Isus apost

Prošle nedjelje smo razmišljali o tome kako je Isus trojicu od svojih budućih učenika upoznao u vrijeme kad je boravio u Judeji u kraju u kojem je sveti Ivan Krstitelj pripremao narod potičući ga na obraćenje krštenjem pokore.  No on sam tada još nije započeo bio propovijedati i javno djelovati sve dok Ivan nije bio predan, to jest bačen u tamnicu. Nakon što je Ivan uhićen, Isus se povlači u Galileju, kraj u kojem je odrastao i započinje vršiti poslanje u svom narodu uz Galilejsko more gdje će ponovno susreti Andriju i Šimuna, kao i sinove Zebedejeve. Iz ovog lapidarnog opisa iz pera sv. Marka, a pod pretpostavkom da se radi o Božjem Sinu, izviru dva niza upita. Najprije bismo se mogli zapitati što je novoga i posebnoga bilo u njegovu nastupu? Što je novoga navijestio i otkrio ljudima, jer i Ivan Krstitelj je pozivao na obraćenje? Je li bilo neophodno da on sam dođe ili je pak čovjek do svega toga mogao doći i sam bez njegova posredovanja? Može li se njegov nauk smatrati neizrecivim i, ako može, po čemu? U čemu je bila snaga njegove riječi kad je uspijevao ljude otrgnuti od njihova svakodnevnog načina življenja i odvesti ih za sobom u neizvjesnost? A drugi niz upita ticao bi se njegova božanskog statusa: Može li se iz svega što je naviještao i činio prepoznati da je doista bio poseban? Može li se zaključiti da je bio Bog? Što ga je ponukalo da dođe među ljude?
Isus, doista, nije plijenio pozornost samo pojavom, nego je plijenio i riječju. I ma koliko se činilo da u onome što je Isus činio nema ničega tako posebnoga, ipak je velika činjenica da je njegova riječ bila tako jaka da je dirala ljude do dna srca. A nije bio demagog, čovjek koji govorničkim umijećem zavarava mase i njima manipulira. Nije davao nikakva iluzorna ni lijepa obećanja, nego je s toliko realizma nastupao prema ljudima, da im nije ostavljao prostora za iluziju.  Doista, osim što je njegova pojava bila izazovna, još izazovnija je bila njegova riječ, jer bio je kao onaj koji zna o čemu govori. A govorio je isključivo o Bogu i njegovu kraljevstvu. Sveti Marko će stoga i reći: Propovijedao je evanđelje Božje. Očito ljepota i snaga njegove riječi nije bila u retoričko-filozofskoj dotjeranosti sadržaja i oblika, nego u snazi Božjoj kojom je nastupao.

Sigurno je stoga da je njegova riječ izlazila iz okvira naših svakodnevnih ljudskih navika i ponašanja. Naša ljudska riječ nije tako moćna jer smo je sveli na naše svakodnevno ‘ribarenje i ribarsko prigovaranje’, poput eventualno galilejskih ribara. Sveli smo je na tekuće poslove, na naklapanja zemaljskim procjenama i obvezama, na spletke i zakulisne igre, na isprazne i površne razgovore, na poslovne sporazume i trgovinske pregovore. I jer u našu riječ nije ugrađen navještaj evanđelja Božjega, pa i kad imamo najbolje humane namjere, ona ne postiže pravi cilj. Zato u svakodnevnom životu, umjesto da izgrađujemo sebe i druge sadržajem radosne vijesti, najčešće se razgrađujemo i razaramo. Umjesto da riječju ljude zaogrćemo kao božanskim plaštem, počesto služi da se njome ogoli čovjeka. Pa i oni koji imaju rafinirane tehnike služenja riječju, podložni su napasti da je začine otrovom ove ili one vrste skrivajući u njoj prave ciljeve i nakane.

Eto, zato je Isus došao jer je čovječanstvo ostalo prepušteno sebi i izgubljeno u bespućima bez pravog navještaja i bez pravog sadržaja Božje prisutnosti. Upravo zato jer su ljudi bili pogubljeni i polovljeni u kojekakvim spletkarskim mrežama, bila je potrebna jasna riječ onoga koji je kao jedini svoj cilj imao navještaj evanđelja Božjega, kojem je sve podložio. Neophodna je bila riječ koja je čovjeka oslobađala iz svih mreža zla jer ga je povezivala s Bogom. Neophodna je bila riječ koja je opustošene ljude ispunjavala radošću koja se mjerila Božjom prisutnošću i puninom. I dok se ljudi muče sporeći se oko vrijednosti zemaljskih kraljevstava, došao je netko tko im je riječju htio otvoriti spoznaju i osjetljivost za kraljevstvo Božje. Njegova riječ im je naviještala istine o kojima nisu mogli čuti od ljudskih učitelja, nudila im je neizrecivi nauk izrečen njihovim jezikom i riječima. Njegova riječ je bila snažna jer je u čovjeku budila sveti nemir, umjesto da ga ostavi u lažnom miru i mrtvilu bez Boga. Bila je krjepka jer se nije bavila ljudskim naklapanjima ni nategnutim tezama, nego je davala samoga Boga na jednostavan i neposredan način. Bila je čista, jer je ispirala ljudske savjesti od zemaljske prljavštine, bolje nego što su galilejski ribari ispirali mreže. Neophodna je, doista, bila riječ Boga, jer čovječja nije mogla doći do ovih dometa.

Probudimo se, stoga, i mi iz svoga mrtvila, jer nam Isusova riječ i danas odzvanja. Primimo njegov navještaj o evanđelju Božjemu i upijmo mir koji nam donosi njegovo propovijedanje. Ne bojmo se zakoraknuti s Isusom u radost Božje radosti koja nam se približava. Ne oglušimo se na ono njegovo: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! Ne uskratimo sebi zadovoljstvo da drugima navijestimo mir i radost obogaćujući ih evanđeljem i privodeći ih kraljevstvu Božjemu. Učimo od svoga Gospodina koji je ljude vraćao dubini njihova smisla otkrivajući im koliko riječ može biti snažna i bremenita, a njemu je to polazilo za rukom jer je sadržaj davao u novosti svoje osobe i svoga božanskog života. Odvažimo se i pomažimo drugima da otvore svoje srce kako bi se ispunilo vremenom Božje blizine i kako bi u nj ušlo kraljevstvo Božje koje je došlo na zemlju po Isusu, Sinu Božjemu.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.