Sedamdesetdvojica

Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte.

U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.”

“Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.”

Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: “Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!” A on im reče: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.”

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.”

Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: “Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!”

Lk 10,1-12.17-24

Isus je pozvao ljude da ga slijede. Oni koji su prihvatili njegov poziv postali su njegovi učenici. Učenici i, što je bilo nečuveno za ono vrijeme, učenice, budući da su Isusa slijedile i žene od kojih se neke, baš kao i neki učenici, izdvajaju i poimenice spominju.

Sedamdesetdvojica učenika

Ne zna se koliko je ljudi, koliko je muškaraca i žena išlo za Isusom. Ipak, u evanđelju koje promišljamo (Lk 10,1-12.17-24) spominju se sedamdesetdvojica učenika koje Isus šalje pred sobom.

Dakako da nije bitno koliko je bilo Isusovih učenika, niti je li broj koji je ovdje zapisan asocijacija na broj poganskih naroda koji se spominju u Starome Savezu. Bitno je da Isus svakome od onih koji su spremni ići za njim daje poslanje da ide pred njim te da bude njegov glasnik i svjedok. Ono što na prvi pogled zvuči čudno, postaje realno ako se prepustimo Kristovoj riječi.

Po dva

Svi smo pozvani biti navjestitelji, misionari i evangelizatori. No, bitno je imati na pameti da naviještanje Evanđelja nije naša osobna stvar koju mi obavljamo kad nam se i koliko nam se hoće. U naviještanju je uvijek bitno da se oslonimo na drugog čovjeka te da zajednički svjedočimo i propovijedamo.

Zato je bitno da Isus svoje učenike ne šalje same, nego ih uči zajedničkom radu, međusobnom suživotu i usmjerenosti jednih na druge. Upravo to je bitno i za današnju Crkvu i nužno potrebno nama kršćanima.

Vratiše se radosni

Radost kojom su bila zahvaćena sedamdesetdvojica posljedica je njihove vjere i odvažnog djelovanja u Kristovo ime. Učenici spominju plodove svoga rada i rezultate svog poslanja.

I time nas uče kako se i mi trebamo ponašati. Ponajprije je potrebno neprestano se vraćati Kristu i u zajedništvo njegovih učenika. Poslanje primamo od Krista i Zajednice i potrebno je vraćati se Kristu i Crkvi.

Potrebno je promišljati i vrednovati rezultate svoga rada. Djelovanje Crkve se ne smije događati po inerciji, stihijski ili prigodno, nego treba biti promišljeno djelovanje koje će se redovito vrednovati da bi se zadržalo ono što vrijedi, a popravilo ono što nije dobro.

Sve što radimo potrebno je činiti u Božje ime. Ne naviještamo sebe, niti mi obraćamo, nego smisao i snagu nalazimo u Kristu i njegovoj Riječi.

Potpuno je normalno da se čudesa događaju i da koristimo moć koja nam je po krstu, potvrdi i poslanju darovana kako bismo išli i plod donosili.

Imena zapisana na nebesima

Valja neprestano imati na pameti da je osnovni cilj našega djelovanja uprisutnjenje Kraljevstva Božjega. Zato naše misli ne brinu hoće li netko prepoznati, prihvatiti ili pohvaliti naš rad. Bitno nam je da Bog, koji prosuđuje djela, ali još više misli i srca, vidi našu ljubav i naše nastojanje.

Nikola Kuzmičić

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]