanje i istražiti sveta mjesta. Sredinom 4. stoljeća, sveta Jelena, majka cara Konstantina, otišla je na slavno hodočašće u Svetu zemlju, tijekom kojeg je upravljala arheološkim iskapanjima.

Jeruzalem je zadržao tu privlačnu snagu zato što je u sebi sadržavao uspomene na Gospodinovu muku. Međutim, on više nije bio jedino hodočasničko odredište. Pobožni su putnici sad jednako tako počeli navirati i u Rim, kako bi odali poštovanje grobovima svetih Petra i Pavla i posjetili mjesta na kojima su mučeni. Hodočasnici su putovali i da bi barem nakratko vidjeli žive svece – i možda dobili kakav savjet od njih. Sveti Antun Pustinjak bio je tako slavan da je u svoju pustinjsku nastambu privlačio mase, a mnogi su se od tih posjetitelja zadržali kako bi živjeli u njegovoj blizini kao pustinjaci ili redovnici. Govorilo se da je on bio uzrok nastanku grada usred pustinje.

I druga su odredišta privlačila hodočasnike: mjesta Isusovih i Marijinih ukazanja, mjesta koja su proslavile pripovijesti o svecima, potoci, zdenci i jezera za koje se vjerovalo da imaju čudesne moći, zbirke relikvija, crkve iznimne ljepote i znamenite svete slike.

Mogli bismo očekivati da će širenjem kršćanstva običaj hodočašćenja bivati sve slabiji, budući da više nije bio obvezan kao što je bio za Židove. Naprotiv, taj je običaj samo ojačao. Posjedujemo mnogo hodočasničkih dnevnika i pripovijesti od četvrtoga stoljeća nadalje. I u svim se sljedećim stoljećima kršćanski žar prema putovanju samo povećavao (iako bi možda bolje bilo reći ljubav prema putovanju).

Ono što je još zanimljivije jest to što je hodočašće ubrzo postalo prevladavajućom metaforom kad se govorilo o svakodnevnom životu na zemlji. Rani su kršćani o sebi često govorili kao o prognanicima i putnicima koji putuju k svojoj domovini. Sveti Augustin oslikava vjernike kao “hodočasnike u ovoj smrtnosti”.1 I učiteljstvo se često služilo ovom slikom, govoreći o Crkvi kao o “putujućem narodu Božjem”; i u liturgiji molimo Gospodina da “ojača u vjeri i ljubavi svoju hodočasničku Crkvu na zemlji.”

Suvremena katolička zemljopisna karta svijeta nudi nam brojna hodočasnička odredišta prema kojima se možemo otisnuti. Jeruzalem i Rim i dalje su najomiljeniji, ali i marijanska svetišta u Lourdesu i Fatimi također su neizmjerno popularna. Putnici su također, još od srednjega vijeka, hrlili u Santiago de Compostelu, u svetište svetoga Jakova u Španjolskoj. Papa Ivan Pavao II. hodočasničku cestu za Santiago upotrijebio je kao metaforu za hodočasničku Crkvu na zemlji, kao “primjer hodočašća Crkve na njezinu putovanju prema nebeskom gradu”. To je, rekao je papa, “put molitve i pokore, ljubavi i solidarnosti; produžetak životnoga puta na kojem vjera, postajući povijest među ljudskim rodom, i samu kulturu preobražava u nešto kršćansko. Crkve i samostani, bolnice i skloništa puta za Santiago i dalje govore o kršćanskoj pustolovini hodočašća u kojem vjera postaje život, povijest, kultura, ljubav i djela milosrđa”.2

Papa Ivan Pavao je naglasio da nijedan hodočasnik – pravi ili u metaforičkom smislu – ne putuje sam. Svi smo u društvu “tajanstvenoga Hodočasnika s puta u Emaus” (vidi Lk 24,15–35), koji nam otkriva Riječ i očituje nam se u lomljenju kruha. Sva se ta velika čuda događaju kad god se u svetoj misi nebeski Jeruzalem spusti na zemlju.

Ne trebamo ići na kraj svijeta da bismo išli na hodočašće. Skromna marijanska svetišta od većine su naših domova udaljena svega nekoliko sati vožnje. Neki kršćani vole ići na mala hodočašća u obližnja svetišta, svoju biskupijsku katedralu, pa čak i u svoju župnu crkvu, moleći se dok hodaju: pet otajstava krunice na putu do svetišta, pet otajstava u samom svetištu i pet otajstava na povratku do automobila. Možemo također ići na hodočašće, kao što su činili ljudi kroz povijest, kako bismo posjetili svete ljude za koje znamo, ili otići na putovanje kako bismo odali počast grobovima naših predčasnika i učitelja.

Hodočašće je za nas sakramentalno: izvanjski znak unutarnje milosti. Ono nas podsjeća da smo putnici dok god živimo na zemlji i da moramo ostati na tom putu prema našemu slavnom odredištu.

Prebirite u svome srcu

Paula je ušla u Jeruzalem. I iako je prokonzul Palestine koji je bio blizak prijatelj njezine obitelji zapovjedio da joj se njegovu službenu rezidenciju stavi na raspolaganje, ona je umjesto toga odabrala skromnu sobicu. Štoviše, dok je posjećivala sveta mjesta, tako je velika bila njezina strast i oduševljenje koje je pokazivala za svako, da se ne bi mogla odijeliti ni od jednoga da nije toliko željela posjetiti ostala. Pred križem se bacila na tlo u klanjanju, kao da je na njemu vidjela raspeta samog Krista: a kad je ušla u grobnicu iz koje je Gospodin uskrsnuo, poljubila je kamen koji je anđeo otkotrljao s vrata grobnice. Doista, toliko je žarka bila njezina vjera da je čak ljubila mjesto na kojem je ležalo Gospodinovo tijelo, kao što žedan čovjek pije iz rijeke za kojom je dugo žudio. Koliko je suza tamo isplakala, koliko je jecaja izustila i koliko je boli izlila, poznato je cijelom Jeruzalemu; a poznato je i Gospodinu kojem se molila.3

sveti Jeronim, 4. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

———————–

1 Sv. Augustin, O državi Božjoj, 19,17.

2 Papa Ivan Pavao II., Govor prilikom hodočasničkog obreda, katedrala u Santiagu de Composteli, 19. kolovoza 1989.

3 Sv. Jeronim, Pisma, 108,9.