PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA
Sluga Božji Gerard Tomo Stantić – živio je u pokori i prikazivao svoje patnje za sve ljude
Put o. Gerarda bio je dug i raznolik, a on je bio odlučan da se posve preda Kristu. Pisao je: “Volio bih imati sto života da svaki trenutak do svršetka svijeta, u najvećim mukama, po jedan za tebe izgubim. Još ni onda ne bih mogao kazati da te dostojno volim. Zato barem obećajem da ću ti dati što mogu…”
Gerard Tomo Stantić rođen je 16. rujna 1876. godine u Đurđinu kraj Subotice u obitelji Bunjevačkih hrvata Josipa i Đule. Nakon osnovne škole u Đurđinu Tomo je šest godina pohađao subotičku gimnaziju, a nakon toga upisao se u katoličko sjemenište. U svom životnom opredjeljenju Tomo nije dvojio je li to duhovni poziv, ali je dvojio da li poći u isusovce ili karmelićane. Prevagnula je sklonost prema kontemplaciji te je s dvadeset godina pošao u karmelićanski red. Godine 1896. stupio je u novicijat u Grazu (Austrija) i dobio je ime Gerard od sv. Stjepana kralja.
Gerard je od prvoga dana svoga redovničkog života ozbiljno shvatio duhovni život. Uspinjao se napornom stazom odricanja uz duhovno vodstvo velikoga karmelićanskog sveca sv. Ivana od Križa. Njegova djela postala su, uz evanđelje, o. Gerardu izvor životnoga nadahnuća. Svoj je život shvatio kao uspon prema Isusu, prema sjedinjenju s njim. Prihvatio je križ, proces “tamnih noći” ili “mračnosti”, kako je volio reći o. Gerard, da bi se duša oslobodila, da bi porasla ljubav koja vodi do sjedinjenja. Istina, noći su bolne, ali neminovne da bi Isus s nas skinuo sve ono što priječi sjedinjenje.
Nakon novicijata put o. Gerarda bio je još dug i raznolik, a on je bio odlučan da se posve preda Kristu. Pisao je: “Volio bih imati sto života da svaki trenutak do svršetka svijeta, u najvećim mukama, po jedan za tebe izgubim. Još ni onda ne bih mogao kazati da te dostojno volim. Zato barem obećajem da ću ti dati što mogu…” nakon zavjeta poglavari su ga uputili u Györ (Đur) u mađarski samostan. Tu je 1902. godine zaređen za svećenika. Dvije godine potom ide u Sombor, u tek utemeljeni karmel u kojem je više puta izabran za poglavara. O. Gerard se 1939. godine dogovarao s nadbiskupom Stepincem oko izgradnje karmelićanskoga samostana u Remetama. Njegove su duhovne inicijative bile raznovrsne i dinamične. Izvirale su iz njegova duhovnog žara da što više učini za Krista i za duše. U Somboru je osnovao svjetovni karmelićanski red, volio je propovijedati i ispovijedati. Većina somborskih vjernika ispovijedala se upravo kod o. Gerarda. Koliko je on cijenio ispovijed, svjedoče njegove riječi: “Duše su skupe kao Isusov život, a grijeh je najveća mana.” “Svi padamo, svi moramo ustati. Siguran lijek je sv. ispovijed.” Za Uskrs je poticao: “Tko se nije ispovjedio, neka se ispovjedi, a tko se ispovjedio, neka čisto živi, jer to znači uskrsnuti.” Otac Gerard je najčešće bio u blizini crkve. Kad god je mogao, klanjao se pred svetohraništem ili sjedio u klupi. Na pitanje znatiželjnika što tu radi toliko vremena, odgovorio bi da čeka duše.
Potrebnici su znali da ih o. Gerard čeka i uvijek očinski prima. Dolazili su u različitim nevoljama i kod njega nalazili božansku utjehu. Jednoga dana došao je tjeskobno zabrinut muškarac i zatražio molitvu i savjet. Liječnik je savjetovao njegovoj ženi da ne smije roditi više od dvoje djece jer time dovodi u pitanje svoj život. To je ženu pokolebalo i zastrašilo, a isto tako i njezina supruga koji je planirao brojnu obitelj. Otac Gerard ga je smirio, obećao molitvenu potporu i poučio da se on i njegova žena ne boje onoga što je liječnik rekao, već da se boje grijeha i zato neka savjesno čine ono što su si na vjenčanju obećali. Ohrabreni blagoslovom sluge Božjega, ti su ljudi odgojili petnaestero svoje djece.
O. Gerard je vodio brigu za duhovni život mnogih duša. Osobitu je skrb pokazivao za bolesnike. Da bi riječi molitve i svetopisamski poticaji doprli do što više vjernika, priredio je molitvenik Radost duše i brošuru Cvijeće karmela. Sam je živio u velikoj askezi, nadahnujujući se na spisima Ivana od Križa. U pokori i samozatajenju, često do krajnjih granica, o. Gerard je prikazivao svoj život Bogu. Boravio je u sobici bez ikakvih ukrasa osim križa bez korpusa. Spavao je na krevetu od dasaka, skromno se hranio i nastojao biti što nezamjetljiviji. Još jedan razlog samozatajnoj pokori o. Gerarda bilo je teško ratno vrijeme u kojem je živio. Napisao je: “Patiti za Hitlera i Staljina, samo neka nestane uvreda Boga i neka sve više nestane zločina.”
Godine 1956. otac Gerard, osamdesetogodišnjak, pobolijevao je na srcu i plućima. Predosjećao je svoj skori kraj. Govorio je: “Sveto pismo veli – o smrti, dobro došla! Tako će i meni dobro doći; neću više nikoga vrijeđati niti ću kome biti na teret.” Preminuo je 24. lipnja 1956. U tijeku postupka za proglašenje blaženim njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1985. godine u somborsku karmelsku crkvu.
Molitva za uslišanje po zagovoru o. Gerarda
Bože, milosrdan si djeci svojoj i Tvoje je milosrđe u sakramentu pomirenja osobito darežljivo dijelio o. Gerard Tomo Stantić. Dopusti nam, da Tvoga vjernog slugu, uzmognemo častiti na oltarima svete Crkve. Svoje molitve, radosno življen pokornički život i svoju svećeničku djelatnost, o. Gerard Tomo je utrošio da ljude privuče Malom Isusu i u zajedništvo života s Tobom; stoga daj da se njegovim zagovorom približim vrelu Milosti kako bi moja molitva za milost … bila uslišana njegovim zagovorom. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Ostale tekstove iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.
Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.