Kršćanska antropologija temelji se na istini objavljenoj u Bibliji da je čovjek slika Božja. To znači da je svaki čovjek obdaren razumom i slobodnom voljom kojom se on može odlučiti za dobro ili zlo, odnosno za Boga ili protiv njega. Druga istina objavljena o čovjeku glasi da je on: duh, duša i tijelo. Sveti Pavao kaže u poslanici Solunjanima. “Čitavo vaše biće: duh, duša i tijelo neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista” (1 Sol 5,23). Čovjek je, prema biblijskom nauku, grešnik kojega Bog ljubi. Kao takav, čovjek je pozvan na obraćenje kako bi mogao povjerovati u ljubav Božju i na tu ljubav velikodušno odgovoriti svojom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

Nadalje, filozofskom metodom traženja odgovora na egzistencijalna pitanja dolazi se do zaključka da je čovjek osoba koja po svojoj naravi teži za apsolutnim znanjem, srećom, ljubavlju, konačno, za Apsolutnim Bićem, odnosno Bogom. Sociologija naglašava da je čovjek društveno biće i da se u međuljudskim odnosima može i treba razviti u zrelu osobu. Metodom dubinske psihologije tumači se svjesna i podsvjesna motivacija, čovjekov svijet potreba i želja, sklop psiholoških obrambenih mehanizama, kao i moguća psihopatologija očita kao i ona latentna prisutna u psihi osobe. Promatran s teološkog vidika, čovjek se otkriva kao biće koje je pozvano da s Bogom uspostavi dijalog ljubavi. Uzimajući u obzir objavljenu istinu o Bogu i čovjeku, spoznajemo da Bog zove čovjeka na slobodu i za to ga osposobljava svojom milošću. Konačni cilj čovjeka jest da poput sv. Pavla mogne reći: “Ne živim više ja nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). No, u postizanju toga cilja čovjek nailazi na velike poteškoće, prije svega u sebi samome. To su požude nastale zbog istočnoga grijeha te razne prisile i psihotraume nastale u ranom djetinjstvu i zabilježene u afektivnoj memoriji.

U čovjeku se vodi borba između dvaju svjetova. S jedne strane svijet ideala za koji se oduševljava naš idealni ja, novi čovjek u nama i, s druge strane, svijet potreba i želja koje želi zadovoljavati naš stari čovjek u nama, kako ga zove sv. Pavao.

Sv. Augustin je veliki poznavatelj čovjeka, odnosno ljudske duše. Psihološkom analizom nutarnje dinamike koja se vodi u čovjeku, on otkriva jednu zakonitost koju svaki čovjek, ako je iskren prema samome sebi, može potvrditi. Na početku svakog ropstva je pokvarena volja iz koje se rađa požuda. Zadovoljavajući često svoju požudu, čovjek stječe naviku, koja mu postaje kao druga narav. Ukoliko se osoba ne opire navici, nego joj se predaje, brzo će se stvoriti prisila koja na koncu stvara ropstvo. Čovjek gubi slobodu i postaje rob svojih strasti i zlih nagnuća. Do spomenute intuicije Augustin je došao analizirajući prije svega svoj vlastiti život. Kad je uvidio da ne živi dobro i kad je zaželio početi živjeti novim životom, osjetio je kako ga sapinje stara volja koja je ojačala dugom navikom. “Tako su dvije moje volje, jedna stara, druga nova, jedna tjelesna, druga duhovna, bile u međusobnom sukobu i neslogom svojom kidale moju dušu”.

Genijalnom psihološkom analizom, Augustin uviđa kako duša zapovijeda tijelu i odmah joj se tijelo pokorava, a kad duša zapovjedi nešto sebi, odmah nailazi na otpor. I premda duša zapovijeda nešto što hoće, ipak se to ne izvršuje. Augustin daje i odgovor zašto je to tako. Razlog je u tome što duša to ne želi potpuno, pa zato i ne zapovijeda potpuno. Ova Augustinova spoznaja savršeno se slaže s Božjom zapovijedi koja traži od čovjeka da ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim, čitavim svojim bićem.

Dr. sc. Mijo Nikić, dopuštenjem autora preuzeto iz knjige Očima psihologa teologa | Bitno.net

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]