Traži se cvrčak koji će živjeti među mravima.

Među mravima koji su uvijek odviše zauzeti:

nečim, svačim, koječim ili ničim – ali uvijek odviše zauzeti.

Među mravima koji žive oborenog pogleda:

zagledani u svoje cipele,

u šalicu kave i novine, u televizijske ekrane,

u povodce svojih kućnih ljubimaca.

Zagledani u zaslone svojih mobitela i pametnih telefona

dok idu ulicom, prelaze preko pješačkog prelaza,

dok voze automobil ili bicikl,

dok ručaju sami, za obiteljskim stolom, pod misom,

dok izražavaju ljubav ili sućut…

Među mravima koji ne primjećuju one kraj kojih prolaze,

pa ni one s kojima žive… ni same sebe…

Među mravima nemarnih ušiju, toliko utonulima u svoju zauzetost, obuzetost i oduzetost, da više nikoga ne čuju,

a i kada nekoga čuju teško im je iz odsutnosti doprijeti do onoga što je rečeno…

Među mravima koji se ne snalaze s riječima pa se oslanjaju na one suvišne, na one bez značenja…

Traži se cvrčak koji će ih svojom svirkom potaknuti da podignu pogled.

Da usmjere pozornost. Da progovore.

Koji će im otkriti da ih od očiju i ušiju mnogi dobri putovi mogu dovesti do srca – njihovog i tko zna čijeg.

I da je u istom vremenu i prostoru, u istim okolnostima, moguće prolaziti mnogo boljim putovima, živjeti mnogo ljepšim životom.

Traži se cvrčak koji neće svraćati pozornost na sebe, nego će jednostavno svirati ne razmišljajući o tome hoće li njegova glazba do ikoga doprijeti, hoće li ikoga probuditi, hoće li itko njome ponesen krenuti nekome ususret.

Jedina sigurna nagrada na koju cvrčak može računati je radost sviranja.

Njoj se, istina, mogu pridodati i razne iznenađujuće lijepe radosti.

Traži se cvrčak koji se neće zadovoljiti time da se olako prilagođava dvadeset i prvom stoljeću (ili tko zna čemu).

Traži se cvrčak koji će biti – cvrčak.