čudesne priče misionara ante gabrića (8)

Slijepi lađar Kanai i čudo Milosrdnog gospodara oluja

Podignuvši lijevu ruku s kormila, pokaza mi dva isušena oka. »Ne vidim više svijeta, no osjećam lađu svojega života. Ganges poznajem po šumu, vjetrovi mi pokazuju valove, kokil-ptica javlja mi iz gheonova grmlja koliko sam daleko od obale. Uz Ganges sam se rodio, tu sam ostavio djetinjstvo i mladost, pa će i zadnji dah mojeg života s vjetrom poći s Gangesa k Njemu.«

pixabay.com, foto - Tam Giang Lagoon Hue Sunset

Foto: Tam Giang, Lagoon Hue Sunset, pixabay.com

Čučimo u maloj domorodačkoj lađici na rijeci Gangesu. Vrućina je, a lađara nema. Izašao je na obalu pa kao da su ga vile odnijele.

»O re madhi, madhi! — O lađaru, lađaru!«, zove jedan, zove drugi, no lađaru nitraga ni glasa. Odjednom se na obali pojavi visok čovjek. Drži se za rame male djevojčice. Približivši se lađici, uhvati je sa strane, junački je gurnu i skokne u nju uz povik: »Ćolo, ćolo! — Vozi, vozi!«

Onda opazih da umjesto očiju ima tek dvije očne šupljine. Prije nego što sam ga mogao pozdraviti i upitati za ime, već je on prihvatio kormilo uz lađarsku pjesmu: »Gonga madhi, ćolo, ćolo re … — Gangeški lađaru, vozi, vozi, hej …!«

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prepoznao sam ga: pa to je Kanai, dugogodišnji lađar na Sitilijskom rukavu rijeke Gangesa. A ona mala djevojčica njegova je kćerka Oloka — Svjetlana. »Kanai bhai, kemon? — Kanai brate, kako si?« I on je prepoznao moj glas.

»Guru! — Učitelju!«, bilo je sve što je smogao. Mora da su mu pred isušene oči došli spomeni davnih dana. Spomeni prijateljstva, ljubavi svih nas prema njemu i njegovoj siromašnoj obitelji.

»Učitelju, evo Oloka je tu, koju ste vi i sestre spasili u teškoj bolesti. Ona je Božji dar, ona je vaša. Ona nema majke. Selom su harale ospice. Mnogi su umrli. Umrla je i Olokina majka. Ja sam ostao, no otišle su mi oči.«

Podignuvši lijevu ruku s kormila, pokaza mi dva isušena oka. »Ne vidim više svijeta, no osjećam lađu svojega života. Ganges poznajem po šumu, vjetrovi mi pokazuju valove, kokil-ptica javlja mi iz gheonova grmlja koliko sam daleko od obale. Uz Ganges sam se rodio, tu sam ostavio djetinjstvo i mladost, pa će i zadnji dah mojeg života s vjetrom poći s Gangesa k Njemu.«

Svi smo slušali tu životnu priču gangeškog lađara. Čuti to uz pratnju udaraca kormila i vesala, uz žubor i mrmor gangeških valova, to su nezaboravni doživljaji.

Jedan mladić upita: »Pa hoćeš li nas ti ravno prevesti? Ti si slijep!«

Gangeškom lađaru njegova je lađica život

»Lađar — slijep!? Ne, ne, lađar ne može biti slijep. Ja nemam očiju, no tu je srce, tu su ruke! Ja sam nju toliko puta prevezao preko Gangesa — kroz bure i oluje i kroz vjetrove i struje. A sada ta lađa prevozi mene i vas, lađa i njezin Tvorac, Tvorac svih nas — Milosrdni!«

I onda onaj pogled vrijedan milijuna. Suhe oči kao da su mu oživjele. Kanai, upravivši pogled prema nebu, ponovi potiho: »Milosrdni!« I sklopivši ruke i kormilo, nakloni glavu…

Pa neka mi netko rekne da nema raja na zemlji! Doživio sam ga na rijeci Gangesu.

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

—————X————-

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen

 

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. rujna 2014.

Možda vam se svidi